Fenomen dijeljenja platformi uobičajen je u svijetu automobila. Volkswagen grupa je to pretvorila u umjetnost, a Stellantis je također sve bolji u tome. Moderna automobilska platforma prilično je fleksibilna i zajednička arhitektura čini razvoj novih modela mnogo isplativijim. Ali ponekad to ni to nije dovoljno… Zbog toga neki proizvođači jednostavno uzmu tuđi auto i zalijepe svoju značku na njega. Praksa podrugljivo nazvana ‘inženjering logotipa‘ sve je popularnija. U nastavku ćemo vam donijeti nekoliko primjera za to, od modela koji su trenutno aktualni na našem tržištu, do automobila iz daleke povijesti.
Počnimo s najpoznatijim recentnim primjerom: novi Volkswagen Passat i Škoda Superb. Na predstavljanju Škodine limuzine mnogima je za oko zapelo da karavanski Superb jako sliči na nešto ranije prikazani Volkswagen Passat. Prednja i stražnja strana se razlikuju, ali sve između na karoseriji je potpuno isto. Također, unutrašnjosti se razlikuju, no tehnologija je ista, od softvera pa sve do pogonskih sklopova i ovjesa.
Volkswagen grupa je ranije napravila gotovo isti trik sa Seat Tarracom i VW Tuguanom. Potrudili su se tek nešto više nego kod Superba i Passata, jer treće bočno staklo na Tarracu ima nešto drugačiji oblik. Vrata su identična, kao i praktično sva tehnologija auta.
Ipak, prednji i stražnji dio Seata toliko su jedinstveni da se ne primjećuje kako srednji dio jednostavno dolazi iz Volkswagena.
Ni u dalekoj prošlosti Volkswagen grupi nisu bile strane takve “podvale”. Tako je svojedobno Audi 50 bio praktično identičan tadašnjem Volkswagen Polu.
No, da ne bi ispalo da su samo Volkswagenovi brendovi svladali ovaj trik, moramo priznati da mu ni Japanci nisu neskloni. Na primjer, pogledajte Mazdu 2 Hybrid, koja nimalo ne liči na običnu Mazdu 2.
Ne morate biti poseban poznavatelj automobila kako biste zaključili da je ovo zapravo Toyota Yaris. Iako facelift čini Mazdu malo drugačijom, to nije ni približno dovoljno da prikrije njezino podrijetlo.
Yaris je i ranije bio “inspiracija” za druge proizvođače. U prošlosti je marka Daihatsu, koja je oduvijek igrala sporednu ulogu u Europi, prodavala loše maskirani Yaris pod imenom Charade. Proces preobrazbe u Daihatsu je bio jednostavan: postavljanje nekoliko prilagođenih logotipa i par komada plastike. Bio je to posljednji trzaj Daihatsua koji je sada nestao iz Europe, a prodaja je bila tako slaba da je većini ovaj model jednostavno promaknuo.
Imamo još nekoliko primjera Toyota koje je iskoristio drugi japanski proizvođač – Suzuki. Suzuki Swace i Across su zapravo Toyote Corolla Touring Sports i RAV4 Plug-in Hybrid.
Toyota ima još jedan nedavni primjer “blizanaca”, Toyotu GT86 i Subaru BRZ. Ipak, ovdje moramo priznati da se ne radi o jednostavnom “lijepljenju oznaka” na auto, već su modeli razvijeni u suradnji dvije tvrtke uz dijeljenje znanja i financijskih ulaganja.
Japanci su očito vrlo skloni “dijeljenju modela”, no ne samo među vlastitim markama. Na primjer, aktualni Renault Captur usputno je poznat i kao Mitsubishi ASX. Kako bi prikrio gene Renaulta, Mitsubishi je promijenio par dijelova na prednjem i stražnjem dijelu auta. Uz isti recept nastao je i Colt koji je zapravo Clio.
U kategoriji gospodarskih vozila, dijeljenje modela je još češća praksa. Iz prošlosti već poznajemo Volkswagen LT i Mercedes-Benz Sprinter, koji su isti osim maske i prednjih svjetala. Ford i Volkswagen zajednički su razvili novi Transit Connect i Caddy, Amarok je zapravo Ford Ranger, a čak je i najnovija iteracija kultnog Volkswagen Transportera u biti Ford Transit Custom.
Još intenzivnije je u ponudi gospodarskih vozila Stellantis. Gotovo svi gospodarski Peugeoti, Citroëni i Fiati su zapravo blizanci, a u igru se uključila i Toyota čiji se europski gospodarski program zapravo sastoji od “prerađenih” Stellantisovih vozila.
