Gennaro Gattuso odradio je devet utakmica na klupi Hajduka. Ne zvuči impresivno podatak da je završio prvi krug, ali ako se pogleda recentna povijest, Talijan je na dobrom putu prekinuti tradiciju. Nažalost, nema ništa pozitivnog u toj tradiciji, jer u posljednjih devet godina, još od jeseni 2015., samo je jedan trener odradio kompletnu jesensku polusezonu na klupi Hajduka. Uspjelo je to Damiru Buriću, ali čak je i tada sezona krenula s promjenom, jer Burić je preuzeo klupu nakon smjene Siniše Oreščanina koji je morao odstupiti poslije debakla s malteškom Zirom u tjednu pred početak prvenstva.
Zašto su se smjene događale upravo u tim kritičnim jesenskim mjesecima od rujan do listopada i što je zadržalo Gattusa da ne doživi sudbinu prethodnika, dva su legitimna i najvažnija pitanja. Prvo je objašnjenje vrlo jednostavno, nesklad ambicija i rezultata, taj duboki jaz između zacrtanog i neostvarenog, redovno je presuđivao trenerima posljednjih sezona.
Prvo ćemo se posvetiti trenerima koji su najduže izdržali tijekom jeseni, onima koji su padali u studenome. Prije osam godina smijenjen je Pušnik nakon ispadanja u Kupu od Splita. Do tada je već zaključena priča s prvenstvom, a kada je izgubljena i posljednja trofejna ambicija, Pušnika je krajem studenoga zamijenjen Carrillom. Nepunu godinu dana poslije “odletio” je i Španjolac nakon poraza od Rudeša (2:3) na Poljudu.
Umjesto Carrilla došao je Kopić kojem je sljedeće sezone presudio loš uvod u sezonu. Šest utakmica bez poraza koštali su Kopića mjesta trenera, ali ni njegov nasljednik Zoran Vulić nije izdržao do prosinca već je morao svoju poziciju ustupiti Oreščaninu. U posljednje tri sezone treneri su se mijenjali još ranije, nijedan nije doživio ni studeni. Listopad i rujan, a ponešto i studeni, to su bili kritični mjeseci za trener Bijelih. Poglavito listopad, jer Gustafsson i Leko morali su odstupiti upravo u tom mjesecu. Dambrauskas je mjesto na klupi prepustio Karoglanu sredinom rujna nakon remija u Šibeniku, ali i ukupnog niza slabih izdanja na početku sezone.
Četvrtu godinu zaredom Hajduk u prvenstvo ulazi s naglašenom ambicijom osvajanja naslova. Jasno, želio je Hajduk naslov prvaka i ranije, ali četiri zadnje sezone Bijeli su najviše ulagali u momčad, dovodili zvijezde, pojačavali se i najavljivali prekid šampionskog posta. Zato su nervoza i nestrpljenje bili izrazitiji. Ove sezone Gattuso je uspio prvu prijelomnicu jeseni kreirati pobjedom u Maksimiru. Pobjeda u derbiju zadržala je Gattusa u “tračnicama”, ali i dalje su ispred Talijana velika iskušenja.
Polusezone se redovno usmjeravaju na polovici, uglavnom u listopadu. Dva i pol mjeseca su iza hrvatskih prvoligaša, a nešto manje od 70 dana je ispred njih. Stiže delikatno razdoblje u kojima igrači traže svježinu, a momčad kompletiranost bez ozljeda. Jasno, traži i uigranost kroz vrhunac forme. Prošle sezone Hajduk je upravo kroz rujan i listopad doživio bolni pad. Četiri poraza u šest utakmica Leki su potpisali otkaz. Do kraja jeseni Karoglan je ipak uspio serijom pozitivnih rezultata dovući Bijele do prvog mjesta. Završnica jeseni u tri protekle sezone pružala je dozu optimizma Bijelima, ali tek nakon što su prošli kroz “pakao” listopada u kojem su mijenjali treneri i gubili bodovi u Šibeniku, Koprivnici, Puli, Zagrebu…..
Rezultat je zadržao Gattusa na klupi Bijelih. Tu se krije odgovor na drugo pitanje, ali pred Gattusom je stoga ključno razdoblje u kojem treba zadržati visoku razinu forme i rezultata. Na iskustvima prethodnika puno se može naučiti, zato serija od četiri susreta protiv Belupa (vani), Lokomotiva (kući), Varaždin (vani) i Istra (kući) može donijeti bitnu prevagu. Hajduk kao lider sezone ne ovisi o konkurenciji, sam kreira svoju sudbinu. U četiri susreta koji dolaze stvara se razlika u odnosu na prethodne sezone, u tim susretima Gattuso stvara čvrste temelje za ostanak na vrhu.
