Odličnom igrom tijekom cijele utakmice, s dva kratka spoja kod gostujućih golova, Dinamovi su nogometaši zaslužili sve komplimente. Zajedno s njima, naravno i trener Nenad Bjelica. Za razliku od Münchena večeras je Modra momčad bila hrabra, čvrsta, fajterski raspoložena i osobito motivirana da ispere gorčinu koja se slijevala nakon debakla na Allianz Areni.
Utakmica s Monacom, koji je tek u početnih i završnih deset minuta opravdao velike pohvale s kojima je dočekan u Zagrebu, pokazala je što znači vrhunski pristup. Sve ono što se tretiralo kao nužnost da bi utakmica završila ovako kako je završila (pozitivnim rezultatom i još pozitivnijim dojmovima) Bjeličina je momčad pokazala na djelu. Trener ih je postavio u formaciji 5-3-1-1, što je s jedne strane (defenzivno) bilo maksimalno zgušnjavanje sredine terena, a s druge (ofenzivno) optimalan raspored za brze tranzicije. Ne samo da je Petković kao visoka devetka navlačila suparničke stopere i razigravao suigrače, ne samo da je Baturina bio nerješiva zagonetka za braniče Monaca jer je dolazio iz drugog plana (box to box), nego su Modri s Ademijem (original verzija) i Sučićem u sredini, a Ristovskim i Pierre–Gabrielom na bokovima, u valovima navirali prema bloku gostiju. Bilo je zbilja dojmljivo kako je Dinamo djelovao uvjerljivo, kompaktno, tehničko-taktički tako da su gosti bili zatečeni tom agresivnošću i kombinatorikom. Na terenu punom lokvi očito su se domaći bolje snašli.
Pri tom je, po nogometnom paradoksu, Dinamo postigao dva top pogotka, i ne zna se koja je akcija bila ljepša. Ona kada je odlični Mišić izbacio Baturinu u kontru, ovaj maestralno uposlio Sučića na drugoj strani, a potonji lažnjakom i onda “potkopavanjem” postigao gol za udžbenike? Ili ona kada je Baturina provozao loptu po posljednjoj liniji gostiju, i onda ljevicom pogodio dalji kut za 2:0? Paradoks je da su gosti poravnali nakon dvije greške domaćih igrača, a koji su do tada bili izvrsni. Nevistić je u početku utakmice spriječio pogodak Monaca izvanrednom obranom. Da su gosti poveli pitanje je u kojem bi smjeru krenula utakmica. No, kod prvog gola Monaca, nakon kornera, poskliznuo se u izlasku na centaršut, a Mišiću je izmakao strijelac gola. Drugi pogodak je greška Bernauera, do tada vrlo dobrog, a koji je zakasnio u izbijanju lopte i pogodio nogu suparnika za kazneni udarac.
Teško je, naravno, prihvatiti takav epilog, jer su gosti sustigli Modre kad se činilo da su velika tri boda u džepu. No, kada se ohlade strasti, Dinamovci će shvatiti da je ovaj remi ravan pobjedi u svemu osim dva boda. Pokazali su sebi kako mogu igrati i kakav pristup moraju imati ako u Ligi prvaka žele biti konkurentni. Sve ono što je djelovalo nemoguće nakon Münchena, sada djeluje realno. S elitom se teško nositi, ali sa svima “do njih”, ovakvim gardom se ima što reći. Bravo igračima, bravo treneru Bjelici, i velike pohvale publici koja je pohodila ovu urbanu sramotu Zagreba zvanu stadion i mogla je uživati u europskom izdanju svoje momčadi.
