Geopolitički događaj tjedna iza nas nedvojbeno su bili američki međuizbori na kojima je Republikanska stranka doživjela debakl, izgubivši uvjerljivo oba doma Kongresa, kojima će od Nove godine zagospodariti demokrati. Aktualni predsjednik Donald Trump bit će doveden u položaj “šepavog patka” u preostale dvije godine svoje vladavine u Bijeloj kući. Prvi potresi koje su ovi izbori proizveli i koji će nedvojbeno imati velike posljedice za SAD ukazuju na dvije neupitne stvari. Prvo, Americi slijedi neviđeni politički rat između Republikanske i Demokratske stranke. On vjerojatno neće potpuno paralizirati Trumpovu izvršnu vlast s obzirom na velike ovlasti koje predsjednik SAD-a ima, a Trump ih je odmah nakon preuzimanja vlasti i proširio, ali će nedvojbeno otežati daljnju provedbu njegovih politika, prije svega na unutarnjem, američkom spektru, dok su nešto manje mogućnosti za to u vanjskoj politici, gdje Trump ima velike ovlasti, ali i na njih demokrati mogu utjecati otvaranjem ili zatvaranjem “financijskih slavina”, poglavito kada je riječ o vođenju ratova.
Jer Kongres ima dvije važne ovlasti – saslušanja i nadzor, dok je ona najučinkovitija i najvažnija uloga “državnog novčanika”, tj. onoga koji donosi proračun i brine se za njegovu raspodjelu. Kad je riječ o prvim dvjema ovlastima, očekuje se da će odmah nakon uspostave novog saziva Kongresa i njegovih radnih tijela, prvih dana iduće godine, početi neugodna saslušanja najbližih Trumpovih suradnika.
Nedvojbeno, među prvima će biti saslušan ministar rata Pete Hegseth, kojemu vjerojatno slijedi opoziv, onda šef FBI-a Kash Patel. Na red će sigurno brzo doći i saslušanja vezana uz naglo bogaćenje članova Trumpove obitelji, kao i nadzor mnogih odluka koje je administracija donosila tijekom prvih dviju godina mandata bez nužne konzultacije s Kongresom, oslanjajući se na Trumpove izvršne uredbe, odnosno proširene ovlasti kojima je mahao kao maljem prije svega u pitanjima vanjske politike.
Ideološki otklon
Trumpu prijeti pokretanje više procesa opoziva, iako je teško vjerovati da će uroditi plodom. Razlog zbog kojeg će biti teško provedivi jest činjenica da slijedi veliki rat između dviju stranaka u iduće dvije godine pa bi unutarnji raskol u republikanskim redovima imao za tu stranku još pogubnije posljedice.
Slijedi napuštanje “broda koji tone” i unutarstranački sukobi u Republikanskoj stranci, ali tako da ne budu pogubni za njezinu budućnost. Može se slobodno reći i opstojnost. Naime, prije konzervativnog pokreta MAGA, koji je doveo do smjene dugogodišnje vlasti nad strankom za koju je zaslužno krilo tzv. jastrebova, Republikanskoj stranci prijetila je dugoročna podređenost Demokratskoj stranci, a možda čak i potpuna marginalizacija, pa i nestanak s političke scene.
U međuvremenu je stranka napravila veliki ideološki otklon od američkih tradicionalnih konzervativnih vrijednosti i prihvaćala više-manje ideološke obrasce koje je društvu nametala Demokratska stranka. Ako se pritom često i nisu slagali, republikanci nisu stvarali veći otpor njihovoj implementaciji u obligatorne forme. Nekako slično kao što se u Hrvatskoj od 2000. do danas ponaša HDZ, koji je usprkos formalnom demokršćanstvu odnosno narodnjaštvu, bez ikakva spomena vrijednog otpora počeo usvajati sve ono što je liberalna elita u Bruxellesu od njega tražila, od Istanbulske konvencije do Marakeškog sporazuma o upravljanju migracijama i koječega drugog.
Upravo je ta činjenica i rezultirala pojavom pokreta MAGA, na čije je čelo zajahao Trump i čija je načela potpuno izdao u svom drugom mandatu, prekršivši ključno obećanje o nepokretanju novih ratova i obračunu s “dubokom državom” te vraćanju Amerike svojim tradicionalnim korijenima, prije svega kršćanskim i obiteljskim vrijednostima.
Slijedi borba
Od poznate krilatice “America first” učinio je, prema istaknutim predstavnicima pokreta MAGA koji su mu i omogućili izbornu pobjedu, ruglo, pretvorivši je u “Israel first”, tj. ugrožavajući američke nacionalne interese u regiji podređujući ih izraelskima.
Veliko biračko tijelo pokreta MAGA, koje je u međuvremenu postalo nada ne samo u opstojnost Republikanske stranke nego i u njezinu dugoročnu nadmoć nad suparničkom Demokratskom strankom, prošlotjedne je izbore masovno bojkotiralo iskazujući svoje nezadovoljstvo upravo Trumpovom politikom, a dio je, navodno, zbog gnjeva svoje glasove dao demokratima.
Za novog predvodnika pokreta uskoro slijedi borba jer je to biračko tijelo republikancima jednostavno postalo nužno pa će ga pokušati preuzeti mnogi, čak i oni koji mu izvorno nisu skloni, ali čiji bi im glas značio puno, a tu je moguća borba između glavnog favorita, potpredsjednika SAD-a J. D. Vancea, i sadašnjeg državnog tajnika i savjetnika za nacionalnu sigurnost Marca Rubija.
Nedugo nakon što je spoznao razmjere debakla stranke koju predvodi, Trump se požurio odgovornost za poraz prebaciti isključivo na nju samu, pokušavajući ekskulpirati sebe i svoju ulogu. U intervjuu za Fox News rekao je kako bi, da se na ovim izborima glasalo za njegovo ime, rezultat bio posve drukčiji.
Međutim, otrežnjenje je stiglo vrlo brzo. Ne samo iz izjava brojnih političkih analitičara i političara iz Demokratske stranke nego i od onih iz vlastitih redova i simpatizera Republikanske stranke, koji su jedinstveni u stavu da je Trumpov rat protiv Irana bio nedvojbeno ključni uzrok teškog poraza. Trump je ubrzo promijenio svoj stav odbacivanja krivnje tako što je prihvatio činjenicu o destruktivnom utjecaju iranskog rata na rezultate izbora, a onda pozvao demokrate na suradnju s njim u iduće dvije godine. To je pak nemoguće očekivati s obzirom na količinu međusobne, godinama taložene mržnje, koja nije iščezla – osim, eventualno, u nekim pitanjima krajnje važnima za nacionalne interese SAD-a.
Progutane milijarde
Iranski rat, izrazito nepopularan među Amerikancima, u SAD-u je prouzročio vrtoglave cijene goriva, rast cijena hrane i nekretnina i svega ostalog što je nužno običnim građanima i do čega je njima najviše stalo te doveo do naglog rasta inflacije. Nju je pak povećanjem kamatnih stopa Fed pokušavao staviti pod kontrolu, ali je ta mjera dovela do poskupljenja kredita i usporavanja investicija u gospodarstva u cjelini.
Usto je iranski rat progutao desetke milijardi dolara poreznih obveznika te iscrpio vojne zalihe Pentagona a da na kraju nije ostvario ama baš ništa od planiranih ciljeva. Niti je doveo do smjene režima, odnosno demokratizacije Irana, niti je uništio njegov raketni i nuklearni program, pa se tako ni dandanas ne zna gdje je iranskih oko 450 kilograma obogaćenog uranija. Isto tako, nisu uništeni iranski posrednici u bliskoistočnoj regiji, što je također bio jedan od ključnih ciljeva SAD-a i Izraela pri pokretanju rata. Iran je u međuvremenu zagospodario Hormuškim tjesnacem, što se nije dogodilo nikad u povijesti.
Stoga se može postaviti pitanje je li Trumpu idejom o pokretanju iranskog rata netko dobro smjestio. Naime, do trenutka pokretanja tog rata Trump je zbog efektnog uklanjanja Nicolasa Madura s vlasti u Venezueli i de facto ovladavanja tom zemljom i njezinim golemim naftnim zalihama bez ijedne kapi prolivene krvi američkih vojnika bio na vrhuncu svoje vlasti i doma i u svijetu.
Zapravo je bio na vrhuncu svijeta. Počeli su ga se bojati svi svjetski državnici i neprijatelji, i suparnici i saveznici, jer su svi počeli vjerovati da misli ozbiljno kada je riječ o uporabi američke vojne sile za pokoravanje Americi nepoćudnih režima ili onda kada je to u nacionalnom interesu Sjedinjenih Država.
Porazna spoznaja
A onda je sve to preko noći pretvorio u prah i pepeo jer je uslijedio, pokazalo se, potpuno promašeni iranski rat, koji je otišao u posve drugom smjeru. Vrlo je brzo od Trumpa kao “svjetskog cara” napravio globalno ruglo, moćnika kojega se više nitko ne boji. Naime, taj rat uspio je učiniti ono što dosad nije bilo viđeno – ogolio je do kraja sveprisutnu, višedesetljetnu tezu o američkoj vojnoj svemoći.
Jer osim što nije doveo do vojne pobjede, prvi put od Vijetnamskog rata doveo je do spoznaje o američkoj nemoći da rat završi na takav način da ga barem zbog nekog postignutog važnog elementa može proglasiti pobjedom. Na primjer, zbog uništenja iranskog nuklearnog programa, odnosno njegove trajne zabrane, što je sad i jedino što Trump od svega ranije željenog i najavljivanog želi postići i zbog čega i dalje uporno tvrdi da bi sve to ponovio jer je od dugoročne važnosti za SAD i Izrael. Ali, eto, govori sada frustrirani Trump, masa ljudi u Americi i svijetu to baš ne vidi zbog ograničenosti svoje intelektualne spoznaje.
Nakon ovih izbora to će biti još manje moguće, jer čelnik uskoro demokratske većine u Senatu Chuck Schumer (NY) otvoreno je na medijskoj konferenciji u Washingtonu rekao: “Završit ćemo rat. Već imamo neke republikance koji su nam se pridružili u završetku rata, a oci osnivači imali su moć novčanika kao jedan od načina odvraćanja predsjednika koji ratuje bez pristanka američkog naroda.”
Bit će vrlo zanimljivo vidjeti na koje će se poteze vezano uz završetak rata s Iranom demokrati na kraju fokusirati. Naime, oni su izbore dobili isključivo na proturatnoj kampanji jer rat guta novac američkih poreznih obveznika, tj. na mirotvorstvu, ali i na dovoljno oštroj kritici Izraela, koji je postao krajnje nepopularan među američkim građanima općenito. Međutim, završiti rat tako da Amerika bude geopolitički poražena u bliskoistočnoj regiji nedvojbeno ne žele ni demokrati.
Mekši pristup
Pritom treba reći da nikakve ljubavi prema Iranu i toj regiji općenito ni kod njih nema, kao što je nije bilo ni prema Venezueli, a neće je sigurno biti ni prema Kubi ako Trump i nju odluči vojno pokoriti nakon što ju je već gotovo potpuno ugušio embargom i vojnom blokadom.
Demokrati se obično lukavo služe suptilnijim metodama, mekšim i širokim masama u zemlji i svijetu prihvatljivijim pristupom ostvarenja američkih ciljeva, čega pak u pitanju Irana nema bez oslanjanja na Izrael. U vrijeme Obamina prvog mandata također su bili snažni politički i ekonomski pritisci na Iran pa su zamrznuta njegova financijska sredstva u američkim financijskim institucijama. Demokrati su u Obamino vrijeme pod palicom tadašnje državne tajnice Hillary Clinton pokrenuli i tzv. Arapsko proljeće dovođenjem radikalnih islamističkih pokreta i organizacija u sukob s tadašnjim režimima u brojnim arapskim državama, neprijateljski nastrojenima prema Izraelu.
Stoga će biti zanimljivo pratiti na koji će način demokrati sada htjeti zaustaviti Trumpa da možda krene i u posljednji pokušaj vojnog ostvarivanja barem spomenutog ključnog cilja vezanog uz iranski nuklearni program, a kako to u budućnosti demokrati možda ne bi sami morali činiti, tj. kako ne bi morali pokretati ratove kojima se već sada protivi velika većina američkih građana.
Vrlo je važno napomenuti da Demokratska stranka svoje mirotvorstvo, na kojem je dobila izbore, shvaća prilično uvjetno. S jedne strane za nju je rat s Iranom loš rat, dok je onaj ukrajinski dobar i na njemu treba ustrajati nastavkom i jačanjem svekolike potpore Kijevu.
Kako će ovo drugo na kraju izgledati, teško je prognozirati, ali pobjedu na sljedećim izborima bit će i jednoj i drugoj stranci nemoguće ostvariti budu li podržavale ratove i za to trošile milijarde dolara proračunskog novca.
Cionistička struja
Vjerojatno će se tražiti i kompromisi s Kinom, jer je svima jasno kako od pokušaja djelovanja silom na tu zemlju s ciljem promjene njezine vanjske i trgovinske politike nema ništa. Svijet se, jednostavno, ubrzano kreće prema formaliziranju multipolarizma, što je Trumpov izborni poraz. Ovdje je, također, kada govorimo o Demokratskoj stranci danas, važno reći kako je ona gotovo shizofreno heterogena, u ideološkom rasponu od krajnje liberalne struje, klasičnih kapitalista, ali globalne orijentacije, do krajnje ljevičarske, socijalističke struje koju trampisti nazivaju komunistima; od otvoreno muslimanskih struja do onih bliskih američkim i izraelskim Židovima.
Stoga nije čudno što još na vidiku nema ni svog predsjedničkog kandidata za izbore ujesen 2028. S druge strane, u Republikanskoj stranci kao kandidati se najviše nameću J. D. Vance i Marco Rubio. Za ovog drugog već se čuju priče da namjerava napustiti Trumpov “torpedirani brod” i krenuti u samostalnu kampanju za republikanskog kandidata. Pritom se navodno potpuno distancira od odgovornosti za pokretanje iranskog rata iako je, ni manje ni više, u to vrijeme bio državni tajnik. Istina, vrlo je lukavo prepuštao oštre protuiranske izjave šefu Pentagona Peteu Hegsethu i Trumpu osobno, ali to ne može poništiti činjenicu da je imao aktivnu ulogu u ratu i da se njegovu početku nije protivio. Za razliku od Vancea, koji se u raspravama o pitanju ići u rat ili ne otvoreno protivio intervenciji, upozoravajući na sve rizike, kako samog rata tako i opasnosti za Trumpov politički ugled, prije svega među MAGA biračima.
I dok o strategiji za završetak ukrajinskog rata demokrati još ništa konkretno ne govore izvan uobičajenih fraza iz doba Trumpova prethodnika Joea Bidena o “pomoći Ukrajini dok god bude trebalo”, o mogućoj strategiji u pitanju bliskoistočne regije već se naziru poneka mišljenja stručnjaka.
Značajna šteta
U tekstu uglednog američkog medija Foreign Policy stoji: “Demokrati će preuzeti kontrolu nad Kongresom usred rasprave u Washingtonu o tome kako bi trebalo izgledati sljedeće poglavlje američkog angažmana na Bliskom istoku, dijelom potaknute značajnom štetom koju su američke baze u Zaljevu pretrpjele u ratu s Iranom. ‘Naše baze ondje morat će se obnoviti ili premjestiti nekamo drugo. Iran ih je teško pogodio. To je pitanje proračunskih sredstava i od ključne je važnosti’, rekao je Joshua Shifrinson, profesor na Školi javne politike Sveučilišta Maryland i stručnjak za međunarodnu sigurnost.
‘Demokrati će moći pomaknuti stvari u pogledu američke prisutnosti na Bliskom istoku zbog činjenice da će se morati donijeti odluke o tome hoće li se sredstva usmjeriti u obnovu oštećenih objekata ili u njihovo premještanje’, dodao je Shifrinson. ‘Slično tome, proces dodjele sredstava također će pomicati stvari kada je u pitanju budućnost američke prisutnosti u Europi i politika SAD-a prema Ukrajini’, rekao je Shifrinson. Demokrati su se žestoko protivili planovima Trumpove administracije o smanjenju američkog vojne nazočnosti u Europi te su izrazili ogorčenje zbog nedostatka podrške Bijele kuće Kijevu i nedavnih napora za smanjenje ekonomskih kazni za Moskvu usred rata između Rusije i Ukrajine. Slično Iranu i napadima na brodove, demokrati će vjerojatno koristiti financiranje kao pregovarački adut kako bi izazvali Trumpa u oba pitanja. Također su signalizirali da bi ponovno osvajanje većine pomoglo da se ubrza usvajanje novih paketa pomoći Ukrajini, koji su povijesno dobivali dvostranačku podršku.
Novi Kongres i dalje će se suočavati sa značajnim ograničenjima u svojoj sposobnosti suprotstavljanja Trumpu, a on se zavjetovao da će nastaviti svoj program bez obzira na rezultate. Trump će se vjerojatno i dalje snažno oslanjati na izvršne uredbe, što je činio čak i dok su republikanci kontrolirali Kongres, i rekao je da će staviti veto na demokratsko zakonodavstvo kojem se protivi. S obzirom na duboku političku podjelu u Sjedinjenim Državama u ovom trenutku, demokrati vjerojatno neće imati potrebnu podršku republikanaca da ponište Trumpov veto, jer je za to nužna dvotrećinska većina glasova i u Zastupničkom domu i u Senatu”, zaključuje Foreign Policy.
Demokrati promijenili izbornu retoriku
Zbog obilja “korisnog materijala” demokrati su odmah na početku svoje kampanje zaigrali na kartu iranskog rata, i to im je ostala ključna i neiscrpna tema sve vrijeme predizborne utrke. Bili su svjesni “alata” koji im se našao u rukama, njegova razornog potencijala, pa su tako čak posve odustali od svojih tradicionalnih tema kojima su pokušavali privući biračko tijelo – onih vezanih uz pitanja poput woke-ideologije, prava na pobačaj, spolne orijentacije, rasnih problema i sl. Dobro su znali da bi njihovim pokretanjem samo stvorili nepotreban otpor onih građana koji se tim ideologijama protive, odnosno da bi, umjesto umrtvljenja, samo motivirali MAGA birače da izađu na birališta, što bi u pitanje dovelo njihove velike šanse za pobjedu na koje su, i bez polemiziranja o tim temama, ukazivale sve relevantne ankete tjednima, pa i mjesecima prije izbora.
Očekuju se “paklene sankcije” Rusiji
Zasad se može pretpostaviti da će doći do određenih pritisaka na Trumpa kako bi konačno pokrenuo, početkom rujna zakonski usvojene proturuske “paklene sankcije” koje je i osobno odobrio, te da odustane od bilo kakvih sadašnjih i budućih dogovora s Vladimirom Putinom prije njegova vojnog povlačenja iz Ukrajine poput onog poznatog kao “dizelski dogovor”, o dostavi ruskog dizela na američko tržište s ciljem smanjenja cijena. To se u vrijeme pisanja ovog teksta upravo i događa: Financial Times izvijestio je da su ruski tankeri u Atlantiku iznenada morali promijeniti smjer. Neki su krenuli prema Brazilu, neki još stoje pred američkim vodama, a jedan se vraća u Sredozemno more, u Alžir, čekajući nove zapovijedi komu isporučiti ruski dizel. Guverneri pojedinih američkih država već su upozorili svoje kompanije na pokretanje kaznenog postupka ako prihvate rusku naftu. Međutim, kada dođe do ozbiljnih razgovora o ukrajinskom ratu, demokrati će se, usprkos svemu, u određenoj mjeri aktivno uključiti u proces koji vodi njegovu završetku nužnim kompromisom.
