Diverzifikacija vanjske politike kao ključni geopolitički adut Beograda. Donosi li ploda?
Da Srbija, odnosno njen državni vrh provodi svoju specifičnu vanjskopolitičku igru pokušaja balansiranja interesa, odnosno uravnoteženog pristupa prema ključnom globalnom geopolitičkom trojcu – SAD-Kina-Rusija, već je odavno poznato.
Tu je „igru“ pokrenuo predsjednik zemlje Aleksandar Vučić, opirući se na tradicionalno respektabilno znanje srbijanskih geopolitičkih stručnjaka kada je riječ o globalnim geopolitičkim procesima, koje obično sagledavaju korektno i ispravno. Međutim, njihovo pohvalno znanje prelazi u potpunu suprotnost – iracionalnost i glupost, jedino kada govore o regionalnim geopolitičkim procesima, prije svega o Hrvatskoj – što je pak prije posljedica njihove poslušnosti aktualnoj državnoj i političkoj liniji te zemlje u odnosu na Hrvatsku negoli intelektualne nemogućnosti shvaćanja i prihvaćanja stvarnosti. Takav huškački, razarajući stav prema našoj zemlji, gdje svugdje i u svakome vide ustaše i počinjene zločine prema Srbima, posljedica je isključivo njihove prosudbe da su sadašnji globalni geopolitički procesi takvi, da vrijedi pokušati „loviti u mutnom“, i povijesnim manipulacijama i lažima pokušati ostvariti barem dio onoga što se u Hrvatskoj i regiji nije uspjelo u srpskim vojnim pohodima 90-ih godina prošloga stoljeća. Ali to je već jedna posve druga tema, a mi se vratimo predmetnoj.
Zapadni Balkan u raljama geopolitike
Srpska diverzifikacija i „as u rukavu“
Glede srbijanske „diverzifikacije“ vanjske politike podsjećam na nadaleko i naširoko poznate Vučićeve brojne prijateljske susrete s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, kineskim vođom Xi Jinpingom, kao i bivšim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Naravno, Vučić je, prije svega po pitanju rješavanja problema u odnosima između Beograda i Prištine pod posredništvom EU-a često razgovarao i s različitim dužnosnicima Europske unije ili njenih ključnih država. Ali to je ipak neka posve druga razina, gdje tamošnji čelnici, kada je riječ o ključnim geopolitičkim zbivanjima ipak primarno čekaju instrukcije iz Washingtona.
Koliko će, u konačnici, po srbijanske nacionalne interese biti uspješna igra Beograda s ključnim prijestolnicama međusobno krajnje suprotstavljenih geopolitičkih polova, odnosno s interesima moćnika, ostaje tek za vidjeti. Za sada nekih vidljivih pozitivnih pomaka po interese Beograda nema, ali svakako ima onih pozadinskih – gdje srbijanski diplomati u tihom dijalogu s moćnicima ovoga svijeta i dalje kuju planove, koji bi, ukoliko bi se ostvarili, mogli imati određenih geopolitičkih posljedica i ostaviti trag na budućoj političkoj karti zapadnog Balkana. Ovdje je ključni „alat“ Beograda definitivno Republika Srpska, što je zapravo i jedini, ali vrlo važan „as u rukavu“ kojeg je Beograd uspio dobiti nakon što je pokrenuo krvave ratove 90-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije (Hrvatska se svoga „asa“ u BiH u obliku Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB) olako, prebrzo i naivno odrekla, što tamošnje Hrvate sada itekako skupo košta).
Također nije tajna kako upravo Republiku Srpsku u Beogradu često promatraju kao supstitut kojeg bi Srbija trebala i mogla dobiti kao kompenzaciju za gubitak Kosova. U istom smislu treba promatrati i Crnu Goru sa svojim unutarnjim političkim previranjima i dubokim društvenim podjelama. Sve je ovo, zapravo, široj javnosti poznatije kao projekt „Srpski svijet“, kojeg promovira beogradska politika.
Mogući odgovor Vučića i Putina na rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici
Stvar je ozbiljna
Ovo nikako nisu samo puka maštanja i „romantična“ sanjarenja srpskih stratega odnosno državne politike, niti ih se tako smije tretirati. Jer Srbija je itekako poželjna udavača za svjetske i europske sile, a kada je o tome riječ, za poželjne udavače bogati i moćni nude itekako lijepe darove.
Naravno, sve se na kraju svodi na cjenkanje, a licitacije, znamo, nerijetko završe znatno ispod očekivanih rezultata. Tako po Srbiju postoji opasnost da umjesto željenog na kraju ostane bez ičega i da ju bogati otpuste praznu zbog nepovjerenja u njenu iskrenost kada je riječ o odnosima Beograda sa suparničkim geopolitičkim taborom.
Po Srbiju bi dobitna opcija definitivno bila kada bi se sve tri globalne geopolitičke sile dogovorile po pitanju njenih regionalnih interesa (što uopće nije isključeno) i gdje bi Srbija onda imala određenu ulogu mosta između EU-a i Istoka (Rusija a možda i Kina) – postavši svojevrsna „mala Ukrajina“ (predratna ili, preciznije, predrevolucionarna Ukrajina koja tu ulogu nije željela prihvatiti iako bi joj bila Bogom dana). Odnosi između zapada i Rusije su dugoročno zatrovani, ali će se određena suradnja ipak morati nastaviti, prije svega po pitanju europske sigurnosti, kao i energetike (ova potonja, uostalom, postoji i danas iako u puno manjem obliku negoli je to bilo prije invazije na Ukrajinu).
O svemu ovome bi itekako računa morale voditi državne politike Hrvatske i njoj susjednih zemalja iz regije, i zajedničkim naporima spriječiti nova komadanja teritorija koja nisu ništa drugo nego pokretanje novih ratova. A novi ratovi na ovim opustošenim i devastiranim prostorima nisu ništa drugo doli demografska smrt – i to vrijedi baš za sve zemlje zapadnog Balkana. Je li nekom izvana to u interesu? Pretpostavljam da je, barem kao opcija ukoliko neke željene strategije ne daju rezultata.
Velika biznis-prilika za Srbiju na užas zelenih
Njemačkoj litij
Kako Zapad Srbiju teško može, barem ne u srednjoročnom razdoblju (ovo potonje mu po pitanju tajminga ne odgovara jer mu to treba sada) pridobiti na svoju stranu u zamjenu za njeno odustajanje od bliskih veza s Rusijom, može pokušati ovladati srpskim prirodnim bogatstvima i preostalim perspektivnim ekonomskim sektorima poput poljoprivrede, uslužnih djelatnosti i sl. I u tome je Srbija očito puno mekša i spremanija na kompromise, ali opet u sjeni svojih geopolitičkih interesa.
O tome najbolje svjedoči i činjenica da je sredinom srpnja njemački kancelar Olaf Scholz stigao u iznenadni posjet Beogradu kako bi nazočio potpisivanju sporazuma o suradnji između EU-a i Srbije o uvozu minerala, uključujući litij, koji su ključni za digitalnu i zelenu tranziciju EU-a. Taj sporazum, iako je predmet brojnih prosvjeda u srpskom društvu, koji ne prestaju, zbog nedvojbenih teških posljedica po ekologiju kada je rudarenje rijetkih Zemljinih metala u pitanju svuda u svijetu, glavni je geopolitički adut Aleksandra Vučića za približavanje Srbije europskim integracijama (ne kao primaran, već poželjan cilj) i dobivanje „zelenog svjetla“ za ostvarivanje barem pojedinih srpskih strateških geopolitičkih ciljeva u regiji. Njemačkoj (a onda i EU) je prijeko potreban litij da bi održala konkurenciju s Kinom u proizvodnji električnih automobila, pa ovakva nadanja uopće nisu neutemeljena.
Pripreme za ‘anschluss’. Jedan narod, jedna država i ‘Aleksandar komandant’
Rusima odličja i plakete
Međutim, Beograd bi, kako sam gore već rekao, najbolje prošao u slučaju dobivanja položaja države-mosta između Istoka i Zapada. Zato on ne želi iz ruku ispustiti niti „ruski adut“, a posve sigurno ni onaj kineski, s obzirom na nedavni spektakularni doček koji je u Beogradu pripremljen za kineskog čelnika Xi Jinpinga i njegovu suprugu nakon prethodnog posjeta Parizu i uoči odlaska u Budimpeštu.
Zato ne treba iznenaditi što ruski mediji u utorak, 24. rujna, sa zadovoljstvom konstatiraju da je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić uručio ruskom veleposlaniku pri Ujedinjenim narodima u New Yorku Vasiliju Nebenzi Orden srpskog znamenja I. reda.
Sam Vučić je nagradu najavio na društvenim mrežama:
“Hvala još jednom! Bilo je to puno napornog rada, stvarno to cijenim, a isto možete očekivati i od nas. Želim vam puno uspjeha i blagostanja, bila mi je velika čast.”
Orden je dodijeljen za rusku pomoć prilikom rasprave o prijedlogu rezolucije o genocidu u Srebrenici. Svečanost je održana u Stalnoj misiji Srbije pri UN-u. Osim toga, Orden srpskog znamenja II. stupnja istom je prigodom dodijeljen i Nebenzijinm zamjenicama pri ruskoj misiji u UN-u Mariji Zabolotskoj i Ani Evstignjejevoj .
Srbijanski državni vrh dobro zna da će i od zapada sada potpuno odsječena Rusija ostati važan globalni geopolitički igrač i nakon završetka rata u Ukrajini, pri čemu Rusima on više ne mora davati nikakva rudna ili industrijska bogatstva da bi ovi štitili srpske interese (dio toga su već ionako dobili ranije poput Naftne industrije Srbije (NIS).
S druge strane Rusi nisu naivni da ne vide i ne razumiju sadašnju poziciju i politiku Beograda. Međutim, oni su itekako zadovoljni i s ordenjem i plaketama, ali samo ukoliko Srbija postane most u budućim, prije svega gospodarskim i trgovinskim odnosima Moskve sa zapadom (EU-om). Pritom ne žele vidjeti Srbiju u NATO savezu (za njeno članstvo u EU ih nije briga), što je Putinu nedavno osobno obećao i Vučićev bliski suradnik, predsjednik vlade Aleksandar Vulin.
Scholzov žurni posjet Beogradu: Rat neokolonijalnih ajkula za strateške minerale
Naravno, nije se Vučić ni oko toga trebao posebno naprezati ili saginjati pred Putinom s obzirom kako ionako velika većina građana Srbije ne želi članstvo u NATO-u zbog poznatih povijesnih okolnosti i NATO-ovog bombardiranja Srbije 1999. godine.
