Poprilično tiho Kruno Jurčić (54) radi odličan posao u Egiptu. Momčad Pyramidsa preuzeo je u veljači ove godine, te u 36 utakmica nanizao 26 pobjeda, 7 remija i 3 poraza, uz 79:30 gol-razliku. Prvenstvo je završio na 2. mjestu, iza neprikosnovenog Al Ahlyja, ali zato je Pyramidsu donio prvi trofej u povijesti kluba, osvojivši nacionalni Kup. Sjajne rezultate Pyramids bilježi i u afričkoj Ligi prvaka, u kojoj je prošao dva pretkola, te izborio grupnu fazu natjecanja.
Jurčić rezultatski uživa na klupi Pyramidsa, ali kako mu je inače u Egiptu?
– Egipat je velika zemlja, nogometno iznimno talentirana, ali i previše neorganizirana, često na rubu kaosa. Sustav licenciranja trenera skoro pa i ne postoji, a i loše se radi s djecom u Akademijama. Teško mi je prihvatiti da je nogometno stanje u Egiptu takvo, jer riječ je o zemlji koja ima sve predispozicije da bude izvrsna nogometna nacija. Igrači su im talentirani i imaju sjajan fizički potencijal, vrlo su brzi i moćni.
Kažete da se u Akademijama ne radi, a tamo je stasao jedan Mo Salah?
– Salah je samo statistička pogreška, fenomen koji bi prošao gdje god da se rodio. Što je najgore, nogomet se u Egiptu jako voli, djeca ga igraju, posebno u siromašnim četvrtima, a takvih je puno.
Gdje je osnovni problem Egipta, zašto se radi tako slabo?
– Egipat je velika i ponosna nacija, nisu skloni tome da ih netko iz vana uči. I nogomet koji igraju uglavnom počiva na destrukciji, na obrani, pa čekaju da im brzi afrički igrači u napadu nešto naprave. Mi smo od mog dolaska jako težili igri, što ih je bilo zateklo. Teško prihvaćaju promjene, vole gurati po svome. Infrastruktura je dobra, ali rad s djecom nije dobar.
Jeste li mogli do naslova prvaka?
– Realno je reći da nismo, ali ne zbog same kvalitete na terenu. Al Ahly je religija, ima 80 milijuna navijača. Zamalek ima 20-ak milijuna navijača. Mi smo imali sjajnu sezonu, dugo smo bili vodeći, a kad je Ahly shvatio da je ugrožen, upotrijebio je sva raspoloživa sredstva da nas zaustavi. Probajte Ahly doživjeti kao spoj Dinama i Hajduka u vremenima kada su bili na vrhuncima svoje moći. Da vam sad ne pričam što sam sve doživljavao, od suspenzije mog igrača na nekakvom civilnom sudu, do toga da olimpijska selekcija jednostavno uzme mog najboljeg igrača pa ne može igrati baš protiv Ahlyja…
Ne možete se nekako zaštiti kao klub?
– Al Ahly je druga dimenzija za sve u Egiptu, a moj Pyramids je klub koji je friško osnovan i to sa stranim kapitalom, a mi ni nemamo svoje navijače. I Zamalek je za nas druga dimenzija, ali njega samo ipak nadjačali. Inače, egipatski Kup su od 2011. osvajali smo Ahly i Zamalek, a sada smo mi otišli do kraja. I za kraj – Al Ahly je u prošloj sezoni osvojio afričku Ligu prvaka, a Zamalek afričku Europsku ligu. Toliko o suparnicima koje imamo u ligi. Ima u ligi i slabijih suparnika, ali ako hoćeš biti na vrhu, moraš biti jako dobar. Mi smo odlično otvorili novu sezonu, kao klub imamo veliku ambiciju, ali jasno je da nas čeka jako težak posao da ponovno ostanemo u borbi za vrh.
Niste pokušali dovesti nikoga od hrvatskih igrača?
– Klub želi da igrači koje dovodimo budu ti koji će raditi razliku. Naravno da Hrvatska ima takve igrače, ali oni odlaze u Njemačku, Italiju, ili Englesku. Trebao bih se okrenuti SuperSport HNL-u, a tamo je već teško pronaći igrače koji bi u mom Pyramidsu radili razliku. U Egiptu se igra vrlo čvrst i fizički zahtjevan nogomet u kojem razliku u napadu rade brzi i moćni igrači. Mi takvih u ligi nemamo. Imamo mi zanimljivih igrača, ali iza njih bi trebalo stati i istrpjeti ih određeno vrijeme, a to u Egiptu ne prolazi. Naša liga evidentno ima problem manjka igrača srednje europske klase, a poglavito brzih i moćnih, koji mogu raditi razliku u zadnjoj trećini terena.
Malo nam to čudno zvuči. Egipatska liga nije baš na tako visokoj razini?
– Tehnički nije, ali fizički je potpuno drugačija od naše. Mi u Egiptu igramo s puno lošijim momčadima od nas, a u svakoj vidim četiri, pet jako brzih igrača. Mi takvih nemamo, to je naš veliki problem. I taj je problem sve izraženiji, što se najbolje vidi u europskim utakmicama naših klubova.
Ljeto smo svjedočili pravom potopu Hajduka, Rijeke i Osijeka?
– Svjedočimo lošim stvarima već godinama, ali ništa ne mijenjamo. Rijeka je bila druga u prvenstvu, a dobije pet golova u Ljubljani od Olimpije koja je prepuna igrača koji su igrali u nižim ligama. Isto možemo reći i za Hajduk i Osijek. Mi očito ne znamo što su kriteriji za igrače kakvi se danas u svijetu traže. I dok je tako, europska ljeta će biti bolna kao što je i ovo bilo. Ne znamo odgajati krila ili napadače koji ne mogu proći “jedan na jedan”, koji ne trče u dubinu, koji nemaju brzinu… Recite mi koja to krila i napadači u našoj ligi to rade? U Pyramidsu imam ofenzivne igrače koji su daleko brži i moćniji. To je naša realnost. Nažalost, sve to godinama gledamo, a ništa ne poduzimamo. Pojave se neki talenti s vremena na vrijeme, ali ne držimo dovoljno do njih.
Koga biste istaknuli od tih do kojih nismo držali dovoljno?
– Matija Frigan je na prvom mjestu. Dečko se pojavi i ima sve – brzinu, moć, lijevu nogu, okomitost, duel, nogometnu bezobraznost, glad za golovima… Taj je dečko otišao u Westerlo, koji nije dobar klub za njegov razvoj i tamo se vidim pogubio. Kad se takav pojavi, trebamo svi stati iza njega i pomno mu razvijati karijeru, a ne ga prodati kao da je tamo “neki igrač” na kojem gledaš samo zaradu. Mladi Matković iz Osijeka bi mogao biti sljedeći. Isto ima sve, od brzine, dubine, moći i drskosti… Takve poput Frigana i Matkovića moramo čuvati, paziti na njih, promišljati kako njihov potencijal dovesti do vrha. Da ne pričam sad o putu Gabrijela Rukavine, koji je isto talent sa svim vrlinama koje treba imati moderan krilni igrač.
