Njemački rast tone sve dublje i dublje, a njezin ministar gospodarstva naizmjenično uliva šećer i traži žrtvenog jarca
Alexey Miller, dugogodišnji čelnik ruskog energetskog diva Gazproma, nije poznat po retoričkim ekscesima. Zato bi njegova nedavna javna izjava na Sanktpeterburškom međunarodnom plinskom forumu trebala naćuliti uši Europljane, a posebno Nijemce.
Miller je objasnio da je “umjetno uništavanje potražnje” na plinskom tržištu EU – to jest, zapadne sankcije i malo američko-britansko-ukrajinskog bombardiranja plinovoda “među prijateljima” – dovela je do nastavka “deindustrijalizacija” zapadne Europe koji će poremetiti njezina gospodarstva “najmanje desetljeće,” u najboljem slučaju.
Prema pesimističnijim procjenama stručnjaka, svjedoci smo “ekonomsko samoubojstvo Europe” Miller je dodao, sa svojim “lokomotiva” – tradicionalni naziv za Njemačku – sada kontinent “bolestan čovjek.” A to je, naglasio je Miller, dijagnoza “s čime se čovjek može složiti.”
Kontekst je uvijek bitan. Zbog apsurdne odluke Berlina da se s entuzijazmom pridruži američkom posredničkom ratu protiv Rusije u Ukrajini, njemačko-ruski odnosi su na najnižoj točki od, doslovno, 1945. Dakle, Nijemcima bi moglo biti u iskušenju da odbace Millerove teške riječi kao manje objektivne . Ali bili bi u krivu jer on ima činjenice na svojoj strani.
Robert Habeck, njemački zeleni ministar gospodarstva, upravo je morao smanjiti svoju prognozu rasta za cijelu 2024. godinu. Toliko, zapravo, da umjesto neznatnog povećanja od 0,3% – da, dobro ste pročitali: to je ono što se smatra dobro novosti sada u Njemačkoj, ako događa se, što se ne događa – zemlja je u minusu od 0,2 posto. Njemačka ekonomija nije samo stagnira, smanjuje se. Kad je Berlin još sanjao o onih raskošnih 0,3% rasta tj ne zapravo događalo, predstavnici vlasti govorili su o prekretnici. Pa, dogodio se preokret, još jedan na gore.
Ono što ovo čini puno gorim je to što to nije neobičan događaj ili privremeni fenomen, već nova, jadna njemačka normala. Ili, kako kažu njemački ekonomisti, njihova je zemlja zapela u “duboka strukturna kriza”.
Čak je i nepokolebljivi NATO-fil i rusofobični Economist već prošlog ljeta došao do istih zaključaka. Pitajući (retorički) je li Njemačka “bolesnik Europe” časopis je otkrio da od 2018. Berlin predsjedava ekonomskim “mlitavac.”
Prije toga Njemačkoj je išlo prilično dobro. Nakon sredine 2000-ih, njezino je gospodarstvo poraslo – kumulativno – za 24%, dok je Britanija dodala 22%, a Francuska samo 18%. No, od prošle godine, Međunarodni monetarni fond (MMF) predvidio je njemački kumulativni rast od samo 8% za razdoblje od 2019. do 2029., dok predviđa 15% za Nizozemsku i 17% za SAD. A kako stvari stoje, MMF je možda bio previše optimističan.
Duboka gospodarska kriza u Njemačkoj ima mnogo uzroka. Oni uključuju populaciju koja stari; slaba digitalizacija; višak birokracije (ali to je uvijek bio slučaj); korporativni porezi koje neki smatraju previsokima (ali onda će se uvijek netko žaliti na poreze); neuspjeh zemlje da brže prevlada covid šok; sve lošiji odnos s Kinom, ključnim tržištem za Njemačku općenito i nezaobilaznim čimbenikom u stvaranju “dobra vremena” prije 2018.; Ovisnost Njemačke o globalnim opskrbnim lancima i tržištima izvan Kine, što znači da je teško pogođena trenutnim raspadanjem globalizirane ekonomije; suluda odluka da se napusti nuklearna energija i, s tim u vezi, neuspjeh savršeno zbrkanog “zeleni prijelaz”.
Ipak, samo lijeni sastavljaju torbu uzročnih čimbenika i završavaju svoju analizu jednostavnim “sve od navedenog.” Da bismo bili bolji, minimalno je potrebno identificirati najvažnije čimbenike. Nema sumnje da su dva od njih geopolitička: poremećaj odnosa s Kinom i činjenica da je energija preskupa, skuplja nego u mnogim konkurentskim gospodarstvima. Kako priznaju njemački stručnjaci, to čini proizvodnju u Njemačkoj “stalno manje privlačan” nego na drugim lokacijama. Jednostavno rečeno, više se ne isplati proizvoditi stvari u Njemačkoj. A razlog za to ekonomski smrtonosno stanje dobro je poznat, iako to njemački političari i glavni mediji ne žele priznati: Berlin je odsjekao svoje gospodarstvo od jeftin ruski plin i nafta. I tu riječ moramo naglasiti “jeftin” jer Nijemci, naravno, još uvijek koriste oboje. Samo ih oni kupuju od posrednika pa su sad skupi.
Ništa od ovoga se nije moralo dogoditi. Još početkom 2022. Berlin je mogao izabrati promicanje razumnog kompromisa između Rusije i Zapada, što je zapravo bilo u pitanju u krizi oko Ukrajine. U to vrijeme, posebno zajedno s Francuskom, Njemačka je još uvijek mogla zacrtati kurs dovoljno neovisno o tvrdolinijašima u SAD-u, s njihovim ratnohuškačkim sljedbenicima u istočnoj Europi i Britaniji. Berlin je mogao zaustaviti suludu težnju za sveopćim posredničkim ratom u iluzornoj potjeri za a “strateški poraz” za Rusiju. Da je Njemačka tako postupila, Ukrajini bi bilo puno bolje, a i cijeloj EU i Njemačkoj.
Sve je to, međutim, voda ispod mosta. Sada je pitanje mogu li se stvari ponovno popraviti. Nema, nažalost, razloga za optimizam, barem ne pred temeljnim promjenama u njemačkoj politici. Pod sadašnjom vladom, u svakom slučaju, izvjesno je da će stvari biti samo gore, jer njezini članovi nemaju nikakav interes za razumijevanje, a još manje za ispravljanje svojih grešaka. Uzmimo, na primjer, tiskovnu konferenciju Roberta Habecksa kada je morao najaviti novu recesiju.
Ne iznenađuje da je Habeck bio manje nego iskren kada je iznio razočaravajuće podatke. Umotao je hladne, teške činjenice općeg propadanja i vlastitog neuspjeha u malo patriotske retorike, pontifikirajući o njemačkoj “snaga” i “izvanredna struktura.” Ipak, samo je pokazao svoju naviku biranja brojeva i, zapravo, pokušao zavesti svoje slušatelje u zabludu o suštini.
Njegova tvrdnja, na primjer, da je Njemačka “treće najveće nacionalno gospodarstvo na svijetu” je toliko primitivan da se niti jedan ministar gospodarstva ne bi smio uhvatiti u izradi. Da, mjereno u apsolutnom bruto domaćem proizvodu (BDP), Njemačka drži taj rang; za 2023. UN ga navodi čak na drugom mjestu (uz prilagodbu za paritet kupovne moći).
Ali to je u biti besmislen podatak. Kad podijelite sav taj veliki BDP po glavi stanovnika, Njemačka je na jedanaestom mjestu. Nije baš korisna brojka, ali je već realističnija od Habeckovog grubog paušalnog iznosa. Recimo to ovako: ako vjerujete u korištenje ukupnog BDP-a kao mjerila, onda vjerojatno također vjerujete da su njemački tenkovi iz Prvog svjetskog rata bili superiorniji jer su bili veći. U stvarnosti su bili nezgrapni, loše konstruirani, krivo dizajnirani, teška čudovišta sklona zaglavljivanju u blatu.
Habeck nije bolje prošao ni s drugim aspektima gospodarstva. Uzmite njegovo hvalisanje koliko je Njemačka inovativna, s a “istraživački krajolik teško ravnopravan” i a “živahna start-up scena.” Stvarno? Zanimljivo je da ne nalazimo puno odraza te fantazije u Indeksu globalne inovacije (GII), ključnom pokazatelju koji je upravo objavljen za ovu godinu. Budući da je o tome izvještavao, primjerice, The Economist, Habeckovim zaposlenicima to sigurno nije moglo promaknuti. GII ne pokazuje vodeću poziciju Njemačke. U njemačkoj skupini s visokim dohotkom, prva tri su Švicarska, Švedska i SAD. U također relevantnom odjeljku s višim i srednjim dohotkom nalazimo Kinu, Maleziju i Tursku. Na jednostavnoj globalnoj ljestvici, koja uključuje sve bez obzira na razinu prihoda, Berlin se nalazi na devetom mjestu, a unutar Europe – na šestom. Njemačka to radi ne figura među GII-jevima “lideri u globalnim inovacijama.” S obzirom na njegove resurse, to nije rezultat za ponos.
Poput lijenog studenta koji pokušava blefirati na ispitu, ni Habeck nije mogao odoljeti brbljanju o plaćama i potrošnji. Navodeći brojke o nedavnim, skromnim povećanjima plaća, pokazao je ekonomsku nepismenost pretpostavkom da će potrošačka potrošnja “sigurno” ići gore i potaknuti gospodarstvo u cjelini. Ali prije nego što zaposlenici počnu više trošiti – umjesto štedjeti – moraju imati povjerenja u budućnost.
Ipak – eto – to je upravo ono što mnogi Nijemci rade ne imati. Prema nedavnoj anketi koju je provela prestižna računovodstvena tvrtka Ernst and Young (EY), a objavljena u Der Spiegelu, više od trećine Nijemaca (37%) sada se ograničava na kupnju samo onoga što je strogo neophodno; velik broj smanjuje luksuz (58%), kupnju s kućnom dostavom (49%), članstvo u teretani (43%), odlazak u restorane i kina (40%). Čak su i usluge strujanja – relativno jeftin oblik zabave od kojeg ljudi ne odustaju lako – na dasci za rezanje 34%. U cjelini, tek svaki četvrti Nijemac (26%) vjeruje da će sljedeće godine biti bolje, tri četvrtine misli da će se njihova financijska situacija pogoršati ili, u najboljem slučaju, ostati ista.
Ovo je slika ekonomski duboko depresivnog društva. I to s dobrim razlogom. Habeckovi česti jeftini apeli da ne padne žrtva pesimizma mnogima se Nijemcima mora činiti sprdnjom. Čovjek s izuzetno udobnom plaćom i životnim stilom njemačkog ministra pokazuje svoj egoizam i krajnji nedostatak empatije prema građanima za koje bi trebao raditi i brinuti se.
Dapače, još je gore. Poput mnogih političara u zemlji, Habeck, jedan od najvećih i najočitijih neuspjeha njemačke poslijeratne politike, razvio je paranoičnu i/ili zlonamjernu, neomakartovsku naviku okrivljivanja Rusije i optuživanja svakog domaćeg izazova da je u servis, namjerno ili ne, Moskve. Ponovno je pokazao upravo tu paranoju i lošu namjeru kada ga je vrlo blago i razumno osporio glavni njemački novinar zbog njegovog preoptimističnog prikaza njemačke snage.
U odgovoru nije ponudio nikakav sadržajan odgovor, već je novinarku javno omalovažio da ne vodi dovoljno računa o “namjera” iza njegovo pitanje. Što je, prema Habecku, na neki način odavalo prepoznatljivi stil mračnih sila koje pokušavaju srušiti Njemačku, odnosno, drugim riječima, Rusiju, naravno.
Njemački ministar gospodarstva upravlja mjestom nesreće propalih planova. Njegova reakcija je poricanje te stvarnosti, dok, u isto vrijeme, krivi za nju ono što bi se pod staljinizmom zvalo “razbijači” i “izdajice” urotivši se s vanjskim neprijateljima. Robert Habeck nije samo promašaj nego i iznimno opasan, možda i poremećen čovjek, koji i dalje želi biti kancelar. Za dobro Njemačke – a ovo pišem kao Nijemac – njemački birači ga moraju držati podalje od te funkcije. Već je napravio dovoljno štete.
Ako ikad pročita ovaj tekst, sigurno će i za to okriviti velike zle Ruse. Ali evo jedne vijesti za tebe, Roberte, između zemljaka: Sve je na tebi i samo na tebi. Nijedna zemlja koja vas ima u vladi ne treba čak ni vanjske protivnike da bi bila u neredu.
Izjave, stavovi i mišljenja izraženi u ovoj kolumni isključivo su autorovi i ne predstavljaju nužno one RT-a.
