Ko stvoreno za sranje! Jasno je iz aviona. Ko izgubljeni prašumski gradovi Inka. Ili barem njihova industrijska predgađa, da se gorko našalimo. Ko Černobil! Napušteni fabrički kompleks, obrastao u trnje i nešišano granje usred Sinja. Raj za lisice i ježeve. Zmije! Krtice i čagljeve: čudo da tu dosad nije palo stotinu glava.
Sve smo obišli i propeli se na vrh bivše “Dalmatinke”, na najvišu njenu kotu, baš na ono isto mjesto s kojega je prije par večeri, zapravo noći, u betonski ventilacijski otvor dubok deset metara pala mlada Sinjanka. Sedamnaest joj je godina tek…
– Policija nan je javila da je mala pala s krova u tu rupu. Kad smo stigli, svatili s mo da je u pitanju ventilacijski sustav bivše predionice. Pala je doslovno s visine od deset metara. To je najviša kota čitavoga kompleksa, vidi se ozgara cili Sinj. Dimenzije otvora su sedam puta dva metra. Užas, može cura platit stotinu misa, živo je čudo da je živa ostala. Niko virovat ne može, ni doktori, ni policija, a ni mi sami…
Ljudi, upomoooć!
Priča nam tako Petar Šušnjara, voditelj smjene Javne vatrogasne postrojbe u Sinju koja je sretno-nesretnu djevojku izbavila iz tog gustog mraka i bezdana.
Da vam bolje dočaramo, nisu se ni vatrogasci propinjali na vrh kompleksa, pa se vezani konopcima spuštali k njoj, ne, spašavali su curu iz partera. A njoj je bilo kao u samici bez vrata, čiji se betonski zidovi protežu deset metara u vis. Odakle je i pala. Odakle je taj neki momčić dozivao upomoć i davao svjetlosne signale mobitelom. Kako kažu ljudi iz susjedstva…
Gledajući iz partera, iz nekadašnjeg predioničarskog pogona, na visini od metra i pol nalazi se ventilacijski otvor, “prozor”, zatvoren limenim perima:
– Izbili smo ta dva pera i ja san uša. Na glavu! I doša do nje. Bila je pri svijesti.
Izbijena su onda iznutra i ta druga pera, pa su kroz to okno ušli i ostali. Tako i ljestve, pa liječnik, stavio je curi longetu na nogu i dalje je sve već bila pjesma. S obzirom što je zaista moglo biti! Djevojka je iz te rupe čak i s prijateljicom razgovarala mobitelom, kako čujemo. Pa i zezala se sa spasiteljima. A iz bolnice da već udara lajkove na sve objave o nesreći umotanoj u sreću. Izgleda da je slomila samo nogu. Petu. I malo se natkula, ugruvala.
Lagana ko vrićica cimenta
S Petrom Šušnjarom u ekipi su bili još Ante Kodžoman, Frano Tomašević, Tihomir Šušnjara, svi iz javne postrojbe, te Kristijan Pletikosić iz DVD-a Sinj.
Da je bila sama, nitko je našao ne bi! To je visina trećeg kata. Kažu vatrogasci da su tik do nje zatekli i nekoliko izvrnutih starih stolica, nogu okrenutih u vis. Poput šiljaka! Nevjerojatno kako ih je izbjegla, sreća!
Zato vatrogasci još i prepričavaju utiske i dojmove. Čude se. A taj momak da je bio u potpunom šoku, tresao se kao prut. I samo da je pitao hoće li cura preživjeti.
– Odakle je pala – nije joj ništa! Nikidan je na Bačvicama pa neki turist sa zidića od metar i po. Bore mu se za život – kaže Tihomir Šušnjara.
Došla joj je bila i majka. Isto šokirana. I ćaća. Sreća da u noći nisu vidjeli odakle im je kći pala. Govore vatrogasci da je možda pomoglo jer nije bila teška. Mala. “Lagana, ko vrićica cimenta!”
– Mi smo svi prošli obuku i ne bojimo se ni visine ni dubine, ali se tu vatamo rukama za zid – dodaje vatrogasac Saša Vuković.
Dosad nije bilo sličnih nesreća u bivšoj “Dalmatinci”, govore nam. Baš čudno, očekivao bi čovjek desetke! Kompleks nekadašnjeg industrijksog giganta prostire se na čak 88.000 četvornih metara, u sklopu čega je polovica u natkrivenim objektima. Kalvarija tvornice koja je sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća zapošljavala 2700 žena, kako nam kažu neke od njih odavno je poznata svima. Prije pet, šest godina kompleks je prodan zadarskoj tvrtki “Business park” za oko 3,3 milijuna eura.
Harry Potter
Iza kompanije stoje Mladen Ninčević iz Zadra i Denis Katić iz Otoka. Naš sinjski kolega Toni Paštar nekidan je razgovarao s Ninčevićem. Čovjek je ispričao što su sve doživjeli pokušavajući revitalizirati taj golemi prostor. Ukratko, sve živo pokradeno, razbijeno, odneseno. Ograde probijene, prozori izbijeni, stakala gotovo da više i nema, ulazi i izlazi tko stigne. Gotovo da su u potpunosti digli ruke od svega. ipak, nadaju se da još nije sve izgubljeno…
Uputili smo se i sami, kao što rekosmo u uvodnim rečenicama. Ušli smo pokraj nekadašnje glavne tvorničke kapije. Na njoj novi lanac s katancem. Tuda su i vatrogasci ušli one noći. Uz samu portirnicu i danas je ambulanta Doma zdravlja s nekoliko ordinacija u zakupu.
Nadrealan je prizor: kroz gustiš i visoku travu, razgranate krošnje i kukolj zađete u čekaonicu, kao u Zakutnu ulicu iz Harryja Pottera. Samo što ovaj sinjski prizor nije tako čaroban. Za razliku od sjaja koji su odnijela desetljeća propasti. Od liječnica čujemo da tuda, oko kapije, može ući tko želi. I da ih nije malo. Raznih uzrasta…
Skužili smo i sami u prolazu. Nedostajao je samo jedan zvučnik, a iz njega da praši sinjski M.O.R.T. i njihov poznati broj “Na cesti”: “Propalice, varalice, ulični svirači, kradljivci, fejkeri, hašiša pušači. Stoperi, droljice, studenti, starci, muhe, zmije, gušteri, komarci…”
Svatko dolazi svojim poslom – jedni istražuju i snimaju, drugi love zjake, treći ljubuju, četvrti se skrivaju, peti se igraju Mad Maxa ili slično, šesti se druže, sedmi su avanturisti. Osmi trubači. Pa igluni. Tu su šprice i prazne bočice metadona. Prazne vrećice bombona. Opušci. Grafiti: “Meri ima dobre sise”, “Volim Darku”, “Rokni ga u jogurt”, “Smrde ti pasi”…
‘Rokni ga u jogurt‘
Kroz bivši tvornički restoran, dobro pazeći da prethodno gazeći kroz travu ne upadnemo u otvorene šahtove, bezbroj ih je, a njihovi poklopci od lijevanoga željeza odavno su reciklirani, digli smo se u vis. Eno i stolice pod širokim prozorom bez stakala, koja nam je poslužila kao stuba – vjerojatno i nesretnoj djevojci one lude noći – izišli smo na ravan krov. Preko njega onda jednim vertikalnim metalnim stubama na viši level. Pa tako još jednom na gornji, samo što sada stube imaju i one zaštitne metalne obruče kroz koje napredujete nebu pod oblake.
I osvanete na krovu svijeta! E, tu su dva natkrivena prostora, izvorno zatvorena metalnim vratima i žičanim okvirima. Žica je, naravno, pokidana, a i ta purtela je otvorena. Tuda se, duboko dolje iz predionice pa gore do vrha ventilirao zrak. Tu su vjerojatno sjedili i brali s neba zvijezde. A evo i te rupe bezdanice. Korak do podzemnog bataljona. Eno dolje i onih stolica, ne možete vjerovati kako ih je promašila u tom ponoćnom expressu!
Sve se pitaju, jednako liječnice iz ambulante, susjedi i momci i ekipa iz gradskih kafića:
– Kako je to moguće?! Zašto se ne uredi? Baren ova prašuma, zašto ne pokose?! Pa račun ispostavi vlasniku! Zašto je više ne sruše? Di su čuvari? Svitla? Išta?
Naložili parkete
Evo razgovora s momcima iz jednog lokala. Kažu da su Boris Urbanić, Marko Labrović i Marko Jukić. Ako uopće jesu. Djeluje čak i da nisu. Pa i ako nisu, valjda te identitete nisu maznuli stvarnim Borisu, Marku i Marku:
– A ko se tako nije penja, istraživa?! Ko dica! Bijo san i ja po “Dalmatinki” milijon puta…
– Ni ja se ne čudin, zezaju se, šaraju grafite, druže se…
– Ma Tik-tok, brate. Otkad je Tik-tok, samo snimaju pizdarije, istražuju ruševine, šta luđe, to bolje…
– Napušten prostor, nečuvan, ubilo se za mulariju. I za nastradat…
– Najbolje bi je bilo srušit. Tako je bilo i sa vojarnon, pa sa ciglanon. Propadalo se i dosad. U toj vojarni jednoj. Bogati, parket iz nje odnose pa ga lože zimi…
– Triba nagovorit gradonačelnika Bulja da se u vojarni otvori bordel. Ili zatvor, i to je dobro…
Zajebancija. Ali Josip Bazo ima ozbiljniju zamisao:
– Tu bi mogao biti prostor za udruge, za aktiviste, glazbene radionice, izložbe. Za tematski organizirane aktivnosti, za glazbenike, grafitere, umjetnike… Mladima nedostaje takvo jedno mjesto. Ali prije bi ga trebalo dovesti u minimalan sanacijski red: da bude siguran, osvijetljen, počišćen, siguran od požara. sve drugo mogu mladi. Pa to je integralni dio grada. Usred grada!
Noge obise niza zid i zajebaju se
Obišli smo malo i susjedstvo. Ljudi izbjegavaju temu, mala je to sredina, svatko svakoga zna i nije zgodno javno se istrčavati. Neki kažu da pojma nemaju, neki da nisu odavde. Nekima znamo imena, ali ne bi oni s njima u novine. Neki će i ovako:
– Gledala tursku seriju. Legla. Ništa čula nisan! Ma tuda je nezgodno i u podne proć, kamali u ponoć. Dolaze, dolaze, suboton popodne, nediljon. Sidnu gori na vri zida, poredaju se i zajebaju, a noge obise niza zid. Muški, ženske. Budu i oni manji, treći-četvrti razred, oni više priko dana. Dosad nikad nije ništa bilo…
– Ja izašla zapalit i vidin di se vrte ona svitla plava. Vatrogasci. Ja mislila, provalilo u ambulantu. Kad ja sutra dozna, pala ta mala. Čudin se kako dosad još niko nije…
– Kad njima njemački Ackermann nije bijo dobar, a svjetski proizvođač konca i potrali ga, pitali proviziju i čovik ode. Ima je i pravo…
– Prvo in prodaju, a onda kupca zajebaju, ne daju ljudima ništa radit…
– Ko van god kaže da se čudi i da ne zna šta se po “Dalmatinki” dešava – laže! Svak zna. Samo ništa ne poduzima…
S krova tog sinjskog propalog svijeta pogled puca na sve strane. Eno jablana u daljini. I crkvenog tornja. Kao da je odavde Vladimir Vidrić sricao: “U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele, za sjenatim onim stablima krupni se oblaci bijele…”
S tog se mjesta lako zaboravi, ode glava u sekundi!
