Sjedinjene Američke Države često se smatraju sinonimom za demokraciju zbog svoje višestoljetne tradicije demokratske vlasti, vladavine prava i slobode govora. SAD su utemeljene na načelima jednakosti i pravima pojedinca i zato su tijekom povijesti inspirirale mnoge narode širom svijeta u borbi za vlastite demokratske vrijednosti.
Iako mnogi promatrači smatraju SAD svjetionikom demokracije, američka demokracija je bila i ostala nesavršena s mnogim strukturalnim problemima i anomalijama. Jedna od najistaknutijih neželjenih pojava američkog političkog sustava su atentati na predsjednike.
Budući da se uvijek iznova ponavljaju i to u različitim periodima povijesti i s različitim motivima, može se reći da su atentati integralni dio američke demokracije. Radi se o strukturalnom problemu, a ne anomaliji. Predsjednici dolaze i odlaze, a atentatora ne manjka.
Atentati – integralna sastavnica američke politike
Iako su države poput Turske, Indije, Rusije, Meksika, Kolumbije i Argentine, povijesno prepoznatljive po političkim atentatima, SAD za svima njima ne zaostaje puno. Štoviše, atentati koji su se dogodili u Americi imali su znatno veći značaj za SAD i svijet iz razloga što je američki predsjednik bio i ostao jedna od najmoćnijih političkih figura na svijetu. U SAD-u predsjednik je oduvijek bio središnja figura vlasti, koja simbolizira ne samo vrhovnu političku vlast, već i jedinstvo i kontinuitet države. Objektivno gledano, atentati na američke predsjednike često su bili rezultat vatrenih političkih podjela, društvenih napetosti i osobnih frustracija. Atentati su često ocrtavali trenutačne političke i društvene krize, bilo da se radi o posljedicama građanskog rata, ekonomskih previranja ili globalnih kretanja.
Tijekom 19. i 20. stoljeća, SAD je prolazio kroz razdoblja velike transformacije, uključujući širenje državnog teritorija, industrijalizaciju, Američki građanski rat, rekonstrukciju i obnovu, ekonomske krize, Hladni rat, vanjskopolitička i unutarnjopolitička previranja. Unutarnje podjele su se osobito rasplamsale posljednjih desetljeća. Svako od tih povijesnih razdoblja sa sobom je nosilo velike izazove za predsjednike, a s njima i povećanu opasnost od atentata. U nekim slučajevima, atentatori su djelovali iz ideoloških pobuda, vjerujući da će uklanjanje čelnika izazvati promjene koje oni smatraju potrebnima.
U drugim slučajevima, motivi su bili više osobne prirode, potaknuti osjećajem nepravde. Do kolovoza 2024. ukupno su izvršena četiri uspješna atentata na američke predsjednike: Abrahama Lincolna (1865.), Jamesa A. Garfielda (1881.), Williama McKinleyja (1901.) i John F. Kennedyja (1963.). Dva predsjednika su bila ranjena i preživjela atentat: Andrew Jackson (1835.) i Ronald Reagan (1981.). Dva bivša predsjednika su preživjela atentate dok su bili u pokušaju da povrate funkciju: Theodore Roosevelt (1912.) i Donald J. Trump (2024.). Neuspješno provedenih atentata i planova za ubojstvo predsjednika bilo je još i više. U nastavku će biti obrađeni najznačajniji atentati.
Atentat na Andrewa Jacksona 1835.
Prvi poznati pokušaj atentata na američkog predsjednika dogodio se 30. siječnja 1835. kada je na predsjednika Andrewa Jacksona pokušao pucati Richard Lawrence, nezadovoljni radnik koji je vjerovao da je Jackson osobno odgovoran za njegovu nezaposlenost. Lawrence je prišao Jacksonu dok je izlazio iz zgrade Kapitola u Washingtonu i iz neposredne blizine pokušao pucati iz pištolja.
Međutim, pištolj je zatajio. Lawrence je potom izvukao drugi pištolj i opet pucao, ali i taj pištolj je zatajio. Jackson, poznat po svojoj čvrstoj naravi, reagirao je tako što je napao Lawrencea svojim štapom prije nego što su ga svladali prolaznici i osiguranje. Neočekivani incident je naglasio potrebu za boljom zaštitom predsjednika SAD- a.
Sigurnosne mjere u to vrijeme bile minimalne u usporedbi s današnjima. Službena istraga je kasnije pokazala da su Lawrenceovi pištolji, oboje kupljeni posebno za atentat, bili ispravno napunjeni, što je dovelo do vjerovanja da je dvostruko zatajenje oružja bilo čudo i čin viših sila. Bilo kako bilo, Lawrence je kasnije proglašen mentalno neuračunljivim i smješten u ustanovu za duševno oboljele.
Atentat na Abrahama Lincolna 1865.
Abraham Lincoln stupio je na dužnost 16. predsjednika SAD-a 1861., u vrijeme kada su Sjedinjene Američke Države bile na rubu građanskog rata. Rat je započeo nedugo nakon Lincolnovog stupanja na dužnost, kada su južne države proglasile odcjepljenje od Unije i formirale Konfederativne Američke Države. Lincolnov mandat bio je obilježen njegovim nepokolebljivim stavom da očuva jedinstvo zemlje i ukine ropstvo. Lincoln je bio odlučan u svojoj namjeri da porazi Konfederaciju i okonča rat, što je na kraju uspio postići. Predaja glavnine postrojbi Konfederacije dogodila se 9. travnja 1865., čime je završio krvavi sukob koji je trajao četiri godine i odnio živote oko 600-700 tisuća Amerikanaca.
Međutim, upravo je pobjeda Unije u ratu i ukidanje ropstva učinila Lincolna metom pristaša Juga. Atentat na Abrahama Lincolna bio je djelo Johna Wilkesa Bootha, poznatog glumca i strastvenog simpatizera Konfederacije. Booth je bio bijesan zbog poraza Konfederacije i Lincolnovih planova za rekonstrukciju južnih država, za koje je vjerovao da će dodatno osramotiti i potlačiti južnjački način života. Boothov plan bio je dio šire zavjere koja je uključivala atentate na visoke dužnosnike, uključujući potpredsjednika Andrewa Johnsona i državnog tajnika Williama H. Sewarda, s ciljem da se zemlja baci u kaos i omete rekonstrukcija.
Uvečer 14. travnja 1865., Booth je ušao u privatnu ložu u Fordovu kazalištu u Washingtonu, gdje je Lincoln gledao predstavu „Naš američki rođak“ s prvom damom Mary Todd Lincoln i nekoliko prijatelja. Booth je ušao u ložu i pucao Lincolnu u glavu s kratke udaljenosti. Lincoln je odmah izgubio svijest, a liječnici su mu mogli pružiti samo minimalnu pomoć. Prebačen je preko puta u kuću Petersen, gdje je sljedećeg jutra preminuo. Booth je pobjegao s mjesta zločina, ali je uhvaćen 12 dana kasnije u Virginiji, gdje je ubijen tijekom sukoba s vojnicima Unije. Lincolnovo ubojstvo izazvalo je val tuge i nevjerice. Njegova smrt došla je u trenutku kada je nacija započela proces pomirenja i obnove nakon građanskog rata. Lincoln je bio viđen kao vođa koji je mogao voditi zemlju kroz izazove rekonstrukcije, uključujući reintegraciju bivših konfederativnih država i rješavanje sudbine milijuna oslobođenih robova.
Smrt Lincolna dovela je do ozbiljnih političkih posljedica. Njegov nasljednik, Andrew Johnson, bio je čovjek sa znatno drugačijim stavovima o obnovi. Johnsonova politika prema jugu bila je mnogo popustljivija u usporedbi s Lincolnovom, što je izazvalo duboko nezadovoljstvo među radikalnim republikancima u Kongresu. Napetosti su rezultirae Johnsonovim opozivom 1868., iako je uspio ostati na dužnosti nakon što je izbjegao smjenu za samo jedan glas u Senatu. Atentat na Lincolna također je postavio presedan u pogledu sigurnosti američkih predsjednika. Prije Lincolna, predsjednici su uživali relativno neformalnu zaštitu, s malim brojem čuvara i malo institucionalizirane sigurnosti. Nakon Lincolnovog ubojstva, postalo je očito da su potrebne ozbiljnije mjere, iako će proći još nekoliko desetljeća prije nego što će mjere biti realizirane.
Atentat na Jamesa Garfielda 1881.
16 godina kasnije, uslijedio je novi atentat na 20. američkog predsjednika Jamesa Abrama Garfielda. Garfield je bio veteran Američkog građanskog rata, bivši kongresnik iz Ohija, i čovjek kojeg se smatralo kompromisnim kandidatom za predsjedničku nominaciju na Republikanskoj nacionalnoj konvenciji (RNC) 1880. Njegov dolazak na vlast dogodio se u kontekstu političkog sukoba između različitih frakcija unutar Republikanske stranke. Stalwarts frakcija je podržavala sustav političkog patronata, dok je Half-Breeds frakcija zagovarala reforme javne službe. Nakon što je preuzeo dužnost, Garfield se brzo našao u sukobu sa Stalwartima zbog pokušaja da smanji korupciju u zapošljavanju na saveznim pozicijama.
Garfield je vjerovao da bi se zapošljavanje u javnim službama trebalo temeljiti na zaslugama, a ne na političkim vezama, što je bilo u suprotnosti s dotadašnjom praksom. Ovaj sukob doveo je do ozbiljnih političkih napetosti unutar vladajuće stranke, ali i do rastuće opasnosti za predsjednika. 2. srpnja 1881. godine, samo četiri mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, Garfield je teško ranjen na željezničkoj stanici u Washingtonu, D.C. Na njega je pucao Charles J. Guiteau, nezadovoljni odvjetnik i mentalno nestabilna osoba. On je vjerovao da ga je Garfield dužan nagraditi diplomatskom pozicijom zbog navodne potpore tijekom predsjedničke kampanje. Kad mu je ta pozicija odbijena, Guiteau je, ogorčen i frustriran, odlučio ubiti predsjednika.
Pogodio je Garfielda dva puta iz revolvera, jednom u ruku i jednom u leđa. Iako su rane bile ozbiljne, današnji medicinski stručnjaci vjeruju da bi predsjednik imao znatno veće šanse za preživljavanje da nisu korištene primitivne medicinske tehnike. Garfield je postao žrtva ponavljanih pokušaja liječnika da uklone metak iz njegovog tijela, što je rezultiralo infekcijama koje su na kraju bile smrtonosne. Garfield je umirao polako i bolno, sve do njegove smrti 19. rujna 1881., 79 dana nakon napada. Garfieldova smrt izazvala je bijes javnosti.
On je bio viđen kao političar s velikim potencijalom, čovjek koji je bio odlučan u svojoj namjeri da reformira američku vladu i očisti je od korupcije. Nakon uhićenja, Guiteau je izjavio da nije odgovoran za ubojstvo, već da je „ruka providnosti“ djelovala kroz njega. Suđenje je bilo jedan od prvih slučajeva u američkoj povijesti gdje je postavljena tvrdnja o ludilu kao obrani za počinjenje zločina. Iako su se njegovi odvjetnici trudili dokazati da je Guiteau bio mentalno bolestan, porota ga je proglasila krivim i 30. lipnja 1882. je obješen. Smrt Garfielda ubrzala je reforme koje su bile nužne kako bi se smanjila korupcija i povećala efikasnost državne uprave.
Atentat na Williama McKinleyja 1901.
William McKinley, 25. predsjednik Amerike, ubijen je u rujnu 1901., čime je postao treći predsjednik koji je stradao u atentatu. McKinley je služio kao predsjednik u dva mandata, od 1897. do 1901., i bio je jedan od ključnih vođa na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njegov prvi mandat obilježio je Španjolsko-američki rat 1898., kojim su SAD stekle kontrolu nad teritorijima poput Kube, Filipina, Guama i Portorika. Ovi događaji označili su početak američke ekspanzionističke politike i jačanja američke globalne moći. Na domaćem planu, McKinley je bio poznat po svojoj podršci protekcionističkim tarifama, koje su imale za cilj zaštititi američku industriju od strane konkurencije.
Njegova ekonomska politika bila je popularna među industrijalcima i radnicima u sjevernim državama. Uživao je široku podršku birača, što mu je osiguralo drugi mandat na izborima 1900. Međutim, imao je i glasne kritičare. Posebno su se isticali radikalni ljevičari i anarhisti, koji su ga smatrali simbolom kapitalističke represije. Atentat na McKinleya dogodio se 6. rujna 1901. u Buffalu u državi New York, tijekom Panameričke izložbe, velikog sajma koji je slavio industrijska i tehnološka postignuća Amerike. McKinley je nazočio izložbi tijekom svoje turneje, i tom prilikom odlučio je sudjelovati u javnom prijemu gdje se rukovao s građanima. Odjednom mu je prišao Leon Czolgosz, radikalni anarhist poljskog porijekla, koji je skrivao revolver ispod zavoja na ruci.
Kada je došao do McKinleya, Czolgosz je ispalio dva hica iz blizine. Prvi metak se odbio od prsne kosti predsjednika, ali drugi je pogodio McKinleya u abdomen, ozbiljno ga ranivši. McKinley je odmah prebačen u obližnju bolnicu, gdje su liječnici uspjeli izvaditi prvi metak, ali nisu mogli pronaći drugi. Iako je isprva izgledalo da će se predsjednik oporaviti, njegovo zdravstveno stanje se pogoršalo zbog gangrene koja se razvila na mjestu rane, što je na kraju dovelo do njegove smrti 14. rujna 1901., osam dana nakon atentata.
Leon Czolgosz bio je radikaliziran anarhističkim idejama koje su se širile u SAD-u i Europi krajem 19. i početkom 20. st. Rođen u siromašnoj obitelji poljskih imigranata, Czolgosz je doživio teškoće i nepravde tijekom svog života, što ga je dovelo do toga da se okrene ekstremnim ideologijama. Inspiriran govorima i djelima poznatih anarhista poput Emme Goldman, Czolgosz je vjerovao da uklanjanje političkih lidera može ubrzati revoluciju koja će uništiti kapitalistički sustav i dovesti do stvaranja pravednijeg društva.
Izjavio je da je ubio McKinleya jer je smatrao da je on simbol korumpiranog kapitalističkog poretka. Njegov čin bio je dio šireg vala anarhističkog nasilja koji je potresao svijet krajem 19. i početkom 20. stoljeća, uključujući ubojstva političkih lidera diljem Europe i Amerike. Nakon atentata, Czolgosz je brzo uhvaćen i suđen. Unatoč pokušajima njegove obrane da prikaže njegov čin kao rezultat mentalne nestabilnosti, proglašen je krivim i osuđen na smrt. Pogubljen je na električnoj stolici 29. listopada 1901., samo mjesec i pol nakon McKinleyeve smrti.
Posljedice atentata na McKinleya
McKinleyeva smrt imala je dalekosežne posljedice na američku politiku. Nakon njegove smrti, na mjesto predsjednika stupio je njegov potpredsjednik, Theodore Roosevelt, koji je u dobi od 42 godine postao najmlađi predsjednik u povijesti SAD-a.
Rooseveltova administracija donijela je značajne reforme koje su proširile ulogu savezne vlade u regulaciji gospodarstva i zaštiti potrošača, što je označilo početak progresivne ere. McKinley je ostao zapamćen kao predsjednik koji je vodio Ameriku kroz ključnu fazu njenog uspona kao globalne sile. Njegovo predsjedništvo obilježeno je ekonomskim prosperitetom i teritorijalnim širenjem, ali i rastućim socijalnim napetostima.
Atentat na McKinleya također je doveo do povećanih sigurnosnih mjera za zaštitu predsjednika. Njegova smrt bila je posljednja u nizu atentata na američke predsjednike u 19. stoljeću, što je potaknulo saveznu vladu da poboljša metode zaštite visokih dužnosnika, uključujući uvođenje stalne tajne službe zadužene za sigurnost predsjednika, što će postati norma u 20. stoljeću.
M. Šerić: Obojane revolucije: najsofisticiranije sredstvo ratovanja
