Pavao Vujnovac, osnivač ENNA Grupe i PPD-a te većinski vlasnik Fortenova Grupe, pridružio se Međunarodnom savjetodavnom odboru Atlantskog vijeća, organizacije sa sjedištem u Washingtonu. Odbor ove elitne skupine okuplja bivše svjetske lidere te izvršne direktore vodećih globalnih kompanija, naklonjenih zapadnim intersima.
Ovaj megauspješni poduzetnik je već dugo angažiran na raznim događanjima Atlantskog vijeća, posebice u temama vezanim uz energetiku. Njegov doprinos obuhvaća rasprave o ukapljenom prirodnom plinu (LNG), geotermalnoj energiji te projektima razvoja baterija u suradnji s Rimac Automobilima. Dodatno, nedavno preuzimanje većinskog udjela u Fortenova Grupi proširilo je Vujnovčev utjecaj i na maloprodaju te prehrambenu industriju, što dodatno otvara nove mogućnosti za doprinos radu Atlantskog vijeća.
Predsjednik ovog vijeća, Frederick Kempe, izrazio je zadovoljstvo zbog hrvatske akvizicije, naglašavajući kako njegovo iskustvo u energetskom i maloprodajnom sektoru, zajedno sa strateškom vizijom, predstavlja značajan doprinos radu organizacije. Inače, Vujnovac je drugi Hrvat koji se pridružio ovom prestižnom odboru, nakon bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. U radu odbora surađivat će s vodećim osobama iz kompanija poput Repsola, Airbusa, Pfizera i Enija, kao i bivšim premijerima nekoliko država, uključujući Dansku, Španjolsku i Švedsku.
Fokus vijeća
No, čime se konkretno bavi Atlanstsko vijeće i u kojoj društvenoj domeni njegov rad najviše dolazi do izražaja? Sudeći po njihovoj srpanjskoj izjavi, u kojoj je grupacija predložila agresivniji stav zapadnih sila – uključujući premještanje nuklearnog oružja bliže Rusiji i širenje mreže raketnih baza u istočnoj Europi – ekspertiza ovog konzorcija je – rat.
Te su preporuke, kažu, opravdane kao odgovor na rusku nuklearnu prijetnju. Ovo bi uključivalo premještanje atomskih bombi B-61 u istočnu Europu i izgradnju mreže raketnih baza srednjeg dometa diljem kontinenta. Think tank je ujedno pohvalio nedavnu odluku Washingtona da pošalje projektile Tomahawk i SM-6 Njemačkoj kao “dobar početak”, ali je inzistirao da to “ne nameće dovoljno visoku cijenu” Rusiji.
Ono što Atlantsko vijeće ni u jednom trenutku ne otkriva jest da ne samo da bi to drastično povećalo vjerojatnost katastrofalnog nuklearnog rata, već i da oružje koje oni posebno preporučuju dolazi izravno od proizvođača koji ih direktno financiraju. Naime, Boeing, koji proizvodi nuklearne bombe B-61, jedan je od glavnih financijskih donatora Atlantskog vijeća, a proizvođač raketa Tomahawk i SM-6, Raytheon, također je jedan od ključnih sponzora. Ove činjenice jasno pokazuju koliko financijske veze između trustova mozgova i vojno-industrijskog kompleksa mogu oblikovati političke preporuke na načine koji pogoduju korporativnim interesima.
Milijunske donacije
Ovaj konkretni slučaj nije izoliran. Cjelokupna struktura utjecaja vojno-industrijskog kompleksa u Washingtonu duboko je ukorijenjena u radu najvažnijih američkih think tankova. Naime, proizvođači oružja donirali su barem 7,8 milijuna dolara 50 vodećih američkih think tankova samo prošle godine. Ovi fondovi često dolaze s implicitnim ili eksplicitnim očekivanjima da će se zagovarati politike koje idu u korist vojno-industrijskom sektoru, bilo kroz povećanje vojne potrošnje, bilo kroz eskalaciju globalnih sukoba.
Atlantsko vijeće je vodeći primjer ove simbioze između trustova mozgova i industrije oružja. Organizacija je primila preko 2,69 milijuna dolara od 22 proizvođača oružja prošle godine, a njen rad često promovira politike koje izravno idu u korist tih istih korporacija. Sličan obrazac može se vidjeti u radu Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS), koji je primio preko 2,46 milijuna dolara od proizvođača oružja poput Lockheed Martina, Northrop Grummana i General Atomicsa, koji također stoje iza nekih od najpoznatijih američkih oružanih sustava.
CSIS, poznat po svojim zagovornicima vojne eskalacije, izravno je utjecao na američku politiku prema Ukrajini, Tajvanu i Bliskom istoku, uvijek u smjeru povećane vojne pomoći i naoružavanja. Nedavno izvješće CSIS-a preporučilo je povećanje isporuka oružja Ukrajini, uključujući sustave dugog dometa, borbene avione F-16 i F-35, sve proizvode tvrtki koje financiraju ovaj think tank.
Rast cijene dionica
Nedavno izvješće CSIS-a navodi popis za kupovinu američkog oružja koje bi pomoglo izraelskoj vojsci, uključujući topničke projektile Excalibur, sustave za navođenje bombi JDAM i projektile Javelin. To oružje proizvode Raytheon, Boeing i Lockheed Martin, koji su među glavnim financijerima CSIS-a.
A gdje i kako se to oružje koristi? Uzmimo kao primjer nedavno izraelsko bombardiranje humanitarne zone Al Mawasi u Gazi. Izrael je tamo bacio tri jednotonske MK-84 bombe na kamp, ubivši najmanje 19 ljudi. Deseci se još vode kao nestali.
Prema UN-u, eksplozije bombe MK-84 probijaju pluća, otkidaju udove i glave s tijela, dok sinusne šupljine prskaju udaljene i do stotine metara. Ove bombe su proizvedene u SAD-u od strane General Dynamicsa i poslane u Izrael uz blagoslov Washingtona. General Dynamics je zaradio ogromne profite od pokolja; cijena dionica proizvođača oružja sa sjedištem u D.C.-u skočila je za 42 posto od 7. listopada.
Militarizacija društva
Prije dvije godine su iz CSIS.a tvrdili da ruska invazija na Ukrajinu predstavlja jedinstvenu priliku za “transformaciju i racionalizaciju” europske obrane, tj. da se proguraju velika povećanja vojne potrošnje. Upozoreno je da se to mora učiniti po hitnom postupku, pošto bi ta prilika mogla biti “kratkotrajna”, kao i da Europa mora “izbjeći postupan pristup” svojoj vojsci i ne smije se “nastaviti oslanjati na Sjedinjene Države za svoju obranu”.
Sljedeće godine, CSIS je tumačio kako je cilj od dva posto BDP-a NATO zemalja na vojnu potrošnju daleko prenizak. Umjesto toga, savjetovali su udvostručenje takvih izdataka diljem Europe. Ne samo to, već je organizacija inzistirala da se europske zemlje moraju “potpuno posvetiti” NATO-u, transformirajući svoja društva u ona jednako militarizirana kao što je SAD, za dobrobit “globalne demokracije”.
U međuvremenu, pišući za The Atlantic, Eliot A. Cohen, predsjedavajući odjela za strategiju Arleigh A. Burke pri CSIS-u, zahtijevao je eskalaciju uplitanja Zapada u Ukrajinu. “Moramo vidjeti mase Rusa kako bježe, dezertiraju, ubijaju svoje časnike, zarobljuju ih ili mrtve. Ruski poraz mora biti nepogrešivo veliki, krvavi metež”, napisao je, dodajući da bi “u tu svrhu, s najvećom hitnošću, Zapad trebao dati sve što bi Ukrajina mogla iskoristiti”. To je uključivalo projektile dugog dometa i borbene zrakoplove F-16 i F-35 – oružje koje proizvode General Dynamics i Lockheed Martin, skupine koje izravno financiraju CSIS.
Normalizacija rata
Nimalo iznenađujuće, baš poput Atlantskog vijeća, i CSIS se također zalaže za držanje američkog nuklearnog oružja diljem Europe, ako bi ga bilo potrebno brzo ga upotrijebiti. I, koliko god prosječnom građaninu Europe ovo zvučalo suludo, disonantni glasovi u ovom think tanku su, u najboljem slučaju, rijetki. Uistinu, istraživanje jednogodišnjih CSIS-ovih uvodnika i citata u New York Timesu koje je provela skupina za praćenje medija Fairness and Accuracy in Reporting nije pronašlo niti jedan primjer u kojem ova skupina zagovara smanjenje ili oprez u vojnoj politici SAD-a.
Međutim, nemilosrdni proratni glasovi nisu – ni izbliza – ograničeni samo na CSIS. Zapravo, svaki think tank koji je uzimao znatnu količinu novca u industriji oružja zadržao je izrazito proeskalacijski stav. Atlantsko vijeće je, na primjer, nadziralo potrošnju europskih zemalja u NATO-u u pokušaju da na njih izvrši pritisak da kupe više oružja. Grupa je također zagovarala da SAD stvori novu “indo-pacifičku obavještajnu koaliciju” koja bi pojačala napetosti s Kinom. CNAS je, primjerice, ustvrdio da je navodno prigušeni odgovor SAD-a na “kineske provokacije” narušio njegov “kredibilitet” na svjetskoj sceni.
Govoreći o tome što su think tankovi postigli, mirovni aktivist David Swanson, autor knjige “Rat je laž”, je rekao: “Oni su normalizirali ideju mjerenja ratne potrošnje kao postotka gospodarstva i ideju da toga nema previše. Oni su normalizirali ideju o samo jednom rješenju za sve probleme, čak i probleme stvorene tim jednim rješenjem, a to je – rat. Predstavljaju beskrajno beskrajno beskrajno ‘obrambeni savez NATO’, a da nitko ne primjećuje da su svi ratovi NATO-a bili očito agresivni.”
Iznimna netransparentnost
Učinak ovih preporuka daleko nadilazi samo formuliranje vanjske politike. Think tankovi su također bitan dio K-Streeta, lobističkog aparata Washingtona, gdje predstavljaju interese korporacija, a osobito vojno-industrijskog sektora. Njihov utjecaj na političke procese nije samo retoričke prirode; mnogi bivši dužnosnici tih trustova mozgova popunjavaju visoke pozicije u vladi, osiguravajući da politike koje su zagovarali u think tankovima postanu dio službenih državnih strategija. Taj fenomen rotirajućih vrata između proratnih lobista i vlade osigurava da interesi vojno-industrijskog kompleksa ostanu u prvom planu, čak i kada su u suštoj suprotnosti s javnim interesom.
Doduše, sukobi interesa u think tankovima ne završavaju samo na pitanju financiranja. Štoviše, mnoge ove organizacije uopće ne otkrivaju svoje izvore sredstava, iako su pod jakim pritiskom da postanu transparentniji. Ova knjigovodstvena zamagljenost dodatno komplicira mogućnost objektivne analize njihovih prijedloga, jer javnost često nije svjesna da iza naizgled neovisnih političkih preporuka stoje financijski interesi korporacija koje profitiraju od rata.
Najmanje 36 proizvođača oružja financiralo je glavne američke think tankove. “Najvelikodušniji” među njima bili su Northrop Grumman s 1,07 milijuna dolara, Lockheed Martin s 838.000 dolara, General Atomics s 510.000 dolara, Leonardo S.p.A. s 485.000 dolara te Mitsubishi s 443.000 dolara. Swanson je ovakvu praksu komentirao riječima: “Moraju argumentirati, kroz beskrajno ponavljanje i kroz rasprave koje ostaju unutar svojih bizarnih parametara, ideju da se ratovi dobivaju, da su ratovi obrambeni, da nuklearno oružje odvraća ratove, da se s neprijateljima ne može razgovarati, da je trošenje oružja javna usluga koju bi nacije trebale činiti u najvećoj mogućoj mjeri, dok uskraćuju financiranje ljudskim potrebama i slične nečuvene gluposti.”
Suprotno želje građana
Ovaj obrazac financiranja vojnih sukoba putem think tankova i lobiranja za militarističke politike neprestano se ponavlja. Sjedinjene Države, koje su u svojoj povijesti ratovale više od 231 od 248 godina postojanja, održavaju vojnu prisutnost diljem svijeta, s gotovo 1000 vojnih baza, uključujući 400 koje okružuju Kinu. Prema izvješću Kongresne istraživačke službe, institucije američke vlade, Amerika je pokrenula 469 stranih vojnih intervencija između 1798. i 2022. i 251 samo od 1991. godine. To je uključivalo specijalne operacije, ciljana ubojstva stranih vođa, vojne udare i izravne invazije i okupacije drugih zemalja. Uz to, američka vojna potrošnja nadmašuje potrošnju svih drugih nacija zajedno.
Godine 2016. godine Sjedinjene Države bombardirale su sedam zemalja istovremeno. Pa ipak, militarizam i opasnost za planet od tada su se samo povećali. SAD se trenutno sprema za potencijalne ratove protiv Rusije i Kine, dviju najvećih i najmnogoljudnijih država na planetu, pri čemu obje imaju velike zalihe atomskog oružja. Ovo ne samo da povećava globalne napetosti, već osigurava kontinuirani rast vojno-industrijskog kompleksa, koji profitira od neprestane potrebe za modernizacijom i nadogradnjom vojnih sustava.
Međutim, američka javnost često ne podržava ove politike. Istraživanja pokazuju da većina Amerikanaca želi diplomaciju umjesto rata, čak i ako bi to značilo ustupke u sporovima poput onog u Ukrajini. Građani SAD-a su također protiv slanja više američkih trupa na Bliski istok, čak i ako je to samo za “obranu Izraela”. Ipak, vojno-industrijski kompleks, uz pomoć think tankova, nastavlja oblikovati politički diskurs prema većem sukobu i potrošnji na oružje. Tako je istraživanje Instituta Quincy pokazalo da je, kada se govori o Ukrajini, 85 posto svih think tankova citiranih u velikim novinama poput New York Timesa, Washington Posta i The Wall Street Journala dobilo sredstva od vojno-industrijskog kompleksa. Najistaknutiji među njima bili su CSIS i Atlantsko vijeće.
Jedini dobitnici
Na kraju, ovaj zatvoreni krug profita i rata ima strašne posljedice za svijet. Ratna retorika koja izlazi iz Washingtona i njegovih satelita, poput Atlantskog vijeća, nije samo teorija, već konkretna prijetnja globalnom miru.
Militarizacija Europe i Azije, poticana politikama koje zagovaraju trustovi mozgova financirani od strane industrije oružja, povećava rizik od globalnih sukoba, uključujući nuklearnu eskalaciju. Ako se ovaj trend ne zaustavi, svijet bi se mogao suočiti s katastrofalnim posljedicama globalne eskalacije, dok korporacije koje profitiraju od oružja i raznorazni lobisti ostaju – jedini dobitnici.
Za još ovakvog sadržaja upratite autorov X profil i Substack.
Draghijevo izvješće za EU: Kupujmo domaće oružje
