Srednji vijek, veliko povijesno razdoblje koje se proteže od 5. do 15. stoljeća, predstavlja ključan period europske i svjetske povijesti koji je uvelike oblikovao razvoj čovječanstva.
To jedinstveno, ponekad mračno, a ponekad romantično i inspirativno povijesno doba u 21. stoljeću doživljava revival kroz niz knjiga, tv-serija, filmova i videoigara.
Iako se Srednji vijek u pravilu percipira kao doba dominacije patrijarhata u javnom i obiteljskom životu te podložnog položaja žena, položaj žena bio je složeniji nego što se smatra. Žene su imale nezanemarivu ulogu ne samo u obitelji, već i u društvu, politici, vojsci i na poslovnom polju.
Položaj žena u feudalnom društvu
Feudalizam, dominantni društveno-gospodarski sustav u srednjovjekovnoj Europi, strukturirao je društvo u više skupina (plemići, seljaci, građani), a moć je bila koncentrirana u rukama plemstva budući da je ono kontroliralo zemljišne posjede. Unutar feudalizma, položaj žene ovisio je o njenom društvenom statusu – plemkinja, seljanka ili građanka. Plemkinje su imale privilegije koje su proizašle iz visokog društvenog statusa. Njihova uloga uključivala je vođenje kućanstava, nadgledanje posjeda i organiziranje obrane u slučaju odsutnosti muških članova obitelji. Mnoge su bile obrazovane, posebno u obiteljima koje su imale pristup privatnim učiteljima.
Unatoč tome, njihova moć bila je ograničena u odnosu na muškarce. Većinu odluka koje su donosile bile su vezane uz obitelj ili lokalnu zajednicu. Žene iz plemićkih obitelji često su bile uključene u političke brakove, a njihove su se sudbine često odlučivale na temelju političkih interesa. Većina žena u Srednjem vijeku bile su seljanke koje su radile na zemlji, bilo kao slobodne seljakinje ili kmetkinje. Njihov svakodnevni život bio je usmjeren na preživljavanje i rad na farmama. Obavljale su poljoprivredne zadatke, kućanske poslove i brinule o obitelji. Radile su uz svoje muževe ili samostalno na obiteljskim imanjima, sudjelujući u poslovima kao što su sjetva, žetva, obrada tla i briga o životinjama. U mnogim slučajevima, žene su obavljale ključne zadaće u svakodnevnom radu, uključujući pripremu hrane, čuvanje stoke i proizvodnju mlijeka i drugih prehrambenih proizvoda.
Žene su bile odgovorne za vrtove i voćnjake, a njihova sposobnost da uzgajaju hranu bila je presudna za preživljavanje obitelji, osobito u teškim vremenima poput rata ili gladi. Imale su znanje o ljekovitom bilju i tradicionalnoj medicini, što im je omogućilo da osiguraju zdravstvenu njegu svojim obiteljima. Iako su seljanke radile naporno, njihova su prava bila ograničena i često su bile podložne muškim članovima obitelji ili zemljoposjednicima. Građanke su se bavile trgovinom, rukotvorinama i malim obrtima. U mnogim srednjovjekovnim gradovima, žene su bile uključene u proizvodnju tekstila, što je uključivalo tkanje, predenje i šivanje. U određenim regijama, bavile su se specifičnim obrtima poput izrade keramičkih predmeta, kožnih proizvoda ili ručno izrađenih alata. Te aktivnosti nisu samo osiguravale odjeću za obitelj, već su se predmeti prodavali na tržnicama, čime su doprinosile lokalnom gospodarstvu. Trgovački cehovi često su isključivali žene iz formalnih struktura, ali su one ipak nalazile načine za ekonomsko sudjelovanje. Neki cehovi, poput onih u Parizu, dopuštali su im da budu članice i majstorice.
Žene i religija
Religija je igrala središnju ulogu u Srednjem vijeku pa samim time i u životima žena. Kršćanstvo, dominantna religija Europe, definiralo je ne samo žensku pobožnost, već i njihov društveni položaj. Crkva je preferirala obitelji kojima su upravljali muškarci. Oni su osiguravali materijalna dobra, dok su se žene primarno brinule za obitelj kao majke i kućanice. Jedan od načina na koji su žene mogle izbjeći brak i ostvariti samostalan život bio je ulazak u crkvene strukture. Monahinje su bile važne članice vjerskih zajednica, posvećene molitvi, obrazovanju i medicinskoj njezi. Samostani su bili ključna mjesta gdje su žene mogle steći obrazovanje i intelektualnu slobodu. Mistika je bila jedno od područja u kojem su žene mogle djelovati kao vjerske vođe i intelektualne figure.
Jedna od najpoznatijih žena iz crkvenih redova bila je sveta Hildegarda iz Bingena, mističarka, spisateljica i skladateljica. Hildegarda je svojim radom dokazala da žene mogu imati značajnu ulogu u intelektualnom i duhovnom životu srednjovjekovne Europe. Mističarke poput Mechthilde iz Magdeburga i Julijane iz Norwicha bile su poznate po svojim teološkim spisima. Njihovi radovi, temeljen na osobnim vizijama i mističnim iskustvima, bavili su se pitanjima vjere, etike i ljudske prirode, te su ostavili dubok utjecaj na srednjovjekovnu duhovnost.
Mnoge žene su bile proglašavane svetima zbog svoje pobožnosti i čuda koja su im se pripisivala. Svetice poput Katarine Sijenske bile su poštovane kao uzori kršćanske ženstvenosti, ali su također imale ulogu u oblikovanju crkvene doktrine. Srednji vijek bio je također razdoblje u kojem su žene mogle postati žrtve crkvene represije. Posebno u Kasnom srednjem vijeku, s porastom inkvizicije i optužbi za herezu, mnoge su žene optuživane za vještičarenje. Optužbe za herezu često su bile usmjerene protiv žena koje su bile neovisne ili su posjedovale bogato medicinsko znanje. Iako su suđenja za vještice bila češća u razdoblju Novog vijeka, Srednji vijek je postavio temelje za ovaj oblik progona.
Obrazovanje
Žene su se suočavale s ograničenim mogućnostima formalnog obrazovanja, budući da su obrazovne institucije, poput sveučilišta i crkvenih škola, uglavnom bile rezervirane za muškarce. No, unatoč tim društvenim i kulturnim preprekama, žene su imale različite puteve za stjecanje znanja.
Jedno od rijetkih mjesta gdje su imale pristup obrazovanju bili su samostani. Samostani su bili ključna središta intelektualnog života za žene koje su odabrale monaški život. Posebno su značajni bili benediktinski samostani koji su promicali obrazovanje i pisanje. Redovnice su imale pristup knjižnicama i bile su aktivne u prepisivanju i očuvanju knjiga, osobito vjerskih tekstova.
Žene iz plemićkih obitelji često su imale privatne učitelje i obrazovanje kod kuće, osobito ako su se pripremale za ulogu upraviteljica posjeda ili vladarica. Plemkinje su bile najčešće pismene i imale su pristup literaturi, osobito vjerskim i povijesnim tekstovima. Kraljice i plemkinje su se mogle obrazovati u jezicima, diplomaciji i vođenju kućanstva, ali i sudjelovati u kulturnom životu dvora, sponzorirajući pjesnike, pisce i umjetnike.
Književni doprinos
Usprkos neuključenosti žena u formalne obrazovne institucije, Srednji vijek bilježi nekoliko žena koje su pisale i stvarale važna književna djela. Kristina iz Pizana (1364.–1430.), rođena u Veneciji, bila je prva žena u zapadnoj povijesti koja se profesionalno bavila pisanjem.
Ona je bila udovica s djecom, a da bi preživjela, počela je pisati poeziju, eseje i političke traktate. Njeno najpoznatije djelo, „Knjiga o gradu dama“ (1405.), zagovarala je prava žena i postavilo temelje za kasnije feminističke rasprave. U tom je djelu opisivala idealan grad u kojem žene imaju društvenu, intelektualnu i političku jednakost s muškarcima.
Pisanjem se bavila i Marie de France, francuska pjesnikinja s kraja 12. stoljeća. Iako se o njezinom životu zna malo, Marie je stvarala poeziju i balade, a njezini su stihovi bili visoko cijenjeni na dvorovima.
Znanstveni i medicinski doprinos
Iako je pristup znanstvenim disciplinama bio ograničen za žene, neke su se, zahvaljujući samostanima ili obiteljskom obrazovanju, bavile medicinom, ljekarništvom i prirodnim znanostima. Trote iz Salerna, talijanska liječnica iz 11. stoljeća, poznata je po svojim medicinskim tekstovima, osobito u vezi sa ženskim zdravljem.
Njezina djela, poput „O ženskim bolestima“, imala su ogroman utjecaj u srednjovjekovnoj medicini i bila su korištena kao temeljni tekstovi u medicinskoj edukaciji stoljećima kasnije. Ranije spomenuta Hildegarda iz Bingena bila je stručnjakinja na polju prirodnih znanosti i botanike. Njezino djelo „Physica“ jedno je od najvažnijih medicinskih i prirodoslovnih radova svog vremena, a bavilo se ljekovitim svojstvima biljaka, životinja i minerala. Hildegarda je vjerovala u holistički pristup zdravlju, pri čemu su tijelo, um i duša povezani.
Osim obrazovanih žena u samostanima i gradskim središtima, u ruralnim zajednicama djelovale su narodne medicinarke i babice koje su igrale ključnu ulogu u svakodnevnom životu. Iako nisu imale formalno obrazovanje, mnoge od njih nasljeđivale su znanje od starijih generacija o ljekovitim biljkama i tehnikama poroda.
Žene i vojska
Angažman žena u oružanim postrojbama bio je rijedak, budući da su vojne dužnosti gotovo isključivo vršili muškarci. Međutim, žene su sudjelovale u vojnim aktivnostima na različite načine, osobito u kriznim vremenima i u specifičnim društvenim okolnostima. Njihov doprinos većinom nije bilo izravno sudjelovanje u borbi, ali su imale važne uloge u logistici, opskrbi i špijunaži. Povijest Srednjeg vijeka bilježi iznimne žene ratnice koje su postale legendarne zbog svog vojničkog djelovanja. Najpoznatiji primjer iz tog razdoblja je Ivana Orleanska. Rođena kao seljanka, Ivana je predvodila francuske trupe u Stogodišnjem ratu protiv Engleske, tvrdeći da ju je Bog pozvao da spasi Francusku. Ona nije bila samo inspiracija za vojsku, već je sudjelovala u vojnim operacijama i postala simbol francuskog otpora. Ivana je uhvaćena i osuđena na smrt, ali je kasnije proglašena svetom, a njen vojnički doprinos ostavio je trajan utjecaj na povijest.
Osim Ivane Orleanske, postojale su i druge žene koje su sudjelovale u vojnim sukobima, no često su bile iz plemićkih obitelji. Žene su imale važnu ulogu u obrani dvoraca (zamaka) i gradova, osobito kada bi muški članovi obitelji bili odsutni u bitkama ili bi umrli. U ovim situacijama plemkinje su preuzimale odgovornost za organiziranje obrane. Nadgledale su vojnike, osiguravale opskrbu oružjem i hranom, te su bile odgovorne za moral i disciplinu u trenutku opsade. Neke su žene sudjelovale i u borbi ako je dvorac bio napadnut. Npr. dame iz plemićkih obitelji koje su vodile obranu svojih dvoraca u slučaju opsade bile su poznate po svojoj hrabrosti. Njihov doprinos, iako rijetko formalno zabilježen, bio je ključan za održavanje sigurnosti posjeda. Obične žene su imale važnu ulogu u podršci vojsci. Bile su ključne u opskrbi vojnih snaga hranom, medicinskom njegom i održavanju kampova.
Mnoge su putovale kao pratnja vojsci, kuhale su, prale rublje i skrbile za ranjenike. Ove aktivnosti bile su presudne za funkcioniranje vojske, osobito tijekom dugih vojnih kampanja i opsada. Mnoge žene su također bile uključene u izgradnju i popravak utvrda i dvoraca te su obavljale poslove koji su omogućavali vojsci da nastavi borbu. Njihov rad bio je neophodan za održavanje vojske i njenog morala. Žene su ponekad djelovale i kao špijunke ili izvidnice. Koristeći svoju društvenu nevidljivost, mogle su prikupljati informacije o neprijateljskim planovima, rasporedu snaga i strateškim ciljevima, koje bi kasnije prenosile vojnim vođama. Žene su prenosile i tajne poruke i surađivale u pregovorima, jer se vjerovalo da neće izazvati sumnju. Iako žene nisu bile uobičajene članice viteških redova, u pojedinim slučajevima su sudjelovale u križarskim pohodima, uglavnom kao prateće osoblje ili medicinarke. Žene su ponekad djelovale u okviru vjerskih institucija koje su podržavale vojne operacije. Redovi poput Malteških vitezova, koji su brinuli o bolesnima i ranjenima, uključivali su žene koje su se skrbile za ranjene vojnike tijekom križarskih pohoda.
Žene i politika
Položaj i uloga žena u politici u Srednjem vijeku bili su ograničeni zbog patrijarhalnih struktura društva, no postoje brojni primjeri žena koje su, unatoč tim ograničenjima, uspjele utjecati na politička zbivanja. Jedan od najvažnijih načina na koji su žene mogle sudjelovati u politici bio je kroz brak s kraljevima ili visokim plemićima. Kraljice su često imale ulogu savjetnica svojim supruzima i mogle su, iza kulisa, značajno utjecati na političke odluke. Njihova moć, iako ne uvijek formalna, bila je stvarna jer su kroz brak ili majčinstvo mogle osigurati političku (ne)stabilnost. Brakovi su bili najvažniji politički alat žena iz plemićkih obitelji. Kroz političke brakove, žene su osiguravale savezništva između obitelji, kraljevstava i vojvodstava. Kraljice i plemkinje koje su ulazile u brakove često su donosile miraz, posjede i političku moć svojim muževima, čime su postale ključne figure međunarodnih odnosa.
Međutim, postojale su i žene koje su formalno vladale, bilo kao kraljice vladarice ili kao regentice. Kraljice vladarice bile su rijetke, no njihov utjecaj bio je neupitan. Jedan od najpoznatijih primjera je Eleonora Akvitanska, koja je vladala Akvitanijom i bila kraljica dviju velikih zemalja – Francuske i Engleske. Kao supruga kralja Luja VII. od Francuske i kasnije kralja Henrika II. od Engleske, Eleonora je igrala ključnu ulogu u političkim savezništvima i sukobima tog vremena. Još jedna značajna vladarica bila je carica Matilda (1102.–1167.), kći engleskog kralja Henrika I., koja je bila ključna figura u Engleskom građanskom ratu poznatom kao „Anarhija“. Iako nije uspjela preuzeti krunu, njena borba za prijestolje postavila je temelje za vladavinu njenog sina Henrika II., jednog od najvažnijih engleskih monarha. Regentstvo je bila situacija u kojoj su žene imale političku moć.
Kada bi kralj bio premlad za vladanje, odsutan ili mrtav, njegova supruga ili majka preuzimala bi ulogu regentice, upravljajući kraljevstvom u ime svog sina ili maloljetnog nasljednika. Ova uloga omogućila je ženama da aktivno sudjeluju u vladanju, pregovorima i donošenju odluka. Primjer je Blanka Kastiljska (1188.–1252.), majka francuskog kralja Luja IX., koja je bila regentica Francuske tijekom njegovog maloljetništva. Blanka je bila izuzetno sposobna vladarica i uspjela je održati stabilnost kraljevstva, suzbijajući pobune i jačajući kraljevsku vlast. Njen sin Luj IX. kasnije je postao jedan od najpoznatijih francuskih kraljeva, a Blanka je postavila temelje njegove vladavine.
Zaključak
Žene u Srednjem vijeku imale su raznolike i složene uloge unatoč ograničenjima koja im je patrijarhalno društvo nametnulo.
Njihova svakodnevna borba za preživljavanje, doprinos gospodarstvu i zajednici, kao i sudjelovanje u vjerskom, intelektualnom i političkom životu, ukazuje na značajan utjecaj koji su imale.
Iako su se suočavale s ograničenjima tradicionalnog svjetonazora, mnoge žene su našle načine da doprinesu društvu. Primjeri Eleonore od Akvitanije, Hildegarde iz Bingena i Kristine iz Pizana, pokazuju kako Srednji vijek nije bio „mračan“ koliko se smatra.
M. Šerić: ‘Mračni’ Srednji vijek: Istine i mitovi (1)
