U srpnju je Washington Post (WaPo) objavio niz istraživačkih članaka koji razotkrivaju prekomjernu uporabu i zloupotrebu sankcija od strane američke vlade. U svojim forenzičkim analizama, autori su pokazali kako su ove alatke postale, praktički, refleksno oružje u američkom gospodarskom ratu protiv “neprijateljskih” država, organizacija i pojedinaca diljem svijeta. No, kako izvještava WaPo, pretjerano oslanjanje na ovu strategiju počelo je imati i neke suprotne efekte.
Prema podacima iz istraživanja, SAD trenutno nameće sankcije tri puta više od bilo koje druge zemlje, ciljajući trećinu svih nacija u svijetu nekom vrstom financijske kazne. Štoviše, ove godine SAD uvodi sankcije brže nego ikada, pri čemu su države s niskim dohotkom posebno pogođene. Iako i demokrati i republikanci ustraju u korištenju ovog alata vanjske politike, pitanje učinkovitosti sankcija u medijskom protoru, ali i među javnosti, postaje sve glasnije.
Ben Rhodes, bivši zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Baracka Obame, izjavio je za WaPo da je sankcioniranje postalo gotovo automatska reakcija u Washingtonu: “Ako se nešto loše dogodi bilo gdje u svijetu, SAD će sankcionirati neke ljude.” Naglašava kako su sankcije postale ključni alat vanjske politike između diplomacije i rata. No, čak i među dužnosnicima vlade raste sumnja u učinkovitost ove strategije. Tako je nekoliko visokih dužnosnika izrazilo predsjedniku Joe Bidenu zabrinutost da prekomjerna uporaba sankcija smanjuje njihovu učinkovitost i vrijednost kao vanjskopolitičke poluge. Unatoč tim kritikama, američki dužnosnici i dalje oklijevaju napustiti ovu praksu, smatrajući da su svaka pojedinačna sankcija i dalje opravdana.
Početni “uspjesi”
Sankcije su desetljećima bile ključni instrument američke vanjske politike, omogućujući SAD-u da postigne mnogobrojne neoimperijalističke ciljeve bez slanja trupa u inozemstvo. Kao što WaPo bilježi, sankcije mogu “slomiti nacionalne industrije, izbrisati osobna bogatstva i poremetiti političku ravnotežu” u ciljnim zemljama. Međutim, ovaj se alat sada nalazi na rubu potrošenosti, suočen s rastućom međunarodnom otpornošću i sumnjama u njegovu dugoročnu učinkovitost.
Od osnutka 1776., američki lideri kontinuirano koriste sankcije kao sredstvo pritiska na protivnike, no preloman trenutak u njihovoj primjeni dogodio se nakon iračke invazije Kuvajta 1990. godine. Tada su sankcije postale novo oružje međunarodnih odnosa, a Irak je bio izložen potpunoj blokadi koja je spriječila izvoz nafte, glavnog izvora prihoda zemlje, i onemogućila uvoz osnovnih potrepština. Posljedice su bile razorne: zemlja s uništenom infrastrukturom suočila se s glađu i širenjem bolesti, a izvješće UN-a iz 1991. opisalo je uvjete u Iraku kao “skoro apokaliptične”.
Te su sankcije ostale na snazi sve do američko-britanske invazije Iraka 2003. godine. Kada je 1996. državna tajnica Madeleine Albright upitana je li smrt pola milijuna iračke djece, uzrokovana sankcijama, bila “vrijedna toga”, ova fina gospođa je odgovorila potvrdno. U isto vrijeme, sankcije uvedene Jugoslaviji 1992. godine izazvale su masovnu inflaciju i ekonomski kolaps nekoć snažnog gospodarstva, porast zloupotrebe droga i alkohola, nagli skok broja suicida, dok su nedostatak osnovnih potrepština i smrt civila bili svakodnevica.
Izvan kontrole
Kako je WaPo izvijestio, nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991., Sjedinjene Američke Države postale su jedina globalna supersila. Njihova dominacija nad svjetskim financijskim sustavom, zasnovana na snazi dolara, omogućila im je kontrolu nad međunarodnim bankarskim operacijama i trgovinom. Danas je američko Ministarstvo financija ključni akter u sankcijskom režimu, s mogućnošću uvođenja sankcija bilo kojoj osobi, tvrtki ili državi za koju se smatra da predstavlja prijetnju američkoj sigurnosti. Na taj način, sankcije su postale oruđe u kojem mete ne moraju biti ni optužene za zločine, a suradnja s sankcioniranim stranama za čitav svijet postaje zločin.
Svakako, porast sankcija eskalirao je nakon napada 11. rujna 2001., kada je SAD potpuno prihvatio ovu taktiku kao prevladavajući model vanjske politike. Do trenutka kada je Donald Trump preuzeo vlast, sankcije su dosegle novi vrhunac, često se primjenjujući kao sredstvo političke odmazde, uključujući sankcioniranje dužnosnika Međunarodnog kaznenog suda zbog istraga o zločinima američkih trupa u Afganistanu. Unatoč prekomjernoj uporabi ovih represivnih mjera, neki bivši dužnosnici, poput Caleba McCarryja, priznaju da su sankcije postale “pretjerane” i izvan kontrole.
Iako je Bidenova administracija u početku prepoznala potrebu za reformom sankcijskog sustava, interni prijedlozi Ministarstva financija za restrukturiranje ove politike bili su u velikoj mjeri ignorirani. Revizija iz 2021. godine svedena je na osam stranica i izostavila ključne preporuke. Unatoč tome, Bijela kuća nastavila je s novim valom međunarodnog discipliniranja, ciljajući širok spektar osoba i organizacija, uključujući izraelske doseljenike, bivše afganistanske dužnosnike i trgovce fentanilom u Meksiku. Istovremeno, sankcije koje je Biden obećao ublažiti, poput onih protiv Kube, ostale su na snazi pod pritiskom Kongresa, iako mnogi u administraciji priznaju da su te mjere neučinkovite i kontraproduktivne.
Revitalizacija Rusije
Nakon ruske invazije na Ukrajinu u veljači 2022., zapadni dužnosnici najavljivali su drastične posljedice sankcija koje su namjeravali uvesti Rusiji. Francuski ministar financija Bruno Le Maire bombastično je najavio sveobuhvatni ekonomski i financijski rat, dok je njemački kancelar Olaf Scholz govorio o epohalnom trenutku koji će trajno izolirati Rusiju. No, ove su izjave ubrzo postale predmetom kritika jer predviđeni ekonomski kolaps Rusije nije nastupio. Zapravo, ruska industrija doživjela je revitalizaciju, a životni standard prosječnih građana pokazao se stabilnijim nego što su sankcije trebale postići.
U svibnju je tako, primjerice, The Spectator nerado primijetio: “Rusi troše više na restorane, bijelu tehniku, pa čak i imovinu – nikad im nije bilo tako dobro.” U međuvremenu, Europa, samovoljno odsječena od opskrbe zemlje jeftinom energijom zbog tih sankcija, deindustrijalizira se neviđenom brzinom.
I dok je Europa suočena s vlastitim izazovima zbog sankcija, uključujući energetsku krizu, Rusija se okrenula unutarnjem jačanju i tješnjoj suradnji s Kinom. Iako zapadni mediji, poput Washington Posta, pokušavaju ublažiti neuspjehe sankcija tvrdnjama da one dugoročno zaista oslabljuju Moskvu i otežavaju vojnu proizvodnju, također priznaju da su te mjere dovele Kremlj bliže Pekingu, čime su neutralizirane mnoge od prognoziranih negativnih posljedica.
Sveti BRICS
Ovaj obrazac ponavlja se i u slučaju drugih zemalja koje su dugo bile pod sankcijama, poput Sjeverne Koreje i Nikaragve. “Sjeverna Koreja je pod sankcijama više od pola stoljeća, a da Pjongjang nije zaustavio napore da nabavi nuklearno oružje i interkontinentalne balističke projektile”, piše WaPo, ističući kako “sankcije Nikaragvi nisu učinile mnogo da odvrate” vladu predsjednika Daniela Ortege u ishođenju “antizapadnih” alternativa. Ono što je najvažnije od svega, žali se WaPo, “pojavio se još egzistencijalniji izazov”. Izvorno, “snaga sankcija ležala je u uskraćivanju stranim akterima pristupa dolaru” – “ali ako sankcije učine rizičnom ovisnost o dolarima, države bi mogle pronaći druge načine trgovanja”.
I upravo ovo je dio u kojem je objelodanjen krajnji cilj propagandnih svrhaa WaPo-ove istrage. Naime, sankcionirajući toliko mnogo zemalja s takvim žarom, Washington je zapravo sankcionirao samog sebe – globalno. U međuvremenu, sve veći broj država traži alternativne ekonomske i financijske strukture.
U skladu s tim, od ruske invazije na Ukrajinu, Kina i Rusija intenzivno rade na izgradnji novih trgovinskih i financijskih modela koji bi zaobišli američke sankcije. Wall Street Journal čak je izvijestio o formiranju “osovine izbjegavanja” između Kine, Rusije, Irana i Venezuele, što predstavlja ozbiljan izazov za globalni poredak predvođen SAD-om. Osim toga, najava o stvaranju nesankcionirane središnje banke BRICS-a i nove valute – čemu se stalno želi priključiti sve više zemalja – dodatno potkopava sposobnost američke hegemonije da koristi sankcije kao oružje ekonomske moći.
Game over
I, premda su brojni analitičari očito svjesni prijetnje koju ove promjene predstavljaju globalnoj hegemoniji SAD-a, serija istraživačkih članaka Washington Posta o ovom fenomenu ipak nije uspjela izazvati toliko željenu promjenu smjera. Naime, Bidenova administracija nastavila je s politikom sankcija, usmjerivši ih na pojedince i organizacije uključene u širenje ruskih dezinformacija. Međutim, kako globalni poredak prelazi iz unipolarnog u multinodalni svijet, utjecaj sankcija sve je slabiji, a dva ključna stupa američke globalne moći – dominacija dolara i ekonomske sankcije – nalaze se pred neizbježnim kolapsom.
Za još ovakvog sadržaja upratite autorov X profil i Substack.
Trump prelomio: ‘Ukinut ću sankcije Rusiji, a imam i dobar razlog za to’
