Foto:Crodex
U subotu, 18. rujna u organizaciji Udruge ratnih veterana 2. gardijske brigade “Gromovi” obilježena je 29. obljetnica vojno-redarstvene akcije “Una 95”.
Operacija Una odvijala se 18. i 19. rujna 1995., dakle svega jedan dan. Visoki američki diplomat zadužen za dovođenje sukobljenih strana u BiH za pregovarački stol zatražio je 17. rujna 1995. od predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana da zauzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, uz obrazloženje da je to potrebno da bi se prisililo Srbe na popuštanje u pregovorima. SAD su, međutim, jasno izrazile da ne žele da hrvatske snage zauzmu i Banju Luku, jer bi to izazvalo nove valove izbjeglica i možda vodilo u totalni rat između Hrvatske i BiH s jedne strane te Srbije s druge strane, prenosi Crodex.
“Gospodine predsjedniče, tražim od vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banju Luku”, bile su Holbrookeove riječi Tuđmanu, o kojima svjedoči sam Holbrooke u svojoj memoarskoj knjizi.U akciji Una Gromovi su još jedanput potvrdili svoj golemi borbeni moral i veliku borbenu spremnost jer je u vrlo kratkom roku izveden napad iz pokreta s nasilnim prijelazom preko rijeke. Neprijatelj je spremno dočekao napad hrvatskih postrojbi te je na obali rijeke Une grupirao svoje snage, pripremio i proveo snažnu obranu.
Zbog teških uvjeta i složenosti navedene akcije ozlijeđeno je i ranjeno 111 gardista, a dvadeset i šest pripadnika Gromova je izgubilo svoje živote. (Izvor: Monografija 2. gbr Gromovi).
Poginuli pripadnici 2. gardijske brigade HV Gromovi (njih 26) u operaciji Una 95:
Dario Baltić, Ivo Barać, Miroslav Briševac, Marko Budimir, Željko Ćelepirović, Marijan Drvodelić, Rudi Fistrić, Tarik Hadžihasanović, Dražen Horvat, Dragan Kondić, Miroslav Kovačević, Mato Kunkić, Josip Macan, Milan Martello, Darko Matić, Siniša Mikočević, Stevo Miota, Darko Oljačić, Zdenko Paestka, Stjepan Pajsar, Ante Petrušić, Paul Simonišek, Miroslav Šišić, Zoran Špoljar, Zvonko Zrna, Petar Žuk.
Akcija “Una”, jedna je od najintrigantnijih, najosporavanijih i svakako – najkrvavijih akcija koja je osim brojnih žrtava za sobom povukla i brojna pitanja. Osim toga, ova akcija se naziva i neuspješnom.
Koliko je ta akcija bila nužna, gotovo mjesec i pol nakon Oluje? Je li Glavni Stožer HV-a bio ishitren? Je li ideja o prelasku Une čamcima bila najsretnije rješenje? I u konačnici, tko je i zašto izdao zapovijed za povlačenje? Na ova pitanja, preživjeli koji pamte svoje mrtve suborce do danas ne dobivaju odgovore…
Dan prije akcije dobili smo zapovijed za punu borbenu spremnost i prijam borbene zapovijedi. Bio sam u prvom čamcu koji je nas je prebacivao u Dubicu, a vratio se sa posljednjim… Topništvo je neprekidno udaralo po našim snagama, no pravi problemi počeli su kada smo prešli rijeku i ušli 300 metara u dubinu i oko kilometar u širinu predgrađa B. Dubice. Bilo je strašno…
Ispred nas je bila čistina, a moji suborci su počeli padati kao pokošeni.U brdima smo čuli nadolazeće tenkove i dovlačenje teškog naoružanja, a mi smo imali nedovoljno raketa. Nadali smo se nekoj pomoći, no onda smo dobili zapovijed za povlačenjem. Tada je teško nastradala i Nevenka Topalušić koja je s nama bila rame uz rame. Ukrcali smo ranjene u čamac i vratili se poraženi –još 2016 godine doznajemo od Nenada Bužanića.
Mnogi su sa suzama u oku pogledali ovaj fim. Posebnu hrabrost koju moram pokazati svima da se u oslobađanju Hrvatske odlazilo u smrt kako bi se oslobodilo zemlju od zločinaca. Stoga ovaj snimak posvećujem posadi Amfibije koja je bez imalo razmišljanja prva krenula u napad… Molim sve one koji su zahvaljujući njihovim žrtvama stekli činove posebice one generalske da im barem jednom kažete hvala…
Počivali u miru Božjem.
