Nedavno deklasificirani dosjei bacaju novo svjetlo na intenzivnu pažnju britanskih obavještajnih propagandista prema Jugoslaviji tijekom Hladnog rata. Ovi dokumenti, vezani uz Odjel za istraživanje informacija (IRD), otkrivaju složene strategije koje je britanska vlada primjenjivala kako bi iskoristila situaciju u regiji.
IRD je, osnovan 1948. godine, bio obavještajni aparat za psihološko ratovanje, u kojem su djelovali diplomati, stručnjaci za informacijske operacije i špijuni. Njegova misija obuhvaćala je širenje “neprekidne” poplave “otvorenih laži i iskrivljenih činjenica” među novinarima širom svijeta, s ciljem diskreditacije britanskih neprijatelja. Aktivnosti IRD-a dosegle su kulminaciju u kontekstu promjena režima i poticanja masovnih ubojstava.
Tijekom Hladnog rata, Jugoslavija nije bila tipična država koju bi globalni kapitalizam prihvatio. Kao nesvrstana i formalno komunistička konfederacija, bila je primjer multikulturalizma, tolerancije i visokog životnog standarda. Obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i godišnji odmori smatrali su se ljudskim pravima zagarantiranim zakonodavstvom.
Primjer drugima
Sjedinjene Države su, premda s rezervama, pružale značajnu pomoć Jugoslaviji. Pritom je beogradsko odbacivanje Sovjetskog Saveza svakako bilo geopolitički korisno, omogućavajući Jugoslaviji da u tome postane uzor drugim državama. Međutim, britanska obavještajna služba pokušavala je iskoristiti ovu situaciju za vlastite ciljeve. Tako se u navedenim dokumentima otvoreno raspravlja o “propagandnoj vrijednosti” Jugoslavije i njenoj ulozi u diskreditaciji Sovjetskog Saveza. Skladištenje ovih informacija pruža uvid u način na koji su britanski špijuni konstruirali i širili propagandne kampanje.
Jedan od značajnih trenutaka dolazi u rujnu 1960. godine, kada se u dokumentima navodi da je IRD nekada “ozbiljno ostavljao Jugoslaviju samu”, ne koristeći ni njezine loše strane, niti uspjehe. Međutim, razvoj događaja potaknuo je preispitivanje unutar Odjela, koji je prepoznao potencijal Jugoslavije kao alternativnog modela za zemlje u razvoju. Tadašnje unutarnje rasprave među britanskim špijunima o korištenju Jugoslavije kao propagandnog alata otkrivaju kompleksne strategije.
Primjerice, predlagale su se “komparativne studije” za BBC, ističući da bi “kontinuirani jugoslavenski gospodarski uspjeh, posebno u poljoprivredi, trebao dobiti više pažnje”. Njihov cilj bio je pokazati kako je Jugoslavija, usvajanjem alternativnog poljoprivrednog sustava, povećala produktivnost brže od drugih komunističkih zemalja. “Kontinuirani jugoslavenski gospodarski uspjeh – posebice u poljoprivredi – tema je kojoj bi se trebalo posvetiti više pozornosti u zemljama iza Željezne zavjese. Cilj bi bio pokazati da je Jugoslavija, usvajanjem poljoprivrednog sustava koji je bio politički i ekonomski krivovjeran i koji je žestoko kritiziran u Sovjetskom bloku, povećala poljoprivrednu produktivnost daleko brže od bilo koje druge komunističke zemlje”, stoji u tekstu.
Titova “odvratna” turneja
No, unatoč interesu, britanski špijuni su se bojali aktivnog promicanja jugoslavenskih postignuća, jer su se bojali da bi to moglo dovesti do percepcije komunizma kao prihvatljive alternative. Jedan od službenika upozorio je: “Bilo bi mudro zadržati se na gospodarskim postignućima i oprezno se pozabaviti političkim ustrojstvom države koja je još uvijek marksistička i autoritarna.”
Drugi je upozorio da, premda se turneja jugoslavenskog vođe Josipa Broza Tita po nesvrstanim afričkim i azijskim zemljama 1958. pokazala ugodno “odvratnom za Ruse”, takve aktivnosti nisu bile “potpuni blagoslov za Zapad”. Bojali su se da bi vlade u tim regijama “mogle biti u iskušenju jugoslavenskim iskustvom da izvedu pogrešan zaključak da je moguće koketirati s komunizmom bez puno rizika da se kompromitiraju s Moskvom ili Pekingom”.
Ipak, unutarnji otpor prema propagandnim nastojanjim IRD-a prema Jugoslaviji bio je snažan faktor u oblikovanju njihovih strategija. Kao što jedan od deklasificiranih dokumenata navodi: “Glavni razlog zašto se publici unutar (Istočnog) bloka ne skreće pozornost na jugoslavenska postignuća bio je taj što bi Jugoslaviju izložio optužbama da njen opstanak ovisi o američkom uvozu žitarica i da je stoga ‘lakej američkog imperijalizma’.”
Preklapajući interesi
Ova percepcija stvorila je dodatne prepreke za IRD, koja je bila oprezna u iznošenju “nerazvodnjene pohvale” Beogradu. Postojala je bojazan da bi takve izjave mogle dati “vjerodostojnost sovjetskoj tezi da je Jugoslavija ‘marioneta Zapada’.” Stoga je britanska obavještajna služba nastojala izbjeći potporu narativima koji bi mogli potvrditi ovu sliku, smatrajući da “antikolonijalistički” imidž zemlje predstavlja povoljan element na međunarodnoj sceni.
Dokumenti sugeriraju da je Jugoslavija, kada su se njeni interesi poklapali s britanskim, mogla igrati ključnu ulogu u promicanju stabilnosti u regiji. “U posebnim slučajevima, gdje se interesi Jugoslavije poklapaju s našima, ona bi mogla biti u boljem položaju da zastupa stvar od nas samih”, navodi se u jednom od dokumenata. Ovo je uključivalo očekivanja da bi Beograd mogao igrati konstruktivnu ulogu u odnosima između Egipta i Iraka.
Britanci su aktivno poticali “povećani kontakt između Jugoslavije i nesvrstanih zemalja”, iako su se neki dužnosnici žalili na Tita, koji je tijekom svoje turneje 1958. godine Afrikancima predstavio svoju naciju kao “nepokolebljive antikolonijaliste, a ne kao antistaljiniste.” Kako je jedan dužnosnik gorko primijetio, Tito je “proveo mnogo više vremena čineći nam štetu nego korist.”
Planirana operacija
Unatoč tome, britanska obavještajna služba bila je spremna podnijeti “štetu” koju je Jugoslavija nanosila zbog “prkosa” ruskom imperijalizmu. “Nagrizajući učinak” ideja i praksi koje je Jugoslavija promicala bio je koristan za zapadne interese, dok je povremena kritika Beograda na račun Kominforma i kineskih i sovjetskih vlasti bila dodatni bonus.
S obzirom na sve navedeno, IRD je odlučio protiv “projiciranja postignuća Jugoslavije izvan Sovjetskog bloka.” Umjesto da se ponašaju kao “apologeti” Titove vlade, radije su se fokusirali na izgradnju imidža koji bi bio više antikolonijalistički nego antisovjetsko-blokovski komunistički. Postojala je uvjerenost da bi se “vrlo značajna prednost” mogla postići ako se pozitivni narativi o Jugoslaviji promoviraju unutar Istočne Europe.
Ova “planirana operacija” obuhvaćala je “manje promidžbene kampanje umjesto davanja općih uputa raznim promidžbenim tijelima koje možemo kontrolirati ili na koje možemo utjecati”. Operativci IRD-a vjerovali su da će se pozitivna medijska izvješća o Jugoslaviji mnogo vjerojatnije prihvatiti ako budu predstavljena kroz “neobične nenaglašene vijesti i povremene razgovore” na BBC-u. Ako bi se određeni propagandni narativ pokazao uspješnim u sovjetskoj sferi, mogao bi se smatrati “prikladnim za opreznu upotrebu drugdje”.
Kobno zaduživanje
Odlučnost britanske obavještajne službe (IRD) da prikrije inozemnu potporu Jugoslaviji imala je značajne posljedice tijekom razdoblja Hladnog rata, osobito u kontekstu zemalja globalnog juga. Velikodušno veličajući beogradski “alternativni” ekonomski sustav i predstavljajući ga kao autonomnog, odvojenog od Washingtona i Moskve, IRD je manipulirao vlade da usvoje sličan pristup bez svijesti o potencijalnim budućim prijetnjama od strane američkog imperijalizma.
Ovo je iskustvo doživjela i sama Jugoslavija. Tijekom 1960-ih i 70-ih, Beograd se intenzivno zaduživao od zapadnih zemalja kako bi proširio svoju industrijsku bazu i povećao izvoz. Međutim, s dolaskom 1980. godine, vjerovnici, uključujući Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetsku banku, počeli su zahtijevati hitnu otplatu dugova, uz stalno rastuće kamate koje su dodatno opterećivale gospodarstvo. Beograd je pristao na “restrukturiranje” svojih obveza, što je dovelo do brutalnog neoliberalnog programa štednje.
Ove mjere uključivale su zamrzavanje plaća, ukidanje subvencija za osnovna dobra, drastično smanjenje socijalne potrošnje i masovna otpuštanja radnika. Deseci poduzeća u radničkom vlasništvu bankrotirali su, a mnogi su bili prisiljeni napustiti zemlju kao gastarbajteri. Ove mjere imale su za cilj podmirivanje visokih dugovnih kamata koje su dolazile iz inozemstva, ostavljajući Jugoslaviju u teškoj ekonomskoj situaciji.
Sponzoriranje separatizma
Situacija je eskalirala u studenom 1990. godine, kada je Kongres SAD-a, pod pritiskom Bushove administracije, usvojio Zakon o izdvajanjima za inozemne operacije iz 1991. godine. Ova odluka odjednom je isključila Jugoslaviju iz svih oblika zapadne pomoći i kredita na globalnim financijskim tržištima. Njene konstitutivne republike bile su, u ekonomskom smislu, praktički prisiljene proglasiti neovisnost i održati izbore pod nadzorom američkog State Departmenta u roku od šest mjeseci. Samo su republike koje su pristale na neoliberalne reforme dobile podršku Washingtona.
Tijekom 1980-ih, SAD, Britanija i Zapadna Njemačka otvoreno i tajno su sponzorirali nacionalističke i separatističke elemente unutar Jugoslavije, što je dodatno potaknulo raspad zemlje. Srbija se, doduše, dosljedno protivila mjerama štednje koje su nametali MMF i Svjetska banka, postavši žarište industrijskih akcija i otpora prema ovim politikama.
Unatoč teškim sankcijama tijekom 1990-ih, koje su dovele do hiperinflacije, Beograd je i dalje odbijao pokleknuti pred zahtjevima globalnog kapitala. Do 1999. godine, više od tri četvrtine jugoslavenskog gospodarstva ostalo je u vlasništvu radnika i pod zaštitom države. Međutim, vlasti su započele oštru akciju protiv Oslobodilačke vojske Kosova, skupine koju su financirali CIA i MI6.
Uvoz neoliberalizma
Ova situacija dala je Washingtonu izgovor za nametanje neoliberalnih politika Beogradu putem masovnog bombardiranja, pod krinkom “humanitarne intervencije”. Tijekom 78-dnevne kampanje bombardiranja, NATO je primio izravne naredbe od velikih američkih korporacija o tome koje industrije u Jugoslaviji treba napasti. Nakon rata, te su tvrtke preuzele oštećenu lokalnu ekonomiju po znatno sniženim cijenama.
U 2005. godini, Strobe Talbott, zamjenik državnog tajnika Billa Clintona, izjavio je da “otpor Jugoslavije širim trendovima političkih i ekonomskih reformi – a ne stradanje kosovskih Albanaca – najbolje objašnjava rat NATO-a.” Ova izjava dodatno osvetljava složenost odnosa između ekonomskih interesa, političkih strategija i vojnog djelovanja u kontekstu raspada Jugoslavije i uspona neoliberalizma u regiji.
Za još ovakvog sadržaja upratite autorov X profil i Substack.
Bidenovi memoari: Tito je “genij”, postoji “otvorenost” u Jugoslaviji
