Čini se da je njemačka kancelarka šepava patka imala trenutak lucidnosti oko upuštanja u diplomaciju s Rusijom
Olaf Scholz, njemački kancelar, izazvao je pomutnju. Ne nekim uspjehom, na primjer, izborima, gospodarstvu ili vanjskoj i unutarnjoj politici. Scholz ne radi takve stvari. Za čovjeka s njegovim rejtingom, ugađanje publici nije ni opcija.
Iako doista mogu značiti da su Scholzovi dani odbrojani, kako pretpostavlja britanski Telegraph, razorni porazi njegove Socijaldemokratske stranke i njezinih ‘semaforskih’ koalicijskih partnera – Zelenih i tržišno liberalnih Slobodnih demokrata – upravo su pretrpjeli u regionalnim izbori u Tiringiji i Saskoj samo su vrh ledenog brijega, kao što ankete stalno pokazuju: nevjerojatnih 77% Nijemaca smatra da je njihov trenutni vođa “slab u vodstvu” (slab na, dobro, vodeći); njegov osobni “popularnost” – stvarno, nepopularnost – rejting se upravo srušio sa sumornog 14. na komično katastrofalno 18. mjesto. Samo 23% želi da se uopće pokuša ponovno kandidirati, a čak iu vlastitoj stranci većina je protiv te ideje.
I nije samo on sam, već i njegov tim: 71% Nijemaca misli da njegova vlada loše radi svoj posao. Težak – i loš – proračunski kompromis za 2025. postignut u srpnju unutar Scholzove razvaljene koalicije nije ulijevao nadu: Samo 7% birača vjeruje da je koalicija “partneri” bi sada učinkovitije surađivali, 10% mislilo je da će se stvari samo pogoršati, a 79% da će ostati jednako strašne kao što su i bile. Dok je Scholzova vlada obećavala da će novi proračun konačno oživjeti posrnulo njemačko gospodarstvo, 75% Nijemaca nije vjerovalo u to obećanje. I tko im može zamjeriti? Njemačko gospodarstvo, sputano i samonametnutim proračunskim ograničenjima koja isključuju politiku poticaja, a zatim i suludim napuštanjem jeftine ruske energije, stagnira od 2018.; od sada je ušao u a “tehnička recesija”.
Takvo je raspoloženje vladalo krajem srpnja. Do sada će sigurno biti mnogo gore: koalicijski klimavi proračunski kompromis na udaru je žestoke kritike, među ostalima, profesora Hanna Kubea, “jedan od najuglednijih ustavnih pravnika” Njemačke, navodi vodeći novinski časopis Der Spiegel. Treba podsjetiti da je Kube već jednom pomogao srušiti berlinske sumnjive računovodstvene prakse, što je izazvalo duboku i odjekujuću političku krizu koju semaforski suučesnici nikada nisu u potpunosti prevladali.
A Volkswagen, ni manje ni više nego nacionalni simbol i daleko najveći njemački poslodavac u vitalnom sektoru proizvodnje automobila u zemlji, koji još uvijek propada, ukinuo je svoje jamstvo za posao i priprema teren za zatvaranje tvornica i masovna otpuštanja u Njemačkoj po prvi put u povijest tvrtke. Teško je dočarati kakav je to psihički udarac. Kao Nijemac, dopustite mi da to kažem ovako: Zamislite da ste izgubili Prvi svjetski rat i svjetsko nogometno prvenstvo u isto vrijeme. Pretjerivanje? Kriv po optužnici. Ali ne puno.
Mogli bismo produžiti bolnu litaniju o neuspjesima Berlina kod kuće, ali bit bi već trebala biti jasna: Scholzov profil kao njemačkog vođe je profil tmurno odlučnog, nepopustljivog gubitnika. Čak i njegov toliko hvaljen “Preokret vremena” (‘epohalna promjena’), odnosno politike rusofobije i prenaoružavanja, zapela je poput njemačkog kamiona negdje zapadno od Moskve u studenom 1941. godine.
Rusofobija ide dobro, ali onda, to je jeftini dio. Ponovno naoružavanje – ne toliko: autoritativni Institut za svjetsku ekonomiju u Kielu upravo je otkrio da je – iznenađenje, iznenađenje – ruska industrija oružja vrlo učinkovita, dok je Njemačka hroma na obje noge. Uzmimo za primjer tenkove, povijesno pomalo njemački specijalitet: 2004. Njemačka ih je još uvijek imala 2389; do 2021. ostalo ih je 339. Za dostizanje brojeva iz 2004. ponovno će trebati, na trenutnom “Preokret vremena” tempom, do 2066. S osnovnim topništvom – bez šale – govorimo sto godina da se vratim na ono što je bilo prije 20 godina. Ali kako se onda brzo naoružati ako dopustite i svojim gospodarima u Washingtonu i zelenim luđacima u vlastitom kabinetu da vam unište gospodarstvo?
Pa ipak, Scholz je uspio privući nešto nacionalne i međunarodne pozornosti, naime izjavom da je došlo vrijeme za mirovne pregovore o okončanju ukrajinskog rata. I, što je najsenzacionalnije, izrekao je nevjerojatno inovativnu ideju – barem na Zapadu – da bi Rusija, jedna od strana u sukobu, zapravo trebala biti u prostoriji!
Gotovo zvuči kao sramežljivo ponovno otkriće te drevne umjetnosti koja je tako dugo zaboravljena “vrijednost-“ i “temeljeno na pravilima” Zapad: diplomacija. Prema izvješćima koja se temelje na curenju informacija, ali ne i nevjerojatnim, ured njemačke kancelarke čak radi na posebnom planu za mir – koji je već nazvan “Minsk III” to uključuje službeno ustupanje teritorija Ukrajine Rusiji. Drugim riječima, ako se takav plan doista radi, on uključuje prihvaćanje činjenice da je Ukrajina izgubila rat, a isto tako i Zapad, uključujući Njemačku, najveću podršku Ukrajine u jednoj zemlji nakon SAD-a.

Scholz to, naravno, niječe, ali njegova bi izjava označila jasnu promjenu kursa, ako bilo je ozbiljno (o čemu više u nastavku). Iako je Kijevu odbio isporučiti slavne i precijenjene projektile Taurus, ovo je pitanje zasjenilo njegovu ogromnu i – barem do sada – krutu predanost beznadnoj, ali tvrdoglavoj zapadnoj strategiji otvorene potpore Ukrajini bez bilo kakve ozbiljne pokušaje pregovora s Moskvom i prisiljavanja Ukrajine da bude realistična. Bilo bi primamljivo nagađati da je nedavno “otkrovenja” o sudjelovanju Ukrajine u terorističkim napadima Sjevernog toka na Njemačku mora odigrati ulogu u Scholzovom odabiru novog tona, makar i tako slabog. Ali to bi bila greška. Biti uvrijeđen brutalnim, vrlo štetnim i krajnje ponižavajućim napadom na Njemačku – to jednostavno nije stil ove kancelarke.
Umjesto toga, sa saveznim izborima za samo godinu dana, razlog za njegov naizgled zaokret od gotovo – da primijenimo zapanjujuće originalnu geometriju Annalene Baerbock, njemačke ministrice vanjskih poslova na trampolinu – za 360 stupnjeva je neugodno očit. Vjerojatno najvažniji čimbenik Scholzova fijaska u Tiringiji i Saskoj, koji će se za manje od dva tjedna ponoviti u Brandenburgu. Mnogim glasačima je dosta i troškova i rizika marširanja u korak sa SAD-om u proxy ratni poraz u Ukrajini. U tom pogledu, Scholzovo iznenadno ponovno otkriće diplomacije jednostavan je, klecavi oportunizam, baš kao što je njegova ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser iznenadno oklevala s povećanjem graničnih kontrola i otežavanjem migracije općenito.
Ukratko: u njemačkoj politici ima krvi u vodi, naime u Scholzovoj teško oštećenoj vladi. Nije ni čudo što morski psi kruže, a Scholzova kratka – iako pomalo zamršena – izjava o pokušaju sklapanja mira pregovorima samo im je potaknula apetit. Očekivano, bilo je osuda koje se u biti svode na neomakartijevsku optužbu za “izdaju Ukrajine”. Na primjer, Roderich Kiesewetter, vanjskopolitički glasnogovornik konzervativnih Kršćanskih demokrata (CDU), pouzdano politički ekstreman i intelektualno baziran, u veljači je pozvao na “odvesti rat u Rusiju” uništavanjem vojnih objekata, kao i ministarstava u Moskvi. Dok se njegovi najluđi snovi nisu ostvarili, svojom operacijom Kamikaze Kursk Kijev je nedavno učinio sve što je mogao da posluša Kiesewetterov savjet. Rezultat: krvavi, samoporažavajući fijasko, ubrzavajući poraz Ukrajine.
Ali Kiesewetter ne bi bio Kiesewetter da je sposoban učiti iz iskustva. Silno iritiran Scholzovim vrlo stidljivim pokazivanjem razuma, on optužuje kancelara da pokušava nametnuti “pseudo mir” na Kijev i slabljenje sigurnosti Njemačke i Europe. Općenito, CDU, koji je u oporbi, ali joj dobro ide, najbolje iskorištava Scholzovu nedosljednost reciklirajući smrtno umorne zapadne teme o “činiti uslugu Putinu” i “nagrađivanje agresora”. Iskreno: Bla bla bla, dok Ukrajinci masovno ginu u već izgubljenom ratu.
U međuvremenu, Scholzova koalicija “partner,” Slobodni demokrati, prave iste zvukove kao i CDU. S druge strane, desna/ekstremna desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD), lijevo-konzervativna BSW Sarah Wagenknecht (dvije velike pobjednice izbora u Tiringiji i Saskoj) i stranka Die Linke puno su skloniji sklapanje mira s Rusijom nego Scholz. Ali ni oni mu, s pravom, neće ponuditi nikakve bodove za kolače jer je rekao premalo, puno prekasno.

Štoviše, već je jasno da su riječi sve na što će se Scholzova podvala ikada svesti, iz dva razloga: Moskva je već signalizirala da to ne može shvatiti ozbiljno, jer, prvo, Washington šuti, a SAD je taj koji odlučuje na Zapadu; i, drugo, nikakvi pregovori nisu mogući prije završetka ukrajinskog prodora Kurska. U starim danima, kada Berlin nije bio tako potpuno podređen Washingtonu kao što je postao pod Scholzom – čovjekom s predusretljivim osmijehom kojem zapravo ne smeta jedan ili dva dignuta u zrak plinovoda – odgovor Rusije je vjerojatno bio drugačiji. Ali rasprodaje ostatke svoje “agencija” – kako kažemo u slučaju Ukrajine – imalo je posljedice za Njemačku.
Drugi razlog zašto razumni ljudi Scholzovo pričanje mogu smatrati ispraznim jest to što je sam njemački kancelar, očekivano, već postao hladan i nazadovao. Sada je dodao i upozorenja koja Rusija ne smije očekivati “još više ukrajinskog teritorija” – usput, “još više” nego što točno? – i zahtjev, implicitan, ali jasan, da bi Rusija prvo morala pristati na prekid vatre. Scholz mora znati da je to savršen ne-starter, jer je Moskva isključila takav korak. Zapravo, kancelar je već pokopao vlastitu imitaciju inicijative.
To je tužan, brz i predvidljiv kraj onoga što se sada već čini kao ništa više od labave priče koja potječe od čovjeka koji je i vrlo jada patka kod kuće i ne-entitet u inozemstvu. Ali, recite što hoćete, u njegovom je stilu.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
