Evo zašto se SAD i njegovi saveznici boje stvarne vojne suradnje između Teherana i Moskve
Nedavno su SAD i njegovi europski saveznici – uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku i Francusku – ponovno optužili Iran za isporuku balističkih projektila Rusiji za upotrebu u njezinoj vojnoj operaciji protiv Ukrajine. Ove su tvrdnje prvobitno objavili Wall Street Journal, Reuters i CNN. Američki State Department najprije se suzdržao od komentara, dok je Kijev odmah zaprijetio Teheranu “poražavajuće posljedice”.
Nekoliko dana kasnije, američki državni tajnik Antony Blinken službeno je optužio Iran za eskalaciju ukrajinskog sukoba, navodno potvrdivši tvrdnje zapadnih medija. Nakon toga, State Department je uveo sankcije Iran Airu, glavnom zračnom prijevozniku zemlje, zbog “posluje u prometnom sektoru gospodarstva Ruske Federacije.” Kao odgovor, spomenute europske zemlje najavile su hitne mjere za suspenziju bilateralnih sporazuma o zračnom prometu s Iranom.
Ovo nije prvi put da je glavni iranski zračni prijevoznik sankcioniran, pa je malo vjerojatno da će Teheran biti prestrašen ovom objavom. No, evidentno je da zapadne nacije ponovno odgađaju napore za normalizaciju odnosa s Iranom, unatoč redovitom naglašavanju potrebe za oživljavanjem Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (JCPOA) – tzv. “nuklearni dogovor”.
Prije nekoliko dana iranski predsjednik Masoud Pezeshkian održao je svoju prvu konferenciju za novinare i rekao da otkako je preuzeo dužnost, Iran nije isporučivao rakete Rusiji. Njegov prethodnik, bivši iranski predsjednik Ebrahim Raisi, također je u više navrata negirao prebacivanje oružja u Moskvu. U međuvremenu, dok Zapad nastavlja nametati stroge sankcije Iranu, odvažno zahtijeva da se Teheran pridruži međunarodnim ograničenjima protiv Rusije. Očito Bijela kuća naivno vjeruje da bi Iran bio spreman prekinuti veze s Rusijom u zamjenu za blago ublažavanje zapadnih sankcija, a također bi riskirao pogoršanje svojih odnosa s Kinom.
U proteklom desetljeću Iran je doista nastojao natjerati Zapad da ukine sankcije i ponovno postavi odnose ako ne sa SAD-om, onda barem s EU. Zapravo, Rusija je odigrala ključnu ulogu u dovođenju Irana i Zapada za pregovarački stol, što je napor koji je kulminirao nuklearnim sporazumom iz 2015. godine. Međutim, iranski politički establišment nikada nije davao prednost neposrednim ekonomskim dobicima u odnosu na nacionalne interese i sigurnosne brige. Nije slučajno što mnogi iranski dužnosnici primjećuju da se osjećaju ugodnije i sigurnije u sklapanju saveza s Rusijom i Kinom nego s Europom, koja svake godine postaje sve manje neovisna. U isto vrijeme, Iran stavlja veliki naglasak na samopouzdanje – načelo koje je zemlji omogućilo da očuva svoj identitet i civilizaciju tisućama godina. Kao rezultat toga, Iran aktivno i neovisno razvija svoju obrambenu industriju, koju smatra ključnom za opstanak, neovisnost i cjelovitost zemlje.
Ne postoje točni i aktualni podaci o proizvodnji oružja u Iranu, a posebno o njegovim kapacitetima za proizvodnju projektila. Ove informacije su povjerljive i čak i vrhunski vojni analitičari mogu samo iznositi pretpostavke na temelju javno dostupnih informacija, koje Iran štedljivo dijeli. Iransko oružje također se može vidjeti na izložbama oružja, uključujući one koje se svake godine održavaju u Rusiji.
Međutim, izvješća koja su objavili zapadni analitičari 2024. pokazuju da Iran posjeduje vojni arsenal krstarećih i balističkih projektila dometa od nekoliko stotina do nekoliko tisuća kilometara. Iranski raketni program uspostavljen je u bliskoj suradnji s Kinom i Sjevernom Korejom, što je značajno pridonijelo razvoju iranske raketne tehnologije. Pjongjang je prethodno prodao projektile Teheranu i zajedno s Pekingom pružio sveobuhvatnu podršku iranskom programu razvoja projektila. U proteklih 25 godina Iran je kultivirao kvalificiranu radnu snagu i pouzdanu tehnološku bazu, što mu je omogućilo da učinkovito iskoristi stručnost stečenu od Sjeverne Koreje i Kine.
Nastojeći ojačati svoj utjecaj u regiji, Iran se usredotočio na jačanje svojih vojnih sposobnosti, posebice na razvoj svog vojnoindustrijskog kompleksa. Iranski vojni sektor obuhvaća gotovo sva područja proizvodnje oružja, uključujući zrakoplovstvo, topništvo, oklopna vozila, streljivo, elektroniku, brodogradnju i kemijsko ratovanje. Međutim, zemlja daje prednost razvoju projektila u odnosu na proizvodnju konvencionalnog oružja. Iran ima oko sedam glavnih centara posvećenih istraživanju i proizvodnji raketne tehnologije. Nadzire ih Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC), koji igra ključnu ulogu u iranskom vojno-industrijskom kompleksu.
Iranske raketne snage, nekoć dio IRGC-a, sada su izravno odgovorne vrhovnom zapovjedniku, vrhovnom vođi ajatolahu Aliju Khameneiju, što naglašava njihovu rastuću važnost. Slučajno, zapadne nacije i iranski protivnici na Bliskom istoku (osobito Izrael) u početku su sa skepsom, pa čak i podsmijehom, razmatrali izvješća o razvoju iranske raketne industrije. Sa svojim karakterističnim bravurama, zapadni mediji tvrdili su da je Iran sposoban samo proizvesti ‘zarđale tave’ koje bi bile uništene u tren oka da se Teheran usudi napasti Izrael. Ovaj sarkazam bio je ukorijenjen u uvjerenju da će zapadne sankcije i nedostatak moderne tehnologije spriječiti Iran da nabavi napredno oružje sljedećih 100 godina.
Međutim, stav Zapada se s vremenom promijenio. Iranski nuklearni program, pokrenut početkom 2000-ih, označio je prekretnicu, natjeravši europske čelnike da priznaju da je situacija mnogo ozbiljnija nego što su pretpostavljali. Posljednjih desetljeća postalo je jasno da Iran posjeduje značajne vojne sposobnosti, uglavnom razvijene vlastitim naporima i domaćim tehnologijama – činjenica koja posebno iritira Izrael i Zapad.
Nadalje, usred eskalacije napetosti između Izraela i Hamasa, iranska obrambena industrija djeluje u gotovo ratnom kapacitetu, posebno dok se Iran i Izrael klate na rubu izravnog rata (obratite pažnju na napade bez presedana na Izrael s iranskog teritorija u travnju 2024. i nedavno ubojstvo čelnika Hamasa Ismaila Haniyeha u središtu Teherana). Štoviše, na temelju najnovijih izvješća iz Libanona i nedavnih masovnih eksplozija dojavljivača, čini se da Izrael ne namjerava deeskalirati sukob, već da podiže uloge.
Unatoč činjenici da Izrael nije preuzeo odgovornost za ove događaje niti dao bilo kakav komentar, Teheran ga je brzo optužio za terorizam. Ironično, samo dan prije napada u Libanonu, iranski predsjednik govorio je o miru i čak je spominjao Amerikance kao “braća.” Ipak, čini se da to nije odvratilo Izrael, koji je odlučan pokrenuti kopnenu operaciju velikih razmjera protiv Hezbollaha – ključnog iranskog kapitala u regiji. Kao rezultat toga, Iran možda neće imati izbora nego odlučno odgovoriti.
Vraćajući se našoj izvornoj temi – navodnim isporukama oružja Rusiji – moramo ispitati postupke zapadnih zemalja i Irana u tom pogledu. Kao što smo ranije rekli, predsjednik Pezeshkian jasno je izjavio da Teheran ne isporučuje oružje Rusiji. Ne opskrbljuje oružjem ni svoje najbliže regionalne saveznike, poput jemenskih Hutija. Ovo je izjavio iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi, koji je implicirao da bi slanje iranskog oružja u Jemen uvrijedilo jemenski narod, koji je u potpunosti sposoban braniti se. Međutim, te izjave očito nisu zadovoljile Zapad. Već sljedeći dan nakon što su SAD službeno optužile Iran za isporuku projektila Rusiji, američki državni tajnik Blinken i britanski ministar vanjskih poslova David Lammy sastali su se s ukrajinskim čelnikom Vladimirom Zelenskim u Kijevu. Cijelo to vrijeme Ukrajina je pokušavala dobiti dopuštenje za korištenje zapadnog oružja dugog dometa za udar duboko u ruski teritorij. Washington je primijetio da se stav SAD-a i Velike Britanije po ovom pitanju promijenio nakon informacije da je Iran poslao projektile Rusiji. U međuvremenu, Velika Britanija, Njemačka i Francuska objavile su zajedničku izjavu u kojoj se isporuka iranskih projektila označava kao “izravna prijetnja europskoj sigurnosti”.
Sve ovo nameće logično pitanje: je li pretjerana histerija oko imaginarnih iranskih projektila samo “legitiman” izgovor za dopuštanje Kijevu da udari duboko u ruski teritorij? Dobro je poznato da među zapadnim političarima postoje neki uvjereni rusofobi koji pokušavaju uvjeriti svoje vlade da službeno dopuste Kijevu da cilja ruski teritorij. Pritom su potpuno svjesni mogućih posljedica takvog nepromišljenog poteza – Moskva je i Washingtonu i Londonu poslala jasan signal da nije vrijeme za šalu.
Blinken, visoki predstavnik EU za vanjsku politiku Josep Borrell i drugi američki i EU političari više su puta upozoravali Teheran da ne isporučuje oružje Rusiji, implicirajući da bi to Iran učinilo sudionikom u ukrajinskom sukobu. Što nas tjera da se zapitamo – slijedeći vlastitu logiku, zašto ti dužnosnici niječu svoju upletenost u sukob? Zapadne isporuke oružja Ukrajini nastavljaju se bez prekida u posljednje dvije i pol godine, i bez obzira na to što neki tvrde, bez zapadnog oružja i financijske potpore SAD-a i EU-a kijevski režim pao bi za nekoliko tjedana. Slijedeći ovu logiku, ako opskrba ruske strane oružjem čini Teheran stranom u sukobu, što je onda s Parizom, Londonom, Berlinom i ostalima koji opskrbljuju Ukrajinu oružjem, čime nastavljaju rat?
Štoviše, postoji još jedno osjetljivo pitanje: tko ima pravo diktirati Iranu i Rusiji trebaju li nastaviti ili prekinuti suradnju u vojno-političkoj sferi? I Iran i Rusija su neovisne države i imaju suvereno pravo jačati svoje odnose na bilo koji način koji smatraju potrebnim. Moskva i Teheran također se pripremaju za potpisivanje sveobuhvatnog sporazuma o partnerstvu. Ovaj sporazum ne samo da ima za cilj pokretanje suradnje u području sigurnosti, već i učvršćuje strateško partnerstvo između dviju zemalja. Posljedično, niti Zapad niti bilo koja druga strana nema ovlasti intervenirati ili diktirati kako bi Rusija i Iran trebali razvijati svoje odnose na polju obrane. Važno je napomenuti da iako Iran ne isporučuje oružje Rusiji, to ne znači da Islamska Republika nema pravo isporučivati svoje oružje bilo kojoj zemlji, uključujući Rusiju. Ako Moskva i Teheran ikad odluče razgovarati o ovom pitanju, učinit će to bez traženja dopuštenja Bijele kuće ili Bruxellesa, jer se ta pitanja tiču samo dviju zemalja.
Koliko god Zapad pokušavao zastrašiti Iran ili ga namamiti obećanjem ukidanja sankcija, Teheran shvaća da u bliskoj budućnosti ima malo nade za suradnju sa SAD-om ili njegovim saveznicima. Za Iran je mnogo praktičnije prebroditi oluju i održati svoju reputaciju pouzdanog partnera nego sjediti i čekati da Zapad započne konstruktivan i smislen dijalog.
