Hajduk protiv Šibenika u dalmatinskom derbiju, i to na Poljudu, u trenutku kada “bijeli” uživaju u visokom položaju na vrhu ljestvice (s Rijekom), pa su još u naletu kakav odavno na startu sezone nije zabilježen, u takvim okolnostima nema druge nego upisati fiks jedan, pobjedu domaćina. Može se predvidjeti u odnosu na prikazanu formu, poslije stanke zbog obveza reprezentacije, to da je Hajduk na tri utakmice osvojio sedam bodova, Šibenik dva (uz napomenu da momci sa Šubićevca nisu niti jednom zatresli mrežu protivnika), dakle, da je logično očekivati sigurni uspjeh Hajduka.
Pitanje je, hipotetski postavljeno, što bi se moglo dogoditi da u takvim odnosima gosti prirede senzaciju, pa da Šibenik, premda je u svakom pogledu podređeni suparnik, šokira Poljud i vrati se kući s tri boda?
Statistika nudi podatke prema kojima su “bijeli” protiv “narančastih” iz susjedstva odigrali 52 utakmice, 38 puta Hajduk je pobijedio, osam utakmica je završeno neriješeno, na svega šest radovali su se Šibenčani, i to na tri na Poljudu. Bili su to bolni porazi splitske momčadi, jedan od njih dobio je atribut “sramotni” iz travnja 2000.
Tada je šibenska garda, predvođena trenerom Vjekoslavom Lokicom, u 87. minuti povela s 2-1, Torcida je sa sjevera jurnula na teren, željna obračuna sa sudionicima, pa je sudac Goran Marić odsvirao kraj, što je značilo 3-0 za Šibenik.
Nije potrebno ni naglašavati da je ekspresno smijenjen trener Hajduka Ivica Matković (zamijenio ga je Petar Nadoveza), a ostavku je podnio predsjednik Željko Kovačević, postavljen je prinudni upravitelj Šime Luketin, ali je Hajduk na kraju osvojio trofej, i to Kup, u finalu protiv Dinama (2-0, dva gola Jurice Vučka i 0-1). Slaven Bilić, tada povratnik iz Engleske, pokušao je zaustaviti prodor navijača kroz vrata na ogradi sjeverne tribine, kasnije je rekao:
– Bilo je to tužno i ružno, obračuni s igračima nemaju smisla, pa niti s trenerom. Insinuacije da smo “bušili” trenera su glupost, dapače, tražili smo da Matković ostane…
I sada da se iz tog iznenađenja prije gotovo četvrt stoljeća vratimo u sadašnjost, pa da se zaključi kako eventualni neočekivani trijumf Šibenika ovaj put ipak ne bi izazvao promjene. To da bi se tabor Hajduka osjetio uzdrmanim, ne bi trebalo biti u pitanju. No, neke druge nagle odluke u nomenklaturi vodstva “bijelih” ipak se ne bi dogodile.
Efekt eventualne pobjede gostiju vjerojatno bi se osjetio u bliskoj budućnosti, možda u slučaju da Hajduk još koji put posrne i zaostane za vodećima na tablici. Ovaj dalmatinski derbi treba ustvari prihvatiti kao susret današnjice s mogućom budućnosti, odnosno da do izražaja dođe ono što mnogi iščekuju, a to je vjerojatnost dolaska – kad-tad – Marija Carevića na klupu Hajduka. No, da se krivo ne shvati, pa niti pomisli da se sumnja u autoritet i sposobnost GG-ja, jer je bez obzira na europski debakl, pokazao je kako mu momčad napreduje, igra sve bolje, što dokazuju rezultati, ali i raspoloženje igračkog i pogotovo navijačkog kadra. Bilo bi kao u snovima da Ringhio ostvari dvadesetogodišnju želju navijača i dovede “bijele” na šampionski tron. Točnije, da možda u tome i ne uspije, ali održi svoju škvadru do kraja, do finiša prvenstva u statusu kandidata za prvaka.
Treneru Gattusu pripadaju sve zasluge za ovo renoviranje prvog sastava, kao što se na tako adekvatan način treba vrednovati stručni rad Marija Carevića. Najbolje od svega za splitski klub, dugoročno gledano, može se uzeti baš trenutačno stažiranje Carevića na klupi Šibenika, premda se i njemu dogodilo da su prave popune igračkog kadra ipak izostale. I što bi moglo biti još važnije, a to su prilike na Šubićevcu, kao i na Poljudu, da nemaju mogućnosti za dovođenje igrača potrebnog kalibra i profila.
I za kraj: dalmatinski derbi nudi dvoboj jačeg i moćnijeg s objektivno slabijim suparnikom, preostaje vidjeti može li Mario Carević na tom planu nešto uraditi, pa poremetiti prognoze.
