Svu istinu razloga Dinamova poraza protiv Hajduka, trener Plavih Sergej Jakirović sveo je u jednu rečenicu:
– Imali smo dosta neraspoloženih igrača i to se osjetilo u našoj igri…
Taj je zaključak stigao kao odgovor na upit da prokomentira igru Theophilea, kojeg su mnogi okrivili za Livajin pogodak jer, kao, zakasnio je u izlasku na zaleđe. A to definitivno nije točno, nikakvog namještanja zaleđa nije bilo i jedini je i isključivi krivac za Hajdukov pogodak Mmaee. Neshvatljivo je i nesuvislo ostavio najopasnijeg igrača HNL-a posve samoga i istrčao u prazno, u pokušaj blokiranja Prpića (!?), na 30-ak metara od vrata! Neodgovorno je, dakle, napustio svoju poziciju i ostao je negdje između…
No, nije Mmaee bio jedini koji je zakazao, velik je broj Dinamovih igrača bio ispod željene razine. Mnogo se više očekivalo ponajprije od Pjace, Baturine i Petkovića, a Cordobe kao da nije ni bilo na desnom napadačkom boku. Očito je da u igri na postavljenu obranu Cordoba teško može iskoristiti svoje vrline, a onda na površinu isplivaju mane. A većinu utakmica u sezoni, u domaćim natjecanjima, Plavi će igrati na postavljenu obranu…
Spoznaja da je oporavljenik Luka Stojković, s dva krasna dodavanja Rogu (nije ih materijalizirao), bio možda i najzapaženiji igrač Plavih, iako je na travnjaku proveo tek 20-ak minuta, dostatno govori o Dinamovoj jalovoj igri, bez prave energije, bez pritiska Splićana. Istina je da se Hajduk kvalitetno branio, taj je defenzivni blok bio dobro organiziran, discipliniran i pokretljiv. A kad je s druge strane takav suparnik, onda se ta obrana može probiti samo brzim dodavanjima, tečnim protokom lopte, kojim bi se narušila geometrija suparničke obrane i stvarale “rupe” za proboje.
Istina je, nadalje, i da je Dinamu bolno nedostajao Mišić, čovjek koji svojom promjenom ritma igre, brzim protokom lopte, te iznenadnim okretanjem strane, zna pronaći rješenje za zgusnutu protivničku defenzivu. No, nije Mišića bilo i Plavi su morali tražiti alternativne načine probijanja tog bloka. A to sigurno nisu bili pokušaji “sam protiv svih”, u koje su se nerijetko upuštali Dinamovi igrači od kojih se najviše očekivalo.
U dva derbija, eto, Dinamo je osvojio samo jedan mršavi bod, postigavši samo jedan pogodak. I taj podatak dovoljno govori da će se Plavi morati još kako pomučiti za osvajanje naslova. Nitko se u HNL-u neće predati unaprijed, svatko će biti i dodatno motiviran igrajući protiv aktualnoga prvaka i toga u Maksimiru moraju biti svjesni.
Kako sad groteskno zvuče neke ne odveć mudre najave da će Dinamo naslov prvaka proslaviti već u listopadu. Previše je bilo panegirika u posljednje vrijeme, pojačanjima su proglašavani novopridošli igrači nakon jedne solidne ili dobre partije, iako će se o njihovoj istinskoj kvaliteti moći suditi najranije na kraju jeseni. Nije neobično da je veliki uspjeh, ostvaren plasmanom u Ligu prvaka, donio na Maksimir samo svijetle boje, shvatljivo je i da su zbog toga epiteti prevladavali u opisu Dinamove stvarnosti, međutim nije dobro kad se bezbrižno zaplovi na tim valovima, kad izostane bilo kakav kritički i analitički pristup. A razloga je za duboku analizu bilo već nakon domaće 3:0 pobjede protiv Qarabaga…
Uglavnom, Plavi odlaze u München u posve drukčijem raspoloženju nego što su zamislili. Očekivalo se da barem neće izgubiti protiv Hajduka, a sad je situacija na rubu nervoze. Zna se, naime, što za Dinamo znači kad ne pobijedi u dvije uzastopne prvenstvene utakmice. Protiv Bayerna se, dakako, Plavi ne mogu, niti moraju iskupljivati, ali trebali bi odigrati barem solidnu utakmicu, u kojoj će pokazati da nisu zalutali u elitno društvo. A za to će biti potreban adekvatni doprinos onih najboljih, poglavito Petkovića, Baturine i Pjace, koji su ostali dužnici nakon derbija…
