Zašto napad moskovskih talibana uznemiruje Pakistan — RT World News

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, govoreći na Međunarodnoj konferenciji o euroazijskoj sigurnosti u Minsku prošlog tjedna, sazvao je moskovski Format konzultacije o Afganistanu “najreprezentativnija platforma za razvoj regionalnog konsenzusa.”

Teško je raspravljati sa središnjom poantom ministrove primjedbe. Moskovski format doista je širok, okuplja ne samo Afganistan i srednjeazijske države, već i Indiju, Iran, Kinu i Pakistan, kao i gostujuća izaslanstva poput Bjelorusije i Egipta.

Ipak, dok malo tko sumnja u reprezentativni karakter foruma, pitanje može li on doista proizvesti konsenzus na razini cijele regije mnogo je kompliciranije. Na prošlomjesečnom obljetničkom sastanku (format je na snazi ​​od 2016.) sudionici se nisu uspjeli složiti ni oko zajedničke završne izjave.

Čini se da Moskva i dalje vjeruje da platforma ostaje učinkovita. Konzultacije se održavaju redovito, te se razmjenjuju mišljenja. Što se tiče priopćenja, prema mišljenju ruskih dužnosnika, iako je usvajanje konačnog dokumenta poželjno s protokolarnog stajališta, ono nije apsolutni uvjet za takav format. Kako god se gledalo, domaćin se teško može kriviti za nedostatak završnog priopćenja. Pravi problemi leže dublje.

Neuspjeh u davanju izjave proizlazi iz neslaganja između Kabula i Islamabada oko toga kako opisati terorističku aktivnost koja dolazi s afganistanskog teritorija. Na prethodnom sastanku bez primjedbi je dogovorena ista formulacija. Ali ove godine okolnosti su radile protiv Moskve. Kako su oružane napetosti između Afganistana i Pakistana eskalirale, obje su strane bile daleko osjetljivije na bilo kakve fraze koje bi se u trenutnim okolnostima mogle protumačiti kao napad na njihovu poziciju u bilateralnom sukobu. Nepostojanje zajedničke izjave vjerojatno neće imati veliki utjecaj na budućnost samog foruma. Moskovski format nastavit će funkcionirati kao jedan od priznatih okvira za raspravu o pitanjima vezanim uz Afganistan.

Međutim, činjenica da je nedavni sastanak završio bez priopćenja mogla bi imati veći utjecaj na rusko-pakistanske bilateralne veze. Sve donedavno, zabrinutost pakistanskih vladajućih krugova zbog sve veće bliskosti Moskve s Kabulom bila je uglavnom ograničena na škrte diplomate i uski krug stručnjaka. Međutim, u listopadu se nezadovoljstvo ishodom Moskovskog formata prelilo u javnost s nizom vodećih pakistanskih medija koji su objavili kritičke komentare.

U uvodniku utjecajnih novina The Dawn, na primjer, navedeno je da dok su mnoge druge treće strane, uključujući Katar, Tursku, Saudijsku Arabiju i Kinu – pokušale posredovati između Pakistana i Afganistana, “Rusija je jedina država koja priznaje talibanski režim” i stoga mogao “biti zaručen” do “pokušajte dati mirovnom procesu još jednu priliku.”

List Tribune otišao je i dalje, sugerirajući u svom izvješću o razgovorima u Moskvi da “Ono što je podiglo obrve u diplomatskim krugovima je očito nastojanje Moskve da umanji veze režima s terorističkim aktivnostima, što je potaknulo nagađanja da bi promjena regionalne dinamike mogla gurnuti Rusiju bliže Kabulu.”

Korijeni takvih reakcija u Islamabadu, naravno, ne sežu mjesecima ili godinama, već desetljećima.

Stare priče, prizemne stvarnosti

Ideja o ‘velikoj igri’ neizbježno se ponovno pojavljuje kad god se rasprava okrene na odnose Moskve s Kabulom i širom regijom. Opetovana uporaba pojma u povijesnim, geopolitičkim i geoekonomskim raspravama razvodnila je njegovo značenje, pretvarajući ga u neku vrstu poštarke. Ipak, ono ostaje bitno za razumijevanje pakistanske reakcije na rusku politiku prema Afganistanu.

Reći da su pakistanske elite jednostavno naslijedile britansku kolonijalnu ideju Rusije kao inherentno ekspanzionističke sile bilo bi pretjerano pojednostavljeno. Islamabad i Rawalpindi imaju vlastitu stratešku kulturu i vlastiti svjetonazor, u kojem se Moskva vidi i kao važno središte moći i kao potencijalno koristan partner. Ali kada je riječ o Afganistanu, stare kolonijalne predodžbe još uvijek izbijaju na površinu – posebice uvjerenje da Rusija nastoji proširiti svoj utjecaj u Kabulu kako bi dobila pristup ‘toplim vodama’ Indijskog oceana (iako ovaj mit zgodno zanemaruje činjenicu da Rusija već ima pristup moru).

Ovaj narativ je oblikovao percepcije tijekom većeg dijela druge polovice 20. stoljeća, posebno tijekom sovjetske vojne nazočnosti u Afganistanu, a ponovno je isplivao na površinu posljednjih godina, posebno nakon što su talibani priznati kao službena afganistanska vlada.

Može se beskonačno isticati da takve pretpostavke nemaju mnogo veze sa stvarnošću. Ipak, stoljetne priče često su trajnije od argumenata utemeljenih na činjenicama. Postojanost ove percepcije izravno je povezana s dubinom problema s kojima se Pakistan suočava u svom odnosu s Afganistanom.

Prvo, Islamabad se nikada nije mogao pomiriti s odbijanjem svake afganistanske vlade da prizna Durandovu liniju, koja datira iz 1893. godine, vremena britanske kolonijalne vladavine u regiji, kao službenu granicu. (Pakistan to priznaje.)

Drugo, s točke gledišta Islamabada, porozna priroda te granice glavni je izvor terorističkih aktivnosti u pokrajinama Khyber Pakhtunkhwa i Balochistan, što ostaje glavni izazov za nacionalnu sigurnost Pakistana. Prema službenoj liniji Islamabada, militanti iz separatističkih pokreta Tehreek-e-Taliban Pakistan i Baluch mogu djelovati samo zato što mogu pronaći utočište unutar Afganistana. (Talibanske vlasti poriču pružanje utočišta TTP-u, tvrdeći da je pobuna domaći domaći problem Pakistana.)

Konačno, i najvažnije, Pakistan se boji da bi neka treća sila mogla pogoršati ova dva problema — ohrabrujući afganistanske zahtjeve na granici i neizravno podržavajući elemente protiv Islamabada. U pakistanskoj strateškoj imaginaciji ta se uloga obično dodjeljuje New Delhiju, ali u trenucima akutne krize – kao u 1970-ima i 1980-ima – Moskva također može biti dodijeljena istoj ulozi.

Kršenje razlika

Dopustiti da situacija odluta do te točke teško da je u interesu Moskve – ili u interesu bilo koga drugoga u regiji. Zato ruski dužnosnici i stručnjaci svojim pakistanskim kolegama i dalje pokušavaju objasniti vlastito tumačenje događaja.

Na službenoj razini, Moskva brani svoje brzo širenje angažmana s talibanima na dva glavna razloga. Prvo, sadašnje vlasti u Kabulu smatraju se najpouzdanijim partnerom za borbu protiv terorizma. Talibani su konsolidirali dovoljno sile prisile da spriječe povratak građanskog rata u punoj mjeri i da uspostave relativno stabilnu kontrolu nad zemljom. Za rusko vodstvo to ih čini neophodnim sugovornikom u koordinaciji napora protiv ISIS-Khorasan, čije aktivnosti prijete ne samo Rusiji, već i njezinim partnerima u središnjoj Aziji. Drugo, vlasti u Kabulu pokazale su spremnost da zauzmu trgovinu drogom, što se odražava u podacima koji ukazuju na pad proizvodnje opijata.

Poteškoća je u tome što niti jedan argument nema veliku težinu u Pakistanu. Naprotiv, Islamabad već odavno ima spremne protuargumente i za jedno i za drugo. Hance, razgovori završavaju protupitanjem: “Zašto se naše brige ne uzimaju u obzir?”

Čini se da odgovor opet leži u različitim percepcijama – ovaj put na ruskoj strani. U strateškom svjetonazoru Moskve, razvoj veza s Kabulom i problemi između Pakistana i Afganistana vide se kao dva različita kolosijeka.

Najjasnija ilustracija toga je geografski način razmišljanja Rusije. Prema mišljenju Moskve, Afganistan pripada srednjoj Aziji i obično se tretira samo kao akter ili objekt koji utječe na dinamiku sjeverno od njegovih granica. O politici talibana prema Pakistanu jedva da se govori. Veze Kabula s drugim južnoazijskim zemljama također se uglavnom ignoriraju. Kao rezultat toga, Afganistan ne igra gotovo nikakvu ulogu u širem vanjskopolitičkom planiranju Rusije za Južnu Aziju. Za promatrače s potkontinenta to je iznenađujuće, ali odražava dugo uspostavljen obrazac u teoriji i praksi ruske vanjske politike.

Šira vizija

Ništa od ovoga ne znači da su rusko-pakistanski odnosi osuđeni na sudaranje o zid međusobnog nerazumijevanja i nepovjerenja zbog Afganistana. Doduše, Moskva i Islamabad trenutno idu u različitim smjerovima. Suradnja Rusije s Kabulom vjerojatno će se nastaviti i mogla bi se proširiti na nova područja, dok će vojni sukob između Afganistana i Pakistana vjerojatno trajati u doglednoj budućnosti, sa štetnim učincima na živote ljudi duž granice.

Unatoč tome, različiti pristupi Kabulu ne moraju neizbježno dovesti do neprijateljstva između Rusije i Pakistana. Takav bi ishod bio u suprotnosti ne samo s interesima Moskve i Islamabada, već i s interesima drugih regionalnih aktera. To bi obje zemlje moglo lišiti prednosti bilateralne suradnje i čak paralizirati rad Moskovskog formata i drugih regionalnih mehanizama, uključujući SCO. To nikome ne bi koristilo.

Prvi korak prema izbjegavanju takvog scenarija mogao bi biti dopustiti starim, poznatim narativima da ustupe mjesto novim načinima razmišljanja – onima koji prepoznaju koliko bitno različito strane mogu percipirati isti problem i koji su spremni prihvatiti razvoj i mir kao neophodne za globalni napredak.