• About
  • Advertise
Vijesti Hrvatska
  • Home
  • Hrvatska
    • Geopolitika
    • Braniteljski
    • Dalmacija
    • Istra i Kvarner
    • Slavonija
    • Morski
    • Nacional
    • Zagreb
  • Hercegovina
  • Poslovni
  • Tehnologija
    • Video Igre
  • Auto Klub
  • Vjera
  • Svijet
    • Showbiz (žutilo)
  • Sportske
    • Euro 2024
    • HNL
    • Sport Strani
    • Košarka
    • Strani Sport
No Result
View All Result
  • Home
  • Hrvatska
    • Geopolitika
    • Braniteljski
    • Dalmacija
    • Istra i Kvarner
    • Slavonija
    • Morski
    • Nacional
    • Zagreb
  • Hercegovina
  • Poslovni
  • Tehnologija
    • Video Igre
  • Auto Klub
  • Vjera
  • Svijet
    • Showbiz (žutilo)
  • Sportske
    • Euro 2024
    • HNL
    • Sport Strani
    • Košarka
    • Strani Sport
No Result
View All Result
Vijesti Hrvatska
No Result
View All Result
Home Hrvatska

Urota šutnje i što se to točno događalo u Jankomiru? Ravnateljica je 11 dana držala videosnimku ubojstva u ladici

CV by CV
November 16, 2026
in Hrvatska
0
Urota šutnje i što se to točno događalo u Jankomiru? Ravnateljica je 11 dana držala videosnimku ubojstva u ladici
13
SHARES
30
VIEWS
Share on FacebookShare on Twitter


Autor: Iva Međugorac/7dnevno
Ponedjeljak, 16. studenoga 2026. u 06:11


Da je hrvatski zdravstveni sustav odavno “pacijent” na umoru, dobro znaju svi koji su prošli između derutnih bolničkih zidova ili čekali svoj red za liječenje na nepreglednim listama. Svih se ovih godina, dok su se ministri zdravstva neovisno o stranačkoj predispoziciji rotirali na samom vrhu, sustav na životu održava zahvaljujući vrijednim, marljivim i savjesnim liječnicima i medicinskom osoblju koje se nerijetko susreće s nezamislivim uvjetima: slabo su plaćeni, često prepušteni sami sebi u nedostatku kadrova… Iza tih hladnih bolničkih zidova oni koji sustav čine održivim pomiču granice često nezamislive svima nama koji njegovu trulež promatramo s druge strane. Da se taj isti klimavi sustav potpuno slomio, pokazalo se ovih dana.

Šokirana javnost svjedoči nezamislivoj tragediji koja je prekinula mladi život Kristiana Josipa Periša pod krovom zagrebačke psihijatrijske ustanove na Jankomiru, pod rukama medicinskog osoblja koje je, po svemu sudeći, prešlo granicu. Tragedija, tako se jednom riječju može opisati ono što je taj mladi sportaš prošao kobne noći kada je u rastrojenom stanju u taj truli sustav došao po pomoć.

Jednako je tragično ono što je obitelj nesretnog mladića prošla u danima nakon tog strašnog događaja koji je u konačnici, nažalost, rezultirao još jednom smrću – njegova nerođenog djeteta. Nije čudno što se nad snimkama i fotografijama koje su preplavile javni prostor nacija zgrozila i digla na noge. Svi smo mi mogli biti na mjestu nesretnog mladića. No društvo doseže potrebnu razinu zrelosti samo onda kada na najvećim tragedijama uči i ispravlja pogreške. Ono što se dogodilo Perišu morao bi biti crveni alarm za društvo i državu koju bi trebao prisiliti da se suoči s posljedicama.

Truli sustav

Sumnja na ubojstvo pacijenta unutar bolničkih zidova u ovoj je zemlji otvorila golemu provaliju trulog sustava. Priča koja ne bi ni smjela ni trebala imati stranački, ni politički predznak šalje nam poruku kako u ovoj zemlji u politici ne postoji ni najmanja naznaka morala, što je možda i veći društveni poraz od same spoznaje da u bolnici pod rukama medicinskog osoblja umiru oni kojima je potrebna pomoć. Društvo je to koje iznova daje priliku političarima da lešinare nad ljudskim sudbinama bez preuzimanja odgovornosti. Nikada dosad političari u Hrvatskoj ni za što nisu preuzeli odgovornost, pa se ne trebamo čuditi ni što su u slučaju Periša izostale ostavke onih koji sjede na vrhu oronulog sustava. Institucionalni moral u ovoj je zemlji odavno izgubio utakmicu protiv stranačkih interesa, pa se i ljudska tragedija nesretnog Periša pretvorila u još jedan parlamentarni igrokaz, neumjesna prepucavanja i političke obračune bez iskazivanja elementarne sućuti prema obitelji mladog sportaša.

Istina koju, doduše, kao društvo također moramo prihvatiti jest i da taj isti zdravstveni sustav ne čine samo oni koji svih ovih godina vode borbu s vjetrenjačama. Čine ga i oni koji su se pozicija domogli zahvaljujući klijentelizmu, koji stavljaju sebe ispred pacijenata. Od takvih, zbog kojih se značajan dio profesionalaca raselio širom svijeta, i ne treba očekivati da dignu glas. Takvi pristaju biti dio političkog kaosa koji savršeno odgovara i vladajućim i oporbenim strukturama te su i slučaj Kristiana Periša pretvorili u medijski igrokaz. U tom se igrokazu potpuno zanemaruje najvažnije pitanje – tko je stvorio sustav koji je postao opasan za pacijente. Smrt 32-godišnjeg mladića u Jankomiru nije stoga samo izolirani incident nego radikalan, mučan simptom sloma osnovne humanosti, a onda i institucionalne odgovornosti u društvu koje je ovu tragediju odlučilo samljeti u mlinu dnevnopolitičkih obračuna. Čovjek je u zdravstvenu ustanovu došao potražiti pomoć, a iz nje je izašao mrtav pod sumnjom na brutalno premlaćivanje, pa i zataškavanje onih koji su bili dužni štititi ga.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Interna istraga

Snimke i svjedočanstva o nasilju nad vezanim i nemoćnim pacijentom moralno su dno i potpuni sumrak medicinske etike. Međutim, četvorica osumnjičenih tehničara, što god tko mislio, ne predstavljaju cijelu medicinsku struku, nego njezinu potpunu devijaciju. Gurati kompletnu liječničku i sestrinsku struku u isti koš s osumnjičenim nasilnicima, kao što se to ovih dana pokušava, još je jedna u nizu moralnih nepravdi u ovoj priči o potpunom moralnom posrnuću društva. To što liječnici i sestre načelno nisu krivi za devijantno ponašanje pojedinaca vodstvo bolnice i njezino Upravno vijeće ne može amnestirati od odgovornosti. Među prvima tu treba spomenuti predsjednika Upravnog vijeća, bivšeg SDP-ova ministra Miranda Mrsića, kojeg je Možemo instalirao na tu funkciju, a zatim i ravnateljicu Majdu Grah, koja je na poziciju stigla kao krizni menadžer nakon goleme korupcijske afere koja je lani potresla Jankomir, a završila je uhićenjem bivšeg ravnatelja Vladimir Grošića, čija je zamjenica bila upravo v. d. ravnatelja Grah. Predsjednik Upravnog vijeća u svojim je medijskim istupima na ovu mučnu temu pokazao klasični politički cinizam. Čovjek koji je samo dan ranije moralizirao o kadroviranju u HDZ-ovim bolnicama iznenada se pretvorio u birokrata koji pere ruke tvrdnjom da sustav nije kriv, dok u isti mah priznaje da medicinski tehničari na Jankomiru nisu imali sustavnu edukaciju za mjere prisile, nego su tehnike sputavanja jedni drugima prenosili neformalno – mlađi su učili od starijih.

Još je veći apsurd da je pravilnik koji primijenjene metode zabranjuje donesen 2015., kada je Mrsić sjedio u Kukuriku vladi. Jedanaest godina poslije, bolnica kojom Mrsić predsjeda pacijente veže po osjećaju, a Mrsić ne osjeća da je sustav kriv. Njegov argument da je Uprava bolnice dva tjedna tapkala na mjestu zato što su tehničari otišli na bolovanje uvreda je zdravom razumu. Za uvid u istinu Upravi nisu ni trebali iskazi tehničara, nego nadzorne kamere koje su bili dužni pregledati. Vrhunac je tragičnog Mrsićeva upravljanja priznanje da četvrti tehničar nije odmah dobio otkaz jer ravnateljica na snimci nije opazila da drži koljeno na pacijentovu vratu. To pak otvara pitanje stručnosti i temeljitosti provedbe interne istrage koju su Mrsić i Uprava morali voditi. Ako, dakle, sustav, kako tvrdi Mrsić, nije kriv, postavlja se pitanje čemu uopće služi Upravno vijeće kad već nije sposobno osigurati tehničarima edukaciju i kontrolirati sustav u kojem vezanog pacijenta guše jastukom i udaraju šakom u prsa.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Sve je znala

Doktorica Grah tvrdi, pak, da je reagirala čim je doznala za događaj. Međutim, njezino izvješće poslano Ministarstvu zdravstva tek 7. studenoga otkriva niz nelogičnosti. S jedne strane, Uprava tvrdi da su tehničari otišli na bolovanje pa se od njih čekalo očitovanje, a s druge strane ostaje pitanje zašto je ravnateljici trebalo 14 dana da pogleda snimke nadzornih kamera iz sobe u kojoj je čovjek umro pod sumnjivim okolnostima. Čekati dva tjedna da bi se pogledala videosnimka s odjela na kojem je pacijent umro sumnjivom smrću teško da se može pripisati uobičajenom administrativnom protokolu, pogotovu zato što je ravnateljica za Periševu smrt doznala iste večeri, 21. listopada. Sutradan ujutro sa zamjenicom je došla na odjel i pokrenula interni nadzor. Odvjetnik obitelji već je 23. listopada zatražio osiguravanje snimki, a ravnateljica je to isto naložila 24. listopada. Drugim riječima, ona je 11 dana u ladici držala videozapis a da ga nije pogledala. Još jedan poraz za cijeli odjel na kojem je skončao Periš, struku i Upravu jest činjenica da prva izvješća liječnika i sestara koji su bili prisutni u sobi nisu spominjala nasilje, što otvara pitanje urote odnosno dogovora o šutnji unutar bolničkih zidova.

U svem tom sustavnom i moralnom posrnuću, u krajnje nezavidnoj, pa i kontradiktornoj, situaciji našao se i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević. Govoreći kako ne zna zašto bi pogledao spornu snimku i pretvarajući ravnateljicu i Upravu u heroje jer su nakon dva tjedna ipak prijavili tu užasnu smrt policiji, Tomašević se odlučio za klasičnu političku zaštitu podobnih kadrova, protiv čega se njegova stranka Možemo godinama borila. Kao osnivač bolnice, Grad Zagreb snosi političku i upravljačku odgovornost za funkcioniranje kadrova unutar te ustanove. To možda ponajbolje zna Tomaševićeva stranačka kolegica, psihijatrica Ivana Kekin, koja se opravdano bori protiv HDZ-ova klijentelizma i propusta u državnim bolnicama, tražeći u tim okolnostima izravnu odgovornost za ministra i premijera u svakoj aferi u zdravstvenom sustavu. Moralna dosljednost ne može se, međutim, ograničiti samo na HDZ-ovo dvorište, pravila trebaju biti ista za sve.

Foto: Darko Tomas / CROPIX

Ostavka Uprave

Nakon što se dogodila tragedija u bolnici pod izravnom ingerencijom Grada Zagreba, moralni je minimum bio da istog trena odstupe i Uprava i ravnateljica. Nitko od njih nije kriv za postupanje pojedinaca, ali svi su podjednako krivi za krah sustava. Reakcija zagrebačke vlasti u ovoj je situaciji bila defenzivna, zakasnjela i svedena na prebacivanje odgovornosti na razinu zaposlenika. No kaznena odgovornost je jedno, a politička i moralna nešto sasvim drugo, a obje moraju biti iznad stranačke politike i lojalnosti. Ako se zahtjevi za ostavkama i preuzimanjem odgovornosti prilagođavaju ovisno o tome tko drži vlast, gubi se moralni kredibilitet za svaku iduću kritiku.

S druge strane, jednako je mučno u ovom slučaju promatrati reakciju oporbe, pa i vladajućeg HDZ-a, koji tragediju koristi za prikupljanje političkih bodova. Izjave u stilu “da je bolnica državna, izbila bi revolucija” otkrivaju duboko licemjerje. Pokušaj da se brutalnost medicinskih tehničara proglasi proizvodom stranke Možemo logički je neodrživ. Kriza hrvatskog zdravstva, manjak kadrova na najtežim odjelima, slabo plaćeni tehničari, nepostojeći psihološki nadzori osoblja bolesti su sustava koje su ignorirale i tako dopustile da se šire one vlade koje danas moraliziraju nad ovim slučajem. Kada političari pokazuju empatiju prema žrtvi samo kako bi srušile rejting suparnika, onda ta empatija postaje instrumentalna. To onda nije briga za Periša, nego klasično političko lešinarenje.

Smrt u Jankomiru mora dobiti pravno-institucionalni epilog kroz piramidu odgovornosti, na čijem se dnu nalaze počinitelji, koji moraju odgovarati za svoje postupke. U sredini je te piramide Uprava bolnice, koja bi u svakom slučaju trebala odstupiti, što zbog izostanka nadzora, što zbog sramotnog upravljanja krizom. Na vrhu je politička struktura Grada Zagreba, koja je dužna javnosti priznati propuste u kontroli vlastitih kadrova, ali to ne amnestira ni državnu vlast koja desetljećima psihijatrijske ustanove drži na marginama društva. Sve izvan toga, svako generaliziranje, svako skretanje pozornosti na stranačko prepucavanje izravna je uvreda za Periša i njegovu obitelj.

Ovaj slučaj ne smije biti pretvoren u politički pamflet i štit bilo koje političke opcije, nego društvo treba inzistirati na pravdi i istini, a onda i na korjenitoj reformi zdravstvenog sustava i nadzora u psihijatrijskim ustanovama, što nadilazi, ili bi barem trebalo nadići, političke okvire. Ako nas smrt mladića u bolničkom krevetu tomu nije naučila, onda smo kao društvo pristali na vlastitu kapitulaciju.


Autor:Iva Međugorac/7dnevno

Ponedjeljak, 16. studenoga 2026. u 06:11







Izvor: Dnevno.HR

CV

CV

0 0 votes
Article Rating
Subscribe
Login
Notify of
guest

guest

0 Comments
Oldest
Newest Most Voted

POPULAR NEWS

Plugin Install : Popular Post Widget need JNews - View Counter to be installed
  • About
  • Advertise

© 2026 JNews - Premium WordPress news & magazine theme by Jegtheme.

No Result
View All Result
  • Home
  • Hrvatska
    • Braniteljski
    • Dalmacija
    • Istra i Kvarner
    • Nacional
    • Morski
    • Slavonija
    • Zagreb
  • Hercegovina
  • Svijet
  • Geopolitika
  • Sportske
    • Euro 2024
    • HNL
    • Košarka
    • Sport Strani
    • Strani Sport
  • Vjera
  • Poslovni
  • Tehnologija
  • Auto Klub

© 2026 JNews - Premium WordPress news & magazine theme by Jegtheme.

wpDiscuz
0
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x
| Reply