Svoje mjesto u panteonu svjetske književnosti Marcel Proust je pronašao kapitalnim djelom “U potrazi za izgubljenim vremenom”. No knjigu kojom je slavni francuski pisac uvršten u obveznu lektiru aktualni čitatelji doživljavaju kao pretencioznu i napornu. Naprosto, njegovo doba (prva polovina 20. stoljeća) sasvim odudara od suvremenog poimanja života i današnje percepcije “izgubljenog vremena”.
Bilo bi jamačno zanimljivo vidjeti čemu bi sličila Proustova literatura da je naš suvremenik te pritom još i kroničar maksimirskih zbivanja. Barem bi građe za pisanje imao napretek. Primjerice, Proustu omiljena riječ “potraga” je često rabljena i u kontekstu Dinamovih događanja. Dojam je da u Maksimiru trenutačno svi nešto traže: čelnici trenera, nogometaši zagubljenu formu, a navijači dojmljivu igru i bodove. Pritom, svi zajedno imaju problem izgubljenog vremena.
Dinamo trenutačno proživljava lošu fazu svoje povijesti i fabula o senatorima (bila fiktivna ili ne) prikazuje maksimirsku svlačionicu u pejorativnom ozračju.
Možda bi se moderni Proust odvažio i pisao intrigantne tekstove o zakučastim detaljima maksimirske zbilje. Možda bi umjesto dosadnim opisima Combraya pozornost čitateljstva privukao pričom o maksimirskim senatorima!?
Dinamo trenutačno proživljava lošu fazu svoje povijesti i fabula o senatorima (bila fiktivna ili ne) prikazuje maksimirsku svlačionicu u pejorativnom ozračju. U konkretnom slučaju, Dinamovom, pod pojmom senatora podrazumijeva se skupina igrača s najvećim iskustvom i najduljim stažom u klubu. A to su Arijan Ademi, Danijel Zagorac, Dino Perić, Josip Mišić, Stefan Ristovski, Bruno Petković i Kévin Théophile–Catherine.
Već i letimičan pogled na ovu skupinu igrača sugerira da se radi o prilično heterogenoj grupaciji. Poglavito ako se analiziraju njihov utjecaj i učinkovitost u ovosezonskim utakmicama. Praktički, standardnim igračima možemo smatrati tek kapetana Petkovića, njegovog ađutanta Ristovskog te Mišića i Théophilea. Ademi je ove sezone dobivao uglavnom sporedne uloge, a Zagorac i Perić nikakve.
Kritičari Dinamovih ovosezonskih izdanja povremeno bi rabili sintagmu “taktička nedisciplina”. No bili su to uglavnom žalci usmjereni prema treneru Sergeju Jakiroviću i njegovim čestim promjenama sustava igre. Problem neuigranosti određene taktičke formacije još se i mogao zakamuflirati na razini HNL-a, ali Bayern je razotkrio i razorio sve maksimirske iluzije. Jakirović je dobio otkaz, a njegov nasljednik priču o senatorima!
Na taktičku nedisciplinu nadovezala se i ona netaktička. Javnost su zapljusnule “insajderske informacije” o klanovima u svlačionici (posebno se izdvaja skupina s francuskog govornog područja), “šerifu” Petkoviću, pomanjkanju profesionalnog odnosa, transferu Cordobe koji je narušio harmoniju grupe… Nameće se zaključak da je Jakirović pao kao žrtva tih i takvih relacija u svlačionici jer je pri sastavljanju momčadi forsirao “nedodirljive”. Simptom Jakirovićeva odnosa s određenim igračima čak se poistovjetio s onim izbornika Zlatka Dalića, iako se radi o poprilično drugačijim problemima. Konačno, Dalić je otvoreno priznao da se nikada neće odreći senatora. Kod Jakirovića je priznanje bilo posve nepotrebno jer on za svoje senatore i nije imao adekvatne alternative. A teza da su upravo Dinamovi senatori razmontirali Jakirovićev stručni autoritet zvuči posve deplasirano.
Izvorno, senatori su bili članovi senata. Dakle, najugledniji i najutjecajniji članovi neke zajednice. Njihovo spominjanje prvenstveno ima pozitivnu konotaciju. Jedino je u Maksimiru pojam senatora sasvim profaniran…
Službeni Dinamo na medijske eskapade o senatorima (još) nije reagirao. Predsjednik Velimir Zajec i društvo bili su u grozničavoj su potrazi za trenerom, a tu bi ulogu uskoro navodno trebao preuzeti Nenad Bjelica. No, dojam je, međutim, da se stalnim odgađanjem imenovanja novog šefa svlačionice gomila izgubljeno vrijeme, a s njim i “insajderske priče”.
