Institucija je proizvod zapadne političke kulture i to je njezin problem
U New Yorku je otvorena godišnja Opća skupština Ujedinjenih naroda – koja okuplja svjetske čelnike i najviše dužnosnike. Ovaj put Općoj debati prethodi Future Summit, inicijativa glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa. Sljedeće će godine globalno tijelo napuniti 80 godina. A njezine vladajuće institucije žele formulirati niz prijedloga o tome kako bi trebala djelovati u susret svijetu koji se mijenja.
Nitko nema pretjerana očekivanja. UN nije svjetska vlada s ovlastima donositi odluke i provoditi ih. To je prije barometar stanja međunarodnih odnosa. Što znači da funkcionira normalno kada su svjetski poslovi relativno organizirani. Drugim riječima, kada postoji učinkovita hijerarhija. Trenutačno ne postoji takva stvar. Štoviše, prevladavajuće raspoloženje u zajednici može se opisati kao neagresivno buntovničko. Međutim, iako ne postoji želja za ‘svjetskom revolucijom’ (osim ekstremističkih rubnih ljudi koje je lako osuditi), postoji rastuće odbacivanje ideje slijeđenja naredbi.
U tom kontekstu dokumenti koje treba usvojiti – Sporazum za budućnost, prateći Globalni digitalni sporazum i Deklaracija o budućim generacijama – očito su samo okvirni. A možda se čak i ne slažu: sudionici u procesu ovih su dana posebno osjetljivi na formulacije i hiperosjetljivi na percipirane pokušaje da se izvuče tepih ispod nekih zemalja ili skupina njih. Sposobnost ili nesposobnost slaganja oko tekstova bit će pokazatelj stanja stvari, ali će imati mali utjecaj na njega. U svakom slučaju, pitanje budućnosti međunarodnih institucija ostat će na dnevnom redu kao podsjetnik na transformaciju globalnog sustava.
Zabrinutost vodstva organizacije je razumljiva. UN u sadašnjem obliku povratak je u prošla vremena. I ne radi se samo o tome da sastav Vijeća sigurnosti odražava rezultate rata koji je završio u prvoj polovici prošlog stoljeća. Pitanje je je li globalni sustav, čiji su upravljački mehanizmi institucije nastale dogovorom vodećih igrača, još uvijek netaknut.
Prije svega, tko su sada ti vodeći igrači? Za početak, nesposobnost sadašnje ‘petorke’ da se dogovori o proširenju navodi se kao prepreka reformi Vijeća sigurnosti. Ne bez razloga, ali razumno je postaviti još jedno pitanje: mogu li se kandidati za željena mjesta dogovoriti tko će od njih ući u prestižno tijelo? Ne izgleda tako, jer kriterija može biti mnogo (regionalni, ekonomski, demografski, povijesni, kulturni i vjerski itd.), a za svaki od njih postoje preferencije koje se često ne poklapaju.
Drugo, koje bi ovlasti trebale imati reformirane institucije? Tradicionalno, oni ukazuju na primat međunarodnog prava, budući da je UN čuvar normi postavljenih u svojoj Povelji. Ali pogledajmo to u praksi: svaki je zakon derivat ravnoteže moći, odnosno mogućnosti utjecaja na pravna tumačenja. Povelja UN-a već ostavlja puno prostora za tumačenje – sjetite se samo prilično škakljive formulacije o teritorijalnom integritetu i pravu na samoodređenje. A u današnjem visoko konkurentnom okruženju, sve dvosmislenosti i različita tumačenja prepuni su izravnih sukoba, koji se ne rješavaju zakonom nego silom.
Postoji još jedan aspekt. Sadašnje međunarodno pravo proizvod je zapadne političke kulture i misli. To nije ni dobro ni loše, samo povijesna činjenica. U ovom slučaju ne govorimo o tzv “redoslijed temeljen na pravilima” koja je postala instrumentom američke hegemonije, ali o pravnim normama koje su svi priznate. U svijetu kojim su dominirali zapadni (najprije europski, potom transatlantski) konceptualni pristupi, oni su prirodno odredili i pravnu sferu. Ali promjene koje se sada događaju nagrizaju ovaj monopol. To je prirodan proces (kako se okolnosti mijenjaju), a ne rezultat nečijih namjernih radnji.
Nastavak tog procesa nepovratno znači kulturnu i političku diverzifikaciju svijeta. To vrijedi i za pravne kulture, koje su sve različite i barem nose pečat vlastitih tradicija. A međunarodne norme u heterogenom svijetu teoretski se ne bi trebale voditi jednim pristupom, već bi trebale usklađivati različite.
Multipolarni svijet (pojam je nesavršen i ne objašnjava mnogo, ali koristit ćemo ga jer se često koristi) je okruženje koje je najnepovoljnije moguće za regulaciju. No, to ne znači da trebamo odustati od UN-a. Složenost svijeta ne negira njegovu međupovezanost. A upravo ta međupovezanost utječe na prirodu konkurencije i čini sporazume obvezujućima, barem u onim pitanjima od kojih nema bijega. A ima ih mnogo.
Možda bi polazište za buduću reformu UN-a, koja će se jednog dana dogoditi, trebalo biti priznanje da najvažnije pitanje nije ‘tko su ovdje šefovi’ (prepirke oko sastava Vijeća sigurnosti itd.), ali kako izgraditi interakcije između mnogih Indijanaca (da posudim metaforu), koji nisu dio povijesne petorke. Ne žele slušati naredbe, ali na svjetskoj sceni igraju sve značajniju ulogu i formuliraju vlastite zahtjeve. Priroda ovih zahtjeva, zapravo, su upravo globalni problemi za čije rješavanje postoji UN.
Ovaj članak prvi su objavile novine Rossiyskaya Gazeta, a preveo ga je i uredio tim RT-a
