Malo koji politički pokret je toliko ocrnjen u javnom diskursu kao cionizam. Pojam ima negativne konotacije iz dva glavna razloga. Prvi je razlog taj što je sinonim za diskriminaciju Palestinaca pod kontrolom Države Izrael. Drugi razlog leži u činjenici što razni teoretičari zavjere navode da cionisti upravljaju svijetom.
Dok je prvi argument opravdan, drugi nije. Izraelski lobi, a ne cionizam, uistinu je jedan od najsnažnijih nacionalnih lobija u svijetu, ali tvrdnja da cionisti upravljaju svijetom nije istinita. Postoje razna tumačenja pojma cionizam. Radi se o nacionalno-oslobodilačkom pokretu koji je u suvremenom obliku nastao potkraj 19. stoljeća.
Cilj pokreta je uspostava nacionalne države židovskog naroda na teritoriju drevnog Erec Izraela, odnosno Obećane Zemlje koju je prema Bibliji Bog obećao Abrahamu i izabranom židovskom narodu. Nakon uspostave Izraela 1948. formalno je cilj pokreta izgradnja i opstanak izraelske države, dok je neformalni cilj sprečavanje nastanka palestinske države.
Povijesni nastanak
Cionizam se krenuo u nekom obliku razvijati od1. i 2.stoljeća Nove ere. Rimljani su uništili Drugi židovski hram u Jeruzalemu 70. godine poslije Krista, a 136. godine su slomili židovski Bar Kobin ustanak. Posljedica je bila raseljavanje Židova širom svijeta.
Tijekom stoljeća, židovski narod zadržao je snažnu vezu s Izraelom kroz religijske obrede judaizma i kulturnu baštinu. Većina Židova živjela je u Europi i sjevernoj Africi, suočavajući se s raznim oblicima progona, diskriminacije i antisemitizma. U 19. stoljeću, pod utjecajem europskog nacionalizma, pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju židovske države.
Nacionalistički pokreti u Europi, koji su pozivali na stvaranje nacionalnih država na temelju zajedničkog jezika, kulture i etničkog identiteta, inspirirali su židovske intelektualce da razmisle o povratku u povijesnu domovinu. Istodobno, rastući antisemitizam, posebno u carističkoj Rusiji i srednjoj Europi, potaknuo je mnoge Židove da traže trajno preseljenje u sigurnije krajeve.
Početak suvremenog cionizma
Moderni cionistički pokret formalno je utemeljen krajem 19. stoljeća. Jedan od ključnih događaja koji je pokrenuo stvaranje pokreta bio je osnutak proto-cionističke organizacije Ljubitelji Ciona (Chovevei Tzion) u Rusiji 1880-ih. Okupljeni entuzijasti vjerovali su u nužnost židovske kolonizacije Palestine kao prvog koraka prema uspostavi židovske države.
Theodor Herzl, austrijski novinar, pravnik i pisac, smatra se ocem modernog cionizma. Iako su židovske ideje o povratku u Palestinu postojale i ranije, Herzl je bio ključan u oblikovanju modernog cionističkog pokreta. On je bio šokiran antisemitizmom koji je rastao u Europi, posebno nakon Dreyfusove afere u Francuskoj (1894.-1906). u kojoj je vojni časnik židovskog podrijetla, Alfred Dreyfus, bio lažno optužen za izdaju. Afera je potaknula Herzla da istraži načine na koje bi židovski narod mogao osigurati svoje mjesto u svijetu.
Godine 1896. objavio je esej pod nazivom „Židovska država“ u kojem je iznio argumente za osnivanje suverene židovske države kao rješenja za židovsko pitanje. Herzl je predložio stvaranje židovske države u Palestini ili, alternativno, u nekom drugom dijelu svijeta, poput Ugande, i to kroz diplomatsko lobiranje.
Godinu dana kasnije, Herzl je organizirao Prvi cionistički kongres u Baselu, u Švicarskoj, na kojem su usvojeni Baselski program i osnovana Svjetska cionistička organizacija (WZO). Baselski program jasno je definirao cilj cionizma: stvaranje „sigurnog i zakonski zajamčenog doma za židovski narod u Palestini”. Herzl je aktivno radio na stjecanju međunarodne potpore za svoj projekt. Sastao se s europskim liderima kao što su osmanski sultan, britanski dužnosnici i rimski papa. Iako nije uspio postići svoje ciljeve jer je umro 1904., Herzlovi diplomatski napori stvorili su osnovu za kasnije uspjehe.
M. Šerić: Kršćanski cionizam: bizaran teološko-politički fenomen današnjice
Položaj Palestine unutar Osmanskog Carstva
Palestina je tijekom 19. stoljeća bila dio Osmanskog Carstva, koje je tada bilo u fazi političke i gospodarske stagnacije. Regija je bila slabo razvijena i zapuštena, s ruralnim stanovništvom koje se uglavnom bavilo poljoprivredom. Zemljišni odnosi bili su složeni, a vlasništvo nad zemljom često je bilo nejasno definirano, što će kasnije postati ključno pitanje u cionističkim naporima za kolonizacijom.
Palestinu su naseljavali dominantno lokalni Arapi. Tako je godine 1882. ondje živjelo samo 24 tisuće Židova (8%) i 276 tisuća nežidova – većinom Arapa. Osmanska vlast, koja je bila muslimanska, nije bila sklona dopuštanju masovne imigracije nemuslimana, uključujući Židove.
Međutim, pod pritiskom europskih sila i uz određene diplomatske manevre, Židovi su uspjeli dobiti dozvolu za osnivanje malih zajednica u Palestini. One su postupno rasle i postavile su temelje za buduće naseljavanje koje će uslijediti s usponom cionističkog pokreta. Nakon 1882. godine, kada je započela prva alija (val židovskih imigranata), broj doseljenika počeo je rasti. Rast je bio potaknut cionističkim idejama i potrebom za boljim životom zbog progona i antisemitizma u Europi. Godine 1914. već je u Palestini živjelo oko 94 tisuće Židova.
M. Šerić: Osmansko Carstvo krajem 16. st.: kriza, stagnacija i konsolidacija (2)
Frakcije unutar cionizma
Cionizam nije nastao kao jedinstveni pokret. Unutar njega razvile su se različite ideološke frakcije koje su odražavale raznolikost mišljenja unutar židovske zajednice. Frakcije su se razlikovale u pogledu ciljeva, metoda i vizije buduće države. Mogu se istaknuti politički, kulturni, socijalistički, revizionistički i religijski cionizam. Politički je najpoznatiji i njega je utemeljio Teodor Herzl.
Radi se o klasičnom političkom i lobističkom pokretu Kulturni cionizam, čiji je najpoznatiji predstavnik esejist Ahad Ha’am (Asher Ginsberg), koji je odredio stvaranje nacionalne države kao najvažniji cilj. Naglasak je bio na obnovi židovske kulture, jezika i duhovnog života. Bio je posebno usmjeren na razvoj kulturnih i obrazovnih institucija u Palestini, s ciljem da se stvori baza za židovsku renesansu. Ahad Ha’am je kritizirao političke cioniste, smatrajući da stvaranje države bez duhovnih i kulturnih temelja nije poželjno.
Socijalistički (radnički) cionizam predvodili su vođe poput Davida Ben-Guriona, Berl Katznelsona i A. D. Gordona. Pokret je spojio cionističke ideje s marksističkim načelima. Ova struja cionizma razvila se kao reakcija na teške socijalne uvjete u kojima su se nalazili Židovi u istočnoj Europi, ali i kao odgovor na potrebu za stvaranjem novih društvenih struktura u Palestini.
Radnički cionisti su vjerovali da židovska država treba biti izgrađena kroz kolektivni rad i socijalnu pravdu. Ben-Gurion, koji je kasnije postao prvi premijer Izraela, zagovarao je ideju da će rad i socijalistička organizacija društva biti temelj za buduću židovsku državu. Ova frakcija odigrala je ključnu ulogu u oblikovanju izraelske države u prvim desetljećima njenog postojanja.
Revizionistički cionizam, kojeg je osnovao Ze’ev Jabotinsky, predstavljao je desničarsku alternativu. Jabotinsky je vjerovao da se židovska država mora uspostaviti na cijelom teritoriju povijesne Palestine, uključujući i područje istočno od rijeke Jordan (suvremeni Jordan). Revizionisti su zagovarali snažnu vojnu borbu za uspostavu države i bili su kritični prema kompromisima koje su politički cionisti bili spremni učiniti s britanskim vlastima i arapskim vođama. Jabotinsky je osnovao Irgun, vojnu organizaciju koja je provodila oružane akcije protiv britanskih i arapskih trupa u Palestini.
Nakon stvaranja Države Izrael, ideje revizionizma nastavile su živjeti kroz političke stranke poput Heruta, koja je kasnije evoluirala u Likud, vodeću konzervativnu izraelsku stranku. Religijski cionizam pomirio je tradicionalnu židovsku vjeru s cionističkim idealima. Za religijske cioniste, povratak u Obećanu Zemlju nije bio samo nacionalni projekt, već i vjerski čin, ostvarenje biblijskih proročanstava o povratku Židova u svoju domovinu.
Ova frakcija razvila se pod utjecajem rabina kao što su Abraham Isaac Kook, koji je vjerovao kako je osnivanje židovske države dio Božjeg plana za konačno iskupljenje židovskog naroda. Religijski cionisti podržavali su stvaranje židovske države u Palestini, ali su istovremeno inzistirali na poštivanju halake (židovskog vjerskog zakona) u organizaciji države.
Izraelska okupacija Golanske visoravni: stvarnost koja razara izraelsko-arapske odnose
Prvi svjetski rat pruža priliku
Prvi svjetski rat bio je jedan od najznačajnijih događaja u povijesti 20. stoljeća s dalekosežnim posljedicama na međunarodni poredak. Rat je doveo do radikalnih promjena u geopolitičkoj slici Bliskog istoka. Prije rata regija je bila pod kontrolom Osmanskog Carstva, koje je vladalo Palestinom više od četiri stoljeća. Međutim, Osmansko Carstvo, u savezništvu s Centralnim silama (Njemačka, Austro-Ugarska), našlo se na strani ratnih gubitnika, što je dovelo do njegovog raspada. Teritorij raspadnutog imperija podijelile su sile Antante – Velika Britanija i Francuska. Britanci su tijekom rata zauzeli većinu osmanskih posjeda na Bliskom istoku i tako postali dominantna sila u regiji. Britanski interesi u regiji bili su višestruki: od osiguranja vitalnih putova prema Indiji preko Sueskog kanala do slobodnog pristupa naftnim izvorima u Mezopotamiji (današnji Irak). U tom kontekstu, Palestina, smještena na istočnoj obali Sredozemnog mora, postala je strateški važna za London.
Cionistički pokret, koji je uvelike bio angažiran u pokušajima osiguranja međunarodne potpore za židovsku državu, prepoznao je priliku koju je rat pružao. Ključni cionistički lideri, poput znanstvenika Chaima Weizmanna (prvi izraelski predsjednik), koristili su diplomatske kanale kako bi utjecali na britansku politiku. Britanska vlada, predvođena premijerom Davidom Lloydom Georgeom i ministrom vanjskih poslova Arthurom Balfourom, bila je sklona podržati cionističke aspiracije iz više razloga. Prvo, vjerovalo se da bi se tako osigurao britanski utjecaj u Palestini nakon rata. Drugo, britanska vlada nadala se da će podrškom cionizmu pridobiti simpatije židovskih zajednica u SAD-u i Rusiji, što bi moglo ojačati potporu ovih zemalja za ratne napore Antante.
Rađanje Države Palestine: mukotrpan proces kojemu se kraj ne nazire
Balfourova deklaracija
Dana 2. studenog 1917., britanska vlada je službeno izdala Balfourovu deklaraciju, koja je bila sadržana u pismu ministra Balfoura lordu Walteru Rothschildu, lideru britanske židovske zajednice.
Tekst deklaracije glasio je: „Vlada Njegovog veličanstva gleda s naklonošću na uspostavu nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i učinit će sve napore kako bi se olakšalo postizanje tog cilja, pod uvjetom da ništa neće biti učinjeno što bi moglo narušiti građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i politički status Židova u bilo kojoj drugoj zemlji.“
Deklaracija je bila važna iz nekoliko razloga. Prvi put je jedna velika sila službeno podržala ideju židovske nacionalne domovine u Palestini. Drugo, iako nije eksplicitno spominjala stvaranje suverene židovske države, otvorila je vrata za daljnju međunarodnu potporu cionističkim ciljevima.
Deklaracija je sadržavala određene dvosmislenosti. Iako je podržavala stvaranje „nacionalnog doma“ za Židove, istovremeno je obećavala zaštitu prava nežidovskih zajednica, koje su činile većinu stanovništva. Ova dvosmislenost postat će izvorom napetosti i sukoba u idućim godinama.
Reakcije na Balfourovu deklaraciju bile su različite. Unutar židovske zajednice, deklaracija je bila dočekana s oduševljenjem. Cionisti su je vidjeli kao ključnu prekretnicu. Arapska zajednica u Palestini i na Bliskom istoku doživjela je deklaraciju kao prijetnju. Arapi su se bojali da bi masovni dolazak židovskih doseljenika mogao ugroziti njihov položaj i rezultirati gubitkom zemlje i političkih prava. To nezadovoljstvo postat će temelj za arapsko-židovski sukob koji će obilježiti 20. stoljeće.
Izraelski Arapi: marginalizirani stanovnici Izraela koji postaju sve utjecajniji
Britanska uprava nad Palestinom i nagovještaj kaosa
Od 1920. Palestina je postala mandatno područje Lige naroda pod upravom Velike Britanije, što je omogućilo provedbu Balfourove deklaracije. Tijekom 1920-ih i 1930-ih, pod britanskom upravom, dolazilo je do sve većeg priljeva židovskih doseljenika u Svetu Zemlju, što je rezultiralo rastućim tenzijama između židovske i arapske zajednice.
Drugi svjetski rat i Holokaust imali su velik utjecaj na uspon cionizma. Strahote Holokausta, u kojem je šest milijuna Židova ubijeno u Europi od strane nacista, dodatno su naglasile potrebu za stvaranjem židovske države. Milijuni preživjelih Židova ostali su bez domova. Bili su smješteni u logorima diljem Europe, suočeni s nesigurnom budućnošću. Židovski egzodus iz Europe i sjeverne Afrike prema Palestini postao je sve intenzivniji od 1945. usprkos britanskim restrikcijama.
Nakon 1945. Britanija je shvatila kako više nije u stanju održavati red u Palestini te je to vruće pitanje odlučila predati Ujedinjenim narodima. Istovremeno, cionistički pokret je dobio široku međunarodnu podršku, uključujući SAD i Sovjetski Savez.
U travnju 1947. godine, UN je osnovao poseban odbor za Palestinu (UNSCOP) kako bi predložio rješenje. Nakon detaljnog istraživanja i analize, UNSCOP je predložio podjelu Palestine na dvije odvojene države – židovsku i arapsku, uz međunarodni status za Jeruzalem.
Dana 29. studenoga 1947., Opća skupština UN-a izglasala je Rezoluciju 181, kojom se odobrava plan podjele. Židovska zajednica euforično je prihvatila plan podjele, iako su mnogi bili nezadovoljni teritorijalnim kompromisima. Cionisti su, naravno, željeli više teritorija. S druge strane, arapske zemlje i palestinski Arapi snažno su odbacili plan, smatrajući ga nepravednim i nelegitimnim.
Zoran Meter: O PALESTINCIMA SE NAJMANJE BRINU ONI KOJI SE DEKLARIRAJU NJIHOVIM ZAŠTITNICIMA
Osnivanje Države Izrael
Nakon donošenja UN-ove rezolucije, situacija u Palestini postala je dramatična. Nasilje između židovske i arapske zajednice eskaliralo je u otvoreni sukob. Britanija, suočena s rastućim troškovima, odlučila je povući svoje postrojbe i okončati upravu u svibnju 1948.
Dana 14. svibnja 1948., dan prije službenog završetka britanskog mandata, David Ben-Gurion, vođa Židovske agencije i budući prvi izraelski premijer, proglasio je osnivanje Države Izrael na temelju povijesnog prava židovskog naroda i odluke UN-a. Deklaracija o neovisnosti Izraela naglasila je pravo židovskog naroda na samoodređenje i pozvala je arapske stanovnike Izraela da ostanu i doprinesu izgradnji nove države, nudeći im punu građansku ravnopravnost.
U tom trenutku u Palestini je već bilo 716 tisuća Židova. Izrael je odmah priznala Amerika, a ubrzo i Sovjetski Savez, što je osiguralo međunarodni legitimitet nove države. Međutim, arapske zemlje odbacile su uspostavu nove države i 15. svibnja nekoliko arapskih zemalja (uključujući Egipat i Irak) napalo je Izrael.
Prvi Arapsko-izraelski rat dobio je Izrael koji je proširio svoj teritorij, dok je Zapadnu Obalu preuzeo Jordan, a Pojas Gaze Egipat. Rat iz 1948.-49. imao je dramatične posljedice za arapsko stanovništvo. Stotine tisuća Palestinaca napustilo je svoje domove i otišlo u izbjeglištvo, stvarajući izbjegličku krizu koja traje do danas. Ovi događaji, poznati kao Nakba (katastrofa), duboko su oblikovali palestinski identitet i postali ključna točka u izraelsko-palestinskom sukobu.
Kako strelovit rast ultra-ortodoksne židovske populacije ugrožava nacionalnu sigurnost Izraela
Konsolidacija države i diskriminacija Palestinaca
Nakon 1948., cionizam je prešao iz faze nacionalnog pokreta za stvaranje države u fazu izgradnje nove države. Prvi zadatak cionističkog vodstva bio je integracija stotina tisuća židovskih imigranata koji su dolazili iz Europe, Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Izrael je, pod vodstvom premijera Ben-Guriona, postavio temelje za izgradnju snažnog sustava.
Cionističke institucije, poput Židovske agencije i Histadruta (radničkog sindikata), igrale su ključnu ulogu potičući socijalnu koheziju i ekonomski rast. Izgradnja države bila je vođena idejama socijalističkog cionizma, koji je dominirao izraelskom politikom tijekom prvih desetljeća postojanja Izraela. Kibuci i mošavi, kolektivna i zadružna naselja, postali su simboli ove faze, naglašavajući zajedništvo i domoljubni duh cionizma.
Uslijedili su novi izraelsko-arapski ratovi, uključujući Sinajsku kampanju 1956., Šestodnevni rat 1967., i Jomkipurski rat 1973. Ratovi su oblikovali ne samo izraelsku obrambenu politiku, već i cionistički diskurs. Izraelske vojne pobjede ojačale su vjeru u sposobnost cionizma da osigura opstanak židovske države.
Međutim, vojni sukobi također su donijeli nove izazove cionističkoj ideologiji nakon osvajanja arapskih teritorija poput Zapadne obale, Pojasa Gaze, Sinaja i Golanske visoravni. Vojne pobjede postavile su pitanje o prirodi izraelske države i budućnosti osvojenih teritorija, što je dovelo do podjela unutar izraelskog društva i cionističkog pokreta. Manjina je zagovarala povlačenje s osvojenih teritorija radi postizanja mira, dok je većina, osobito religiozni cionisti, smatrala zauzete teritorije neodvojivim dijelom biblijske domovine židovskog naroda. Cionističke organizacije poticale su naseljavanje palestinskih područja.
Zbog ugnjetavanja i lošeg postupanja prema Palestincima u ratu i miru od 1948. do danas(zločini, progoni, etničko čišćenje, raširena svakodnevna diskriminacija) cionizam je došao na zao glas. Posljednjih desetljeća većina cionista pripada radikalnim Izraelcima koji se opiru postojanju bilo kakve palestinske države i žele jednodržavno rješenje. Zato im i odgovara postojanje tzv. Izraelskog zida i usitnjavanje palestinskog teritorija u više od 160 enklava.
Zaključak
I dan danas cionizam je dinamična ideologija koja nastavlja oblikovati Izrael. Tijekom vremena pokret je pokazao sposobnost evolucije. Država Izrael postala je tehnološki i gospodarski napredna nacija, koja se uspjela othrvati nepovoljnom okruženju.
Međutim, pitanje mira s Palestincima ostaje središnje za budućnost izraelske države. Logički gledano, cionisti bi trebali biti prvi koji će zagovarati palestinsko pravo na državu, ali su u praksi oni zadnji koji će prihvatiti takav ishod. Upravo su cionisti glavna prepreka rješenju izraelsko-palestinskog sukoba koji je velika prijetnja Izraelu. Cionizam daje pravo Iranu i drugim muslimanskim državama koje se političkim i vojnim sredstvima protive postojanju Izraela.
Izraelski lobi: čimbenik koji presudno oblikuje američku vanjsku politiku
Povijesni procesi u Svetoj Zemlji nisu dovršeni te je nemoguće dati konačnu ocjenu cionizma. Pokret jest stvorio prosperitetni Izrael, ali bi ga istovremeno mogao i uništiti, jer bi ga mogao odvesti u neki kobni rat.
