Završio je prvi krug (od osam) reformirane Lige prvaka. Prve impresije, ali i stručne recenzije iznimno su povoljne. Svekoliko je razmišljanje da je “neslužbeno prvenstvo Europe”, kako kroničari kolokvijalno nazivaju najprestižnije Uefino klupsko natjecanje – opravdalo očekivanja!
Otkako je 1992. ustanovljena Liga prvaka (kao svojevrsni evolucijski iskorak dotadašnjeg Kupa prvaka), Uefa je sustavno nadograđivala svoj najprofitabilniji brend. U natjecateljskom, ali i financijskom smislu. Tako je aktualno izdanje Lige prvaka doseglo brojku od 36 članova, uz nagradni fond od dvije milijarde i 437 milijuna eura.
Osobito je financijski aspekt Lige prvaka fascinantan. A upravo u novcu (napose u njegovoj količini) kriju se osnovni razlozi aktualne reforme ovog natjecanja. Nema nikakve dvojbe da je novoustanovljeni mastodont s 36 klubova svojevrsni ustupak zagovornicima elitne Superlige. Odnosno, ovo je najbezbolniji kompromis, kojim će ideja zatvorenog natjecanja najbogatijih klubova biti (do daljnjega) stavljena – ad acta. Istovremeno, Uefa je promocijom novog formata natjecanja ostavila privid i nadu autsajderima s “nogometne periferije” (poput zagrebačkog Dinama) da se mogu, barem formalno, naći u istoj rečenici s najvećim klubovima današnjice. Također, za očekivati je da bi simpatije navijačkog puka spram novog natjecanja mogle dodatno “olabaviti” pritisak tzv.”velikih klubova” prema Uefi.
Restauracija Lige prvaka ima i svoju političku dimenziju. Protiv amerikanizacije europskog sporta (što Superliga de facto jest) usprotivili su se i zastupnici Europskog parlamenta. Svojim su stavom izravno podržali politiku Uefe i Aleksandra Čeferina. Konačno, na platformi udruživanja “malih saveza” slovenski je odvjetnik i dobio većinsku potporu u predsjedničkoj kandidaturi za čelnika Uefe.
Aktualni model Lige prvaka privremeno otklanja animozitete i barem formalno sljubljuje interese većine klubova s nezajažljivim ambicijama nekolicine bogataša (u čijim projekcijama ideja Superlige vjerojatno nije zamrla). Pokušaj kolonizacije ostatka nogometne Europe od strane 30-ak najmoćnijih klubova predstavljao je do sada najveće iskušenje za razvoj, ali i opstojnost nogometnog sporta, kakvog poznajemo. Ovaj projekt svojevrsni je pacemaker za europski, a posredno i svjetski nogomet. Ta spoznaja važnija je od svih (prvotnih) dojmova, koje nam je ponudilo novo natjecanje.
A kako bi osnažili nagradni fond (za dodatnih 400-tinjak milijuna eura) idejni autori nove Lige prvaka pribjegli su tradicionalnom rješenju u ovakvim situacijama: povećali su broj utakmica! Tako će umjesto dosadašnjih šest, klubovi (u prvoj fazi) imati dvije utakmice više.
Neprijeporno, novi je model natjecanja donio više atraktivnosti, ali ugradio i dodatni “osigurač” glede regularnosti natjecanja. U razigravanju po skupinama često smo svjedočili situacijama da su pojedini klubovi već nakon tri utakmice izborili plasman u drugi krug, pa su treneri koristili tu “privilegiju” kako bi odmarali najbolje igrače i posredno narušavali draž, pa i regularnost natjecanja. Za očekivati je da će toga u aktualnom formatu biti puno manje, jer propozicije nalažu da prvih osam klubova ostvaruje izravno plasman u osminu finala dočim će sudionici plasirani od devete do 24. pozicije igrati repesaž (dodatne dvije utakmice) za nastavak natjecanja.
Dakako, ova Uefina priča ima svoje razdragano lice, ali i nešto manje sretno naličje. Naime, povećanje broja utakmica donosi opasnost od – “pobune robova”. Latentno je nezadovoljstvo igrača zbog sve većeg broja utakmica tijekom sezone. Najbolji svjetski nogometaši danas odigraju u sezoni (za klub i reprezentaciju) preko 80 utakmica. To je čak i sa zdravstvenog aspekta problematično, jer se neprestano propitkuju granice tjelesne izdržljivosti. Razumljivo je stoga što nogometaši sve češće “dižu glas” i ne žele biti pokusni kunići u eksperimentima klupskih mecena i dužnosnika Fife i Uefe, kojima izvori ideja “o razvoju nogometa” još nisu presušili…
No, neki kroničari primjećuju kako bi najnovijom ekspanzijom Lige prvaka moglo doći od njene inflacije. Konzumenti od ove sezone tri dana u tjednu (utorak, srijeda i četvrtak) žive Ligu prvaka, iako doduše 2. kolo nudi samo utorak i srijedu, ali intencija je jasna. OK, većina ih smatra kako – Lige prvaka nikad dosta, ali nije i nezanemariv broj onih koji misle drugačije…
A “neimari”, koji skrbe o europskom nogometu ignoriraju još jednu opasnost. Naime, snaženjem Lige prvaka i financijskim “šopanjem” tustih računa najbogatijih klubova posve se zanemaruju preostala dva klupska natjecanja pod ingerencijom Uefe. Dovoljno je usporediti nagradne fondove. I dok je Liga prvaka “lovely jubbly” kako bi rekao legendarni Delboy, u Europskoj ligi će klubovi podijeliti 565 milijuna, a u Konferencijskoj svega 285 milijuna eura. Stoga je igranje u trećem razredu europskog nogometa (gdje “honorari jedva pokrivaju račune za struju i vodu”) sve manje zanimljivo klubovima iz “petice”. A upravo su predstavnici tih natjecanja svojevrsni jamac održivosti projekta Konferencijske lige.