Ponedjeljak je Splitu donio obilnu kišu, povremeno i prave prolome oblaka. Na gradskom području tijekom dana palo je između 11 i 19 litara kiše po četvornome metru, dovoljno da se na ulicama stvore lokve, a oni bez kišobrana dobro razmisle o svojim jutarnjim odlukama.
Upravo tijekom jednog takvog pljuska naš se čitatelj zatekao na putu od Sveučilišnog kampusa prema Ulici Ruđera Boškovića. Ono što je vidio potaknulo ga je da nam napiše nekoliko redaka. Njegova priča počinje gotovo nostalgično, a završava pitanjem koje bi moglo zanimati i gradske službe.
Studenti pokisli do kože, ali osmijeha ne nedostaje
„Danas prolazim od Sveučilišta prema Ruđera Boškovića, a vani pravi prolom oblaka. Posvuda pokisli studenti, mladost puna snage, uglavnom bez kišobrana. Opiru se prirodi i ne gube osmijeh s lica. Zapravo, sve mi je to bilo simpatično i pomalo zabavno. Podsjetilo me na vrijeme kad sam i sam studirao na FESB-u”, započinje naš čitatelj.
No ugodna uspomena na studentske dane nije dugo potrajala. Dolaskom na pješački most, koji je građanima godinama bio prijeko potrebna poveznica, raspoloženje mu se promijenilo.
„Most smo čekali desetljećima, a sada po njemu teče rijeka”
„Idem našim lijepim mostom, onim koji smo čekali desetljećima, kad imam što vidjeti. Po njemu teče prava mala rijeka kišnice! Odvodi su, koliko mogu vidjeti, začepljeni, voda se slijeva, a onda pogledam i dizala za osobe smanjene pokretljivosti. Nema odgovarajuće zaštite od kiše, tipke su izložene vremenskim uvjetima, a na pojedinim dijelovima već se pojavljuje i ruzina”, opisuje čitatelj.
Posebno ga je, kaže, zasmetalo što je riječ o relativno novoj infrastrukturi koja bi trebala služiti građanima godinama. Most je trebalo dugo čekati, a upravo bi redovito održavanje trebalo osigurati da ono što je izgrađeno ostane funkcionalno i sigurno.
Za velike projekte imamo planove, a tko čisti odvode?
Čitatelj se pritom osvrnuo i na nešto širu splitsku priču, onu o velikim ulaganjima i svakodnevnom održavanju javnih objekata.
„I to smo mi. Stalno govorimo o arenama, stadionima i velikim projektima, spremni smo u njih uložiti silan javni novac, a onda se postavlja pitanje jesmo li sposobni održavati ono što već imamo. Ne mora sve biti spektakularno. Nekad je dovoljno očistiti odvod, zaštititi opremu i na vrijeme popraviti ono što propada”, poručuje.
Njegova primjedba ne odnosi se na samu izgradnju mosta, koju smatra itekako potrebnom, nego na ono što slijedi nakon svečanih otvaranja i završetka radova. Jer infrastruktura ne završava svoj život presijecanjem vrpce. Tada zapravo počinje njezina svakodnevna upotreba.
Na kraju pisma čitatelj postavlja sasvim konkretno pitanje: Tko je zadužen za održavanje mosta, njegovih odvoda i opreme za osobe smanjene pokretljivosti?
Moja reakcija na članak je…
