Julian Assange na okupljanju 46 nacija u Europi govori zašto se Washingtonu ne smije dopustiti da gazi tuđu neovisnost i suverenitet
Dok se svijet ljulja na rubu velikog rata na Bliskom istoku koji bi mogao prerasti u Treći svjetski rat, teško je uopće primijetiti druge važne događaje.
Čini se da ono što zasjenjuje sve ostalo je užasan spektakl Izraela i kolektivnog Zapada koji suizvršitelji genocida u Gazi, a istovremeno proizvode višestruke napade i masakre na Zapadnoj obali, u Libanonu, Siriji i Iranu, kao i upućujući neprestane prijetnje da će učiniti još gore ako se žrtve usude uzvratiti. Kada se Gaza istrebljuje, a Bejrut gori, zašto bi se ljudi okretali da pogledaju, na primjer, usnuli Strasbourg?
Pa ipak, 1. listopada tamo se dogodio tiho povijesni događaj, točnije prvi veliki javni istup Juliana Assangea, osnivača WikiLeaksa, izdavača i izvanrednog istraživačkog novinara, nakon što je u lipnju pušten na slobodu nakon 14 godina zlobnog američkog napada. Britanski progon i zatvaranje, od kojih su neka, prema posebnom izvjestitelju UN-a Nilsu Melzeru i prestižnom medicinskom časopisu The Lancet, jednaka mučenju.
Iako je sada slobodan, Assange nije, važno je napomenuti, dočekao pravdu i najvjerojatnije nikada neće: žrtva je nečuvenih zloporaba državne moći, zločina protivnisu ga čak ni priznali njihovi počinitelji. Umjesto toga, kako bi izbjegao daljnje progonstvo, bio je prisiljen nagodbom o priznanju krivnje pretvarati se da priznaje vlastitu nepostojeću krivnju. Kako je rekao u Strasbourgu – jasno s ironičnim osvrtom na naslov memoara poznatog sovjetskog disidenta – on “izabrao slobodu umjesto neostvarive pravde.”
Pravda za njega “sada je isključeno” i ubuduće, jer je Washington u sporazum o priznanju krivnje upisao da on “ne može podnijeti tužbu Europskom sudu za ljudska prava ili čak zahtjev za zakon o slobodi informacija” u SAD-u. Toliko, opet, o vladavini prava u “redoslijed temeljen na pravilima”: Izopačen do zadnjeg trenutka i dalje. Ovaj krajnje mutan ishod također znači, opet prema Assangeovim vlastitim riječima, da on jest “danas nije besplatno jer je sustav funkcionirao,” nego zato što je priznao krivnju za, zapravo, novinarstvo, što, naravno, jednostavno nije zločin.
Povod za Assangeovu izjavu i kratku sesiju pitanja i odgovora u Strasbourgu bilo je varljivo malo saslušanje u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe (PACE, organizacija od 46 zemalja koje ne treba brkati s EU-om). U organizaciji Odbora PACE-a za pravna pitanja i ljudska prava, saslušanje je prethodilo punoj raspravi koja se bavila detaljnim izvješćem o Assangeovom liječenju i njegovoj “jezivi učinci na ljudska prava.” Ta je debata održana 2. listopada. Njen ključni rezultat bila je službena potvrda PACE-a da je Assange politički zatvorenik. Unatoč tome što je Washington očito zlorabio Zakon o špijunaži iz 1917. kako bi ga progonio, svi kojima američka propaganda nije u potpunosti isprala mozak to su, naravno, odavno znali.
I ne samo bilo koji politički zatvorenik: Svi politički zatvorenici nepravedno pate i zaslužuju podršku. Ali, zbog svjetskih odjeka njegovog progona od strane SAD-a, odmetničkog hegemona Zapada, povijest će se osvrnuti na Juliana Assangea kao na najvažnijeg pojedinačnog političkog zatvorenika prvih desetljeća nakon Hladnog rata, bez imalo hiperbole. Pitanja o kojima je riječ bila su i ostaju od globalne važnosti te će oblikovati budućnost čovječanstva, na bolje ili loše: sloboda izražavanja; uloga slobodnih, neometanih medija u pozivanju moćnika na odgovornost; njihove sve agresivnije napore da zaustave takve izazove, posebno preko granica; nedostatak zaštite za pojedince na meti moćnih država koje manipuliraju ili ne poštuju vlastite zakone; i, posljednje, ali ne i najmanje važno, ogromna zlostavljanja koja trpe obični ljudi, posebno na globalnom jugu, od strane Zapada koji vodi ratove agresije i kampanje mučenja, a sada je supočinitelj genocida.
To je bio jedan od razloga zašto je sastanak u Strasbourgu bio toliko važan. Drugi je činjenica da je Assangeova sudbina povezana s užasima koji se trenutno događaju na Bliskom istoku. Jer upravo su Assangeova otkrića desetljeća zločina koje su počinili SAD i njegovi zapadni sljedbenici na Bliskom istoku (u širem smislu) najviše dovela do njegove muke.
Dok je i on došao ispod Russiagate/Rusija Bjesni požar zbog razotkrivanja korupcije i manipulacija Demokratske stranke tijekom izbora 2016. za koje Hillary Clinton još ne vjeruje da ih je izgubila, to nije bila ključna tema. A Assange očito nije nekako funkcionirao kao ruski agent. Doista, u Strasbourgu se više puta trudio lažno implicirati istovjetnost između sustavnog masovnog ubojstva (uglavnom) palestinskih novinara od strane Izraela i ubijanja njihovih kolega s obje strane u ukrajinskom ratu.

Ono što je zapravo počelo zbunjivati WikiLeaks je njihov uzoran istraživački rad o američkim zločinima tijekom fundamentalno nezakonitog napadačkog rata u Iraku. Da naslikao prvu veliku američku metu na Assangeovim leđima 2010. godine. WikiLeaks je te godine objavio danas poznati video “Kolateralno ubojstvo” koji je pružio jasne dokaze o ratnim zločinima koje je 2007. počinila veselo ubojita (i brbljava!) posada američkih pilota topovnjaka. Više otkrića, uključujući o tome što su zapravo bili odredi smrti koje su vodili SAD i njihovi pomoćnici tijekom rata SAD-NATO u Afganistanu, kao i SAD ‘izvedbaUslijedili su programi – to jest otmice, crne lokacije i mučenje, uključujući i Europu.
Postojala je samo još jedna WikiLeaksova eksploatacija koja se mogla mjeriti s njegovim razotkrivanjem vrlo prljave stvarnosti takozvanog Velikog rata protiv terorizma (i njegovih nastavaka) u razbješnjenju SAD-a: “Trezor 7” dokumenti, objavljeni 2017., koji, u Assangeovom vlastitom sažetku u Strasbourgu “otkrio CIA-inu golemu proizvodnju zlonamjernog softvera i virusa, njezinu subverziju opskrbnih lanaca, njezinu subverziju antivirusnog softvera, automobila, pametnih TV-a i iPhonea.”
Nakon dai pod istim tim Donaldom Trumpom koji bi mogao biti sljedeći predsjednik SAD-a i razmeće se svojim prijateljstvom s vlasnikom X-a Elonom Muskom, koji se pretvara da promovira “sloboda govora,” SAD je sve zaustavio. Kao što je Assange objasnio tijekom pitanja i odgovora u Strasbourgu ovog tjedna, WikiLeaks je razbjesnio državu nacionalne sigurnosti, “jedna od konstitutivnih ovlasti” od stvaran politički sustav u SAD-u. Kao odgovor, tadašnji direktor CIA-e Mike Pompeo “pokrenuo kampanju odmazde” to nije uključivalo samo Assangeovu brutalizaciju izolacijom i zatvaranjem, već i “planira njegovu otmicu i ubojstvo” unutar veleposlanstva druge države (Ekvador) u drugoj zemlji (UK). “Krađe, hakerski napadi i podmetanje lažnih informacija” korišteni su protiv Assangeovih suradnika i osoblja WikiLeaksa. U posebno podloj i jezivoj epizodi Amerikancima su se na vidiku našli i njegova supruga i mali sin. Dane su upute za dobivanje DNK iz pelena njegovog malog sina.
Očito je da je Assange bio prisiljen sklopiti sporazum o priznanju krivnje koji je izopačio pravdu. Ipak, jedna se činjenica prečesto zanemaruje jer smo na nju navikli: s bezbrojnim zločinima počinjenim protiv onih koji su napadnuti i okupirani na Bliskom istoku, onih koji su posvuda špijunirani i manipulirani, i onih koji pokušavaju razotkriti ta zlostavljanja, niti jedan počinitelj nije ikada bio procesuiran ili čak istražen, kako se naglašava u izvješću PACE-a. Ako vas nekažnjivost genocidnog aparthejdskog Izraela u njegovom trenutnom divljanju po Bliskom istoku zbunjuje, imajte na umu da Zapad kao cjelina ima puno veću, dugotrajnu kulturu nekažnjivosti.

Ovaj pravni nihilizam može biti kreativan. Nakon 2017., da bi krenuli na Assangea, neki od najboljih umova američke jurisprudencije izmislili su potpuno novu i potpuno perverznu teoriju. U Assangeovom sažetom sažetku, prema ovom komadu lubanje, “samo građani SAD-a imaju pravo na slobodu govora; Europljani i druge nacionalnosti nemaju pravo na slobodu govora.” U isto vrijeme, SAD “Zakon o špijunaži i dalje se primjenjuje na njih bez obzira gdje se nalaze. Dakle, Europljani u Europi moraju poštovati američki zakon o tajnosti bez ikakvih obrana,” to je čak manje od onoga što američki građani formalno imaju prema svojim prvim amandmanskim pravima. “Amerikanac u Parizu” (obratite pažnju na aluziju Gene Kelly ovaj put), istaknuo je Assange, “mogu govoriti o tome što američka vlada namjerava – možda. Ali za Francuza u Parizu, učiniti to zločin je bez ikakve obrane i može biti izručen baš kao i ja.”
Slučaj Juliana Assangea koji je u tijeku tiče se mnogih ključnih stvari. Ali kad bih morao odabrati samo jedno kao najvažnije pitanje, bilo bi to ovo gotovo komično arogantno i grubo američko pretjerano nadmetanje. Ne jer je to tako očit šamar svakoj drugoj državi na svijetu; to je samo način američkog establišmenta. Stvarno si, čini se, ne mogu pomoći.
Ono što ovo čini odlučujućim pitanjem je nešto drugo: kakve god perverzije i zlouporabe smislili američki čelnici, one će utjecati ili samo na SAD, kao što bi trebale, ili na sve nas, kao što često čine sada. Drugim riječima, SAD nema zdravih granica. Uvijek će prekoračiti, sve dok se osjeća dovoljno jakim. Ili da su drugi dovoljno slabi. Prvi, strateški korak prema barem ograničavanju i obuzdavanju američkih zlouporaba jest da druge zemlje sačuvaju ili povrate svoj suverenitet. U tom smislu, tužno je ironično da je Assange govorio u EU pred europskom institucijom. Jer, bez obzira na sve napore PACE-a, Zapadna Europa je dio svijeta za koji je najmanje vjerojatno da će ponovno steći suverenitet. Drugi ga, međutim, nikada nisu izgubili ili su na dobrom putu da ga ponovno uspostave.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
