Zašto zapadna ‘pomoć’ raspiruje stalni kaos u ovoj afričkoj državi — RT Africa

Krize u Libiji su norma posljednjih 13 godina. Nepredvidivi su i mogu eruptirati u bilo kojem trenutku, zbog bilo čega, ma koliko to bilo smiješno. Jednom kada se kriza pojavi, ona ima potencijal pretvoriti živote običnih ljudi u pakao. Oružani sukobi mogli bi lako izbiti zbog svađe između dviju susjedskih milicija u Tripoliju. Takvi sukobi brzo prerastu u ozbiljne borbe, a kalašnjikovi su oružje izbora.

Kriza središnje banke

Najnovija nevolja koja je pogodila podijeljenu zemlju uključuje Središnju banku Libije (CBL), potaknutu odlukom da se smijeni njezin guverner, Sadiq al-Kabir, koji je na toj poziciji od listopada 2011. Dana 12. kolovoza, tročlana banka Libije Predsjednički savjet izdao je dekret kojim je Al-Kabir zamijenjen na čelu CBL-a.

Libija je podijeljena između dvije konkurentske regije, zapadne i istočne. Privremena Vlada nacionalnog jedinstva (čiji je dio i Predsjedničko vijeće), koja je uspostavljena 2021. u sklopu procesa pripreme za izbore uz podršku UN-a, ima sjedište u Tripoliju (zapad). Druga, istočna uprava ima sjedište u Benghaziju, gdje se nalazi nacionalni parlament, Zastupnički dom (HoR). CBL je podijeljen po istim političkim linijama, ali onaj u Tripoliju, na čijem je čelu Al-Kabir, ostaje jedina međunarodno priznata institucija.

Ironija je u tome što svaka strana drugu stranu smatra ilegalnom ili nelegitimnom, a niti jedna vlada nikada nije izglasana. CBL financira obje strane, čak i kada se bore jedna protiv druge oružjem i minobacačima, a ne samo riječima. U zapadnoj Libiji, CBL je uvijek pod pritiskom da financira ne samo vlade nego i razne milicije, čije postojanje ovisi o novcu CBL-a unatoč njihovoj kriminalnoj i razornoj ulozi u zemlji.

Prema svim važećim zakonima, posebno prema Libijskom političkom sporazumu, potpisanom u Maroku 2015., koji je postao de facto ustav zemlje u nedostatku takvog, Predsjednički savjet nema ovlasti imenovati guvernera. Sabor je, uz konzultacije s Višim državnim vijećem, jedina ovlaštena institucija za poduzimanje takve mjere.

Parlament je prije toga dvaput glasovao o smjeni Al-Kabira, prvi put 2014., a zatim ponovno 2018. U oba slučaja on je ignorirao rezolucije i ostao na svom radnom mjestu. Zašto bi se pridržavao zakona ako je cijela zemlja pomalo bezakona džungla u kojoj se zakoni gotovo uopće ne provode, a kamoli poštuju? Čak i libijski najviši čelnici selektivno poštuju zakone, čineći slučaj CBL-a prilično uobičajenom pojavom.

Parlament (koji se često naziva sa sjedištem u Benghaziju, iako mu je službeno sjedište u Tobruku, dok ima još jedno sastajalište u Benghaziju), na primjer, izabran je 2014. na četverogodišnji mandat, no desetljeće kasnije isti komora je još uvijek tu. Njegov pandan, Više državno vijeće sa sjedištem u Tripoliju, izabrano je 2012. i još uvijek djeluje.

Zašto je CBL važan

Libija je najveći afrički proizvođač nafte, a državna blagajna većinu svojih prihoda dobiva od izvoza ugljikovodika. Svo bogatstvo generirano naftom i plinom ide u blagajnu CBL-a, koji ga raspoređuje u skladu s vladinim proračunskim izdvajanjima za različite sektore i usluge, uključujući plaće u javnom sektoru.

Štoviše, CBL je jedini financijski kanal prema vanjskom svijetu i smatra se središtem bankarskih odnosa zemlje sa svijetom, jer sve transakcije povezane s uvozom, na primjer, mora odobriti on. Libija danas uvozi gotovo sve, a njezina glavna izvozna roba ostaju nafta i plin. Stoga, svako ometanje unutarnjeg rada, vodstva i menadžerskog tima CBL-a ili bilo kakva politizacija njegove uloge izlaže financijske transakcije zemlje opasnosti, kako unutarnje tako i vanjske. Na primjer, banka je odgovorna za isplatu mjesečnih plaća 2,2 milijuna zaposlenih u javnom sektoru.

Štoviše, institucija je od 2011. sve više politizirana i to dodatno komplicira njezinu ulogu, čineći je političkim alatom u rukama guvernera, koji je može koristiti u domaćim političkim prepucavanjima tako što će, na primjer, dati više novca jednoj strani ili regije na račun drugih.

Tko je rekao da guverner CBL-a treba otići

Osim što je prekoračio svoj mandat od četiri godine, Sadiq Al-Kabir upravlja CBL-om bez upravnog odbora kako je propisano zakonom. Ljudi ga smatraju odgovornim za užasan bankarski sustav u zemlji, što otežava obranu Al-Kabirovog dosijea kao guvernera.

Bankarstvo u Libiji teško je rangirati kao učinkovito u usporedbi s, primjerice, susjednim zemljama. Od 2011., kada je zemlja potonula u svoju najdublju krizu ikad jer je ustanak uz podršku NATO-a svrgnuo i ubio Moamera Gadafija, sve banke, privatne i javne, pate od problema s likvidnošću: ljudi i tvrtke ne mogu pristupiti svojim računima i dobiti dovoljno gotovine jednostavno zato što ih banke nemaju. Problem ponekad postaje kroničan, a klijenti moraju čekati mjesecima da dobiju željeni iznos gotovine.

Problem je postao vrlo ozbiljan jer jedva da postoji bilo koji drugi oblik elektroničkog plaćanja. Bankomati su rijetki, čak iu glavnom gradu: ima ih samo nekoliko, smještenih u samim bankama, a ne u trgovačkim centrima ili na benzinskim crpkama gdje ih ljudi trebaju. Mnogi bankomati ne rade, a nekoliko kilometara izvan Tripolija nema ih. Ljudi u ruralnim područjima, malim gradovima i selima tek ga trebaju vidjeti.

Gotovina je poželjna i pouzdana metoda svake transakcije jer je cjelokupno gospodarstvo izgrađeno oko plaćanja gotovinom. Ekonomski ciklus uglavnom funkcionira na gotovinskoj osnovi, a papirnati čekovi, na primjer, nisu vjerodostojni ako nisu ovjereni, što je samo po sebi još jedan kompliciran proces.

Dio krivnje pripada nefunkcionalnoj politici u Libiji. Nedostatak ekonomske i političke stabilnosti te sigurnosti također su važni čimbenici koji utječu na funkcioniranje bankarskog sektora. Međutim, činjenica da je Al-Kabir tako dugo zadržao svoju poziciju bez gotovo ikakvih poboljšanja u politici CBL-a ili u širem bankarskom sustavu čini njegovu obranu izgubljenim slučajem. Unatoč tome, guverner banke trebao je biti smijenjen na zakonit način kako bi se izbjegle bilo kakve negativne posljedice za sam CBL ili širi bankarski sektor u zemlji.

Kao i svaka slična institucija u bilo kojoj zemlji, CBL bi trebao biti neovisno tijelo odgovorno za financijsku i monetarnu politiku, kontrolu inflacije i upravljanje fluktuacijom lokalne valute između ostalog. To nije politička institucija i ne bi trebala igrati nikakvu političku ulogu. Iznad svega, guvernera CBL-a imenuje, smjenjuje i zamjenjuje zakonodavna vlast, a ne izvršna vlast.

Ova opća načela naglašena su u svim relevantnim zakonima i političkim sporazumima koji su služili kao temelj upravljanja u zemlji od 2011. godine.

Veća kriza od koje Libija pati zapravo je dublja i izazovnija za prevladavanje jer ima veze s legitimitetom i legalitetom cijele države “institucije” i sadašnji političari koji ih vode.

Strano uplitanje

Nepotrebno je reći da su problemi u Libiji počeli još 2011., kada su se zapadne zemlje udružile, koristeći svoj zastrašujući vojni savez, NATO, kako bi uništile zemlju prema prikrivenoj rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a 1973., koja je odobrila upotrebu sile kako bi se, kako se lažno tvrdi, zaštititi civile od vladinih snaga. Pravi cilj onoga što se reklamiralo kao “humanitarna intervencija” bio je srušiti vladu pokojnog vođe Moamera Gadafija, koji je brutalno ubijen 20. listopada 2011. godine.

Libija nije samo politički podijeljena, već i društveno podijeljena, a njezine vlastite institucije su ispražnjene na način da ne mogu funkcionirati onako kako bi trebale. Izdubljena institucija, dok još postoji, teško može obavljati svoje dužnosti, paralizirajući napredak zemlje. Uloge oružanih snaga i policije preuzele su naoružane milicije, a sigurnost same države gotovo je nestala.

Kad je Gadafi ubijen, zemlja je utonula u bezakonje i postala otvoreno polje za strano uplitanje; natjecanje između istih zemalja koje su ga uništile prije 13 godina. Dok misija UN-a u Libiji pokušava okupiti državu i organizirati izbore i za predsjednika i za novi parlament, veleposlanici Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država ne prestaju se miješati u gotovo svaki detalj, uključujući i najnoviju krizu oko CBL-a.

Na primjer, kada su dogovoreni izbori 2021., plan nije napredovao, zahvaljujući unutarnjim sporovima pogoršanim stranim miješanjem. I veleposlanici Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a javno su govorili protiv ideje da Saif Al-Islam Gaddafi, Gadafijev sin, uđe u predsjedničku utrku unatoč tome što mu je libijski sud dao zeleno svjetlo da se kandidira. Parlament se tada osjećao toliko posramljeno hrabrim komentarima britanske veleposlanice o izborima za koje je izglasao njezino proglašenje personom non grata.

Na dan kada je objavljena odluka o smjeni guvernera CBL-a, Al-Kabir se pojavio zajedno s američkim posebnim izaslanikom Richardom Norlandom na X računu američkog veleposlanstva. Objava je sadržavala i eksplicitno upozorenje protiv smjene guvernera i implicitnu prijetnju o tome što očekivati ​​ako on bude smijenjen.

Država bez suvereniteta

Kriza CBL-a razotkriva dublja i zabrinjavajuća dugoročna pitanja u vezi s legitimitetom svih institucija i, još ozbiljnije, suverenitetom same libijske države.

Poanta je da su sve institucije i političari koji sada dominiraju zemljom izgubili legitimitet jer su prekoračili svoje mandate. Međutim, nitko nije ozbiljan oko skorog organiziranja nacionalnih izbora. Takvo glasovanje znači da će većina političara, osobito zastupnika i članova Višeg državnog vijeća, vrlo vjerojatno biti izbačena. Obje vlade u Tripoliju i Benghaziju također će nestati, a zemlja će po prvi put od neovisnosti 1951. godine imati predsjednika.

Bez obzira kako se kriza CBL-a riješi, to je samo vrh ledenog brijega. Obnova legitimiteta kroz izbore je nužna i odavno se čeka. Što je najvažnije, strano uplitanje mora prestati, ostavljajući samo misiju UN-a (dok pokušava riješiti problem CBL-a) da intervenira, i to samo kada mora olakšati sporazume. Pitanje CBL-a pruža jedinstvenu priliku da se iskoristi prilika za rješavanje svih velikih nesuglasica koje koče izbore što je prije moguće, kao što je postavljanje nove jedinstvene privremene izvršne vlasti koja će zemlju dovesti do dana glasanja. Jednako kritično, sve stranke i političari moraju prihvatiti ishod bilo kojih izbora sve dok su pošteni i transparentni.