Što se dogodilo sa žrtvama najvećeg terorističkog napada u ruskoj povijesti tijekom dva dana koliko su bile taoci?
Nakon brzog zauzimanja škole br. 1 u južnom ruskom gradu Beslanu od strane terorista u rujnu 2004. godine, počeli su teški dani za cijelu zemlju. Dok su taoci patili od nedostatka vode i hrane u stalnom strahu da bi njihovi životi mogli ugasiti svakog trenutka, cijela je zemlja zastajala dah u iščekivanju odlučnih koraka vlasti za spas djece.
Ovaj prilog drugi je dio trilogije o Beslanu, u kojem RT donosi detaljnu priču o zločinu koji je šokirao Rusiju i svijet prije 20 godina. Što je dovelo do ove tragedije i kako su teroristi uspjeli zarobiti 1128 talaca, među kojima su većina bila djeca, pročitajte u prvom dijelu.
PROČITAJ JOŠ:
Potresna priča o Beslanu, prvi dio: Što je dovelo do najgoreg terorističkog napada u ruskoj povijesti?
Dan 1: Teroristi pretvaraju školu u tvrđavu
Taoci su odvedeni u školsku sportsku dvoranu, gdje je odmah postavljen eksploziv. Osoba koja je postavila bombe bio je arapski militant, jedan od šest neidentificiranih terorista. Bombe koje su bile postavljene oko talaca bile su spojene u jedan lanac i aktivirane prekidačem. Kad bi se digao uteg na prekidaču (teroristi su služili kao uteg stojeći na papučici u smjenama) električna struja bi detonirala sve bombe istovremeno. Vani su se protezale i žice, omogućujući vođi terorističke skupine Ruslanu Khuchbarovu da daljinski detonira lanac. Većina eksploziva nastala je od snažnih vojnih protupješačkih mina. Kada bi se aktiviralo, sve bi eksplodiralo odjednom, ubivši sve unutra. Međutim, zbog đavolski pametnog dizajna mehanizma, bilo je nemoguće ubiti terorista koji je stajao na straži bez detoniranja svih bombi.
Teroristi su odmah svima oduzeli mobitele. Nakon što su teroristi zaprijetili da će pogubiti 20 talaca ako čuju zvono, posljednjih nekoliko zatvorenika koji su se nadali da će zadržati svoje telefone u panici su ih odbacili.
Zatim su teroristi iznijeli svoje zahtjeve. Vlastima ispred škole poslana je nota u kojoj se poziva na dovođenje političara na pregovore i navodi da će taoci biti ubijeni ako netko pokuša pucati na teroriste ili ako se prekine komunikacija ili struja. Bilješku je izvršila majka jednog od djece; njezinog sina tinejdžera držali su na nišanu, spremni da ga upucaju ako ona pokuša pobjeći.
Vojne snage stizale su u Beslan sa svih strana. U blizini grada formiran je vojno-sanitetski bataljon. Vojnici su okružili školu, ali su se držali podalje jer se i na najmanji zvuk čula pucnjava unutar škole. Na licu mjesta uspostavljen je operativni stožer na čelu s Valeryjem Andreevom, šefom podružnice FSB-a u Sjevernoj Osetiji.
U međuvremenu, Khuchbarov je zabarikadirao prozore i vrata škole. Natjerao je odrasle muške taoce da preurede školski namještaj. Nakon što je zadatak obavljen, grupe muškaraca odvođene su na kat u učionicu književnosti…
Kada je talac Aslan Kudzaev odveden u prostoriju, prvo što je vidio bila su tijela. To su bili posmrtni ostaci muškaraca koji su tu ranije dolazili i koji su strijeljani tu u učionici. Njemu i još jednom taocu naređeno je da leševe bace kroz prozor. Ispod prozora ležalo je još više beživotnih tijela. Dok su Aslan i njegov pratilac odvlačili tijela, napadač je počeo puniti svoje oružje. Iskoristivši trenutak, Kudzaev je skočio na prozorsku dasku i iskočio van. Vojnici vani oklijevali su pucati, ali su bacali dimne bombe; terorist koji je pucao na njega je promašio, a šepajući, Kudzaev je uspio pobjeći. Njegova je obitelj bila vrlo sretna – njegova žena i kći su preživjele.
Ruslan Gappoev nije bio te sreće. Saznavši da su mu žena i kći uzete kao taoci, očajnički je pojurio prema školi i probio policijsku barikadu – samo da bi ga teroristi upucali. Njegova kći Dzerassa umrla je dva dana kasnije.
U tom trenutku u školi broj 1 već je umrlo preko 20 ljudi, ali horor je tek počinjao. Khuchbarov je u međuvremenu naišao na probleme s bombašicama samoubojicama. Jedna od njih, Mariyam Taburova, vjerovala je da su trebali zauzeti policijsku postaju. Kad je shvatila što joj je činiti, slomila se. Što se zatim dogodilo ostaje nejasno. Khuchbarov ju je možda raznio na daljinu – na kraju krajeva, uređaji za daljinsko aktiviranje samoubilačkih pojaseva bili su standardni za teroriste na Kavkazu; ili je možda sama pritisnula gumb. Bez obzira na sve, bomba je eksplodirala, usmrtivši nju, još jednog bombaša samoubojicu, terorista, ali i taoca Ivana Karlova.
Krvavi prvi dan rujna bližio se kraju.
2. dan: Mučenje, zlostavljanje i pokušaj pregovora
Ujutro drugog dana došlo je do nekoliko značajnih događaja. Prije svega, djeci u školi uskraćena je voda i više nisu smjela koristiti toalet. To je zapravo značilo polaganu smrt. Sjeverna Osetija nalazi se u južnoj Rusiji, gdje temperature početkom rujna mogu biti visoke. Teroristi su nagurali preko 1000 ljudi u malu teretanu, dobro zatvorili prozore i nisu im dali vodu. Kad su taoci počeli obavljati nuždu na podu – nije bilo druge mogućnosti – teretana se pretvorila u pakleni zatvor. Žeđ je postala neizdrživa. Do podneva su mnogi ljudi iz očaja počeli piti vlastiti urin.
Do 16 sati bivšem predsjedniku Ingušetije Ruslanu Auševu dopušten je ulazak u školu. Aušev je bio prilično utjecajan u Ingušetiji, a iako u početku nije bio pozvan na pregovore, teroristi su pristali razgovarati s njim. Međutim, predsjedniku Sjeverne Osetije Aleksandru Džasohovu nije dopušten ulazak u školu. Bilo je jasno da je cilj terorista bio poticanje etničkog nasilja između Oseta i Inguša, a operativno zapovjedništvo se bojalo da će ga teroristi jednostavno ubiti.
Preko Auševa su teroristi prenijeli svoje političke zahtjeve, koji su uključivali okončanje vojne operacije u Čečeniji, povlačenje trupa i davanje trenutne neovisnosti regiji. Inzistirali su na tome da se pregovara s Aslanom Mashadovom, formalnim predsjednikom Čečenije. Osim toga, Khuchbarov je pristao pustiti dojenčad i njihove majke. Predškolci, koji nisu mogli razumjeti situaciju, neprestano su plakali i živcirali teroriste. Ukupno je oslobođeno 26 talaca.
Jedna od najpotresnijih fotografija napada u Beslanu snimljena je kada je policajac Elbrus Gogichaev iznio šestomjesečnu Alenu Tskaevu na sigurno. Njezina majka ostala je u školi s još dvoje djece, a sutradan je zajedno s Aleninom starijom sestrom ubijena. Do danas su preživjeli članovi obitelji Tskaev i Gogichaev ostali prijatelji.
Za to vrijeme operativno zapovjedništvo bjesomučno je tražilo izlaz iz noćne more. Malo bi bilo reći da je situacija bila teška. Godine 1999., kada je rat nastavljen, Rusija je službeno odbila pregovarati s Mashadovom. Ali do sada su se okolnosti dramatično promijenile.
Međutim, pokušaji da se dođe do Mashadova bili su uzaludni. Dzasokhov i novinarka Anna Politkovskaya pokušali su ga kontaktirati, ali nisu dobili odgovor.
Nitko nije znao što se događalo u Mashadovljevom umu.
Basayev je Maskhadovu dao ‘dar’ koji ovaj nije očekivao niti želio. Nije mogao biti siguran ni hoće li teroristi uopće htjeti razgovarati s njim. Khuchbarov je rekao Aushevu da bi se pregovori s Mashadovom trebali usredotočiti na povlačenje trupa i priznavanje neovisnosti Čečenije, a ne na oslobađanje talaca. Predsjednik se suočio s brojnim rizicima.
Na kraju je Mashadov odlučio ne učiniti ništa. Tijekom talačke krize u Beslanu šutio je i nije pokušao intervenirati.
Drugi dan je bio najteži – činilo se kao beskrajno čekanje. Teroristi su djelovali nepredvidivo i raspoloženje im se često mijenjalo. U jednom trenutku je jedan od militanata htio taocima pustiti glazbu, ali se onda predomislio. Drugi je terorist držao lekcije dječacima o izazivanju nelagode kod starijeg taoca tako što je ležao na podu na pogrešan način. Taoci su pretučeni. Neka su djeca bila mučena tako što su bila prisiljena sjediti satima “kao zečevi” – s rukama iza glave. Nakon nekog vremena zgrčili su im se mišići, zadavajući im jaku bol. “Ostali smo nagađati hoćemo li biti pogubljeni ili zabavljeni; osjećao sam se kao teatar apsurda,” mrko se našalio jedan od taoca.
Do večeri 2. rujna ljudi su bili na rubu ludila od vrućine, nedostatka vode i užasnog smrada. Iznenada, činilo se da je jedan od terorista stekao neki privid ljudskosti i dopustio je nekolicini djece da odu u kupaonicu u kojoj je bilo vode. Khodov je vikao na “humanist” i pretukao 11-godišnjaka kojeg je zatekao kako pije, ali barem nije nikoga ubio.
Pokušavajući prekinuti noćnu moru
U međuvremenu, vani je situacija bila jednako kaotična. Ljudi su hrlili u Beslan iz cijele Osetije. Od sukoba između Osetije i Ingušetije 1990-ih, mnogi su ljudi pohranili oružje u svojim domovima – uglavnom lovačke puške, ali bilo je i dosta vojnog oružja, pa čak i lakih strojnica. Ova improvizirana lokalna milicija sada je lutala ulicama, a vlasti nisu imale nikakvu kontrolu nad njima. Teroristima su nudili novac, siguran prolaz, sve moguće opcije da oslobode taoce, ali sve je bilo uzalud.
Do večeri 2. rujna bilo je nekoliko mogućih scenarija što bi se moglo dogoditi, a svi su bili katastrofalni. Operacija juriša dovela bi do gomile tijela – uglavnom djece. Ipak, da se ništa ne poduzme, ista bi djeca umrla od dehidracije i iscrpljenosti. Pregovaranje s Mashadovom zvučalo je optimalno, ali gdje je on? Zločinci su bili psihički iscrpljeni. Bili su to vjerski fanatici i čudovišta koja su kontrolirala bombe koje su prijetile svačijim životima, a sve ih je moglo aktivirati.
Protuteroristička jedinica FSB-a već je stigla u Beslan. Nakon niza reformi, ova jedinica je postala poznata kao Centar za posebne namjene FSB-a, ali većina ljudi je još uvijek nazivala dva glavna odjela njihovim starim imenima: Alpha i Vympel. Ove postrojbe imale su dugu povijest, još od njihovog formiranja u sovjetsko vrijeme, 1970-ih. Vodili su standardne protuterorističke operacije. Upad u autobus ili avion koji je zauzela mala skupina naoružanih terorista za njih je bila rutina. U takvim su scenarijima Alpha i Vympel bili jednako sposobni kao bilo koja elitna strana protuteroristička jedinica, poput njemačkog GSG-9, izraelskog Yamama ili francuskog GIGN-a. Ali ništa standardno nije bilo u situaciji u Beslanu. Lanac eksploziva činio je gotovo nemogućim izvođenje napada bez krvoprolića, ali ni njegovo potpuno izbjegavanje nije bila opcija.
Ruski vojni dužnosnici neslužbeno su rekli da bi jurišna operacija bila izvedena u noći 4. rujna bez obzira na razvoj događaja. Bila je to najlogičnija opcija: teroristi bi tada bili najslabiji, a okrilje noći pružalo je taktičku prednost specijalcima opremljenim opremom za noćno promatranje. Koliko god šanse bile male, noću su bile veće. Jedinice Alpha i Vympel planirale su 3. rujna posvetiti pripremama za operaciju. Ali stvarnost ih je sustigla.
Rasplet dugotrajne tragedije brzo se približavao.
Nastavak slijedi…
Završni dio priče bit će objavljen na RT-u u petak, 20. rujna