Uvjerljivim poljudskim porazom Šibenik je zaključio prvu četvrtinu sezone u SHNL-u. Taj poraz u sinergiji s lošim igrama i rezultatima u posljednjih nekoliko utakmica prilično je pokvario cjelokupan dojam o učinku Narančastih u povratničkoj sezoni u HR eliti.
Koliko god je start sezone bio bajkovit, kad su Carevićevi igrači ostvarili 3 pobjede u prva 4 kola, toliko je drugi dio prvog kvartala bio u posve drugačijem ritmu. U posljednjih pet kola Šibenik je “ubrao” tek 2 boda, upisao 3 poraza, postigavši samo 1 gol, a bez postignutog je gola u posljednje 4 utakmice. Stoga se postavlja pitanje koji je pravi Šibenik, onaj s početka prvenstva ili ovaj iz drugog dijela prve četvrtine?
Rekli bismo da je istina negdje u sredini, ali 11 osvojenih bodova je gledajući sveukupno više nego dobar učinak. I nakon pobjeda u Osijeku i protiv Lokomotive trener Mario Carević često je ponavljao, bježeći od (navijačke) euforije, kako treba biti realan i ponavljati da je glavni cilj uvijek isti – ostanak u ligi! Upozoravao je Makaranin da će stići i trenuci kad će momčad i rezultati patiti, a to se i ostvaruje. Možda je ta patnja nešto izraženija nakon blijede, beskrvne partije na Poljudu, u kojem su Šibenčani pali bez ispaljenog metka, sa samo tri napravljena prekršaja!? S dva udarca preko 30 metara u okvir, a kad se tome pridoda i nemaštovita igra s igračem više protiv Istre na Šubićevcu, taj se dojam pojačava.
Od kritike se ne može i ne smije bježati, ali ne treba se baš sve napadati, ponekad bez realnih osnova. Jer, treba ponoviti kako Šibenik ima najmanji proračun od 10 prvoligaša i da se u ljetnom prijelaznom roku nije odveć isprsio. Ako zanemarimo Žutu i Santinija, kao i Gržana koji je tek stigao, velika većina novih igrača su došli bez važnijih uloga u svojim bivšim ulogama, s malim ili nikakvim minutažama (Bakić), iz juniorskog ili drugoligaškog nogometa (Kavelj), poslije teških ozljeda (Vasilj), da bi na Šubićevcu postali standardni prvotimci. Uz to je Šibenik svih 9 utakmica odigrao bez svog jedinog, pravog kreativca Ikera Poza, koji se tek vraća u trenažni proces. Prosjek momčadi Šibenika koja je istrčala na Poljudu iznosi 24 godine, a u nekim prethodnim utakmicama i manje od toga. I baš se vidjelo u nekim utakmicama da ovom Šibeniku nedostaje barem jedan iskusniji vezni igrač, prvenstveno “šestica”, koji bi bio kohezijski faktor između obrane i napada ili “osmica”.
Dojam je da fali i lider. To je svakako Santini, ali on se u nekim utakmicama zbog načina igre doima poput pustinjaka Robinsona, isključen od ostatka momčadi, i u takvoj ulozi teško može pomoći momčadi u tijeku igre. Sportski direktor Brkljača sigurno je tražio igrača takvog profila, ali očito ga zbog nekog razloga nije pronašao.
Nakon stanke, koja je Šibenčanima došla u najbolje vrijeme, treba se resetirati, promijeniti neke postavke, izaći iz svojevrsne defenzive, ali i defetizma, te pokušati pronaći iznova onu energiju s početka sezone. Jer, teško se oteti dojmu da ovoj momčad fali tek jedan, dva djelića da mozaik bude kompletan, a momčad puno konkurentnija.
