Red templara, punim i službenim imenom Red siromašnih vitezova Krista i Salomonovog hrama, jedan je od najpoznatijih i najmoćnijih viteških redova u cjelokupnoj povijesti.
Uloga templara u križarskim ratovima, politici, gospodarstvu i popratne legende koje se za njih vezuju, ostavile su neizbrisiv trag u europskoj povijesnoj i kulturnoj baštini.
Iako je templarski red bio aktivan svega dva stoljeća, njegov utjecaj se proteže daleko šire, oblikujući suvremenu mitologiju i popularnu kulturu.
Nastanak
Red templara osnovan je 1119. godine, u doba kada su europski kršćani, potaknuti papinskim pozivima, krenuli u niz vojnih kampanja poznatih kao križarski ratovi. Ti su ratovi imali za cilj preuzeti kontrolu nad Svetom Zemljom, osobito Jeruzalemom, koji je bio pod muslimanskom vlašću.
Nakon uspjeha Prvog križarskog rata (1096.–1099.), križari su uspjeli osvojiti Jeruzalem i osnovati nekoliko križarskih kraljevstava, ali su ubrzo shvatili da su nova osvojena područja pod stalnom prijetnjom napada muslimanskih snaga. Put prema Jeruzalemu, koji su hodočasnici iz Europe često koristili, bio je vrlo opasan.
Duž putovanja, posebice na opasnim dijelovima između obale Mediterana i Jeruzalema, često su vrebale bande pljačkaša i napadača. Hodočasnici, koji su dolazili s nadom da će posjetiti sveta mjesta, bili su nezaštićeni i često ubijani ili opljačkani. Stoga se pojavila potreba za zaštitom hodočasnika.
U službi zaštite kršćanstva
Hugo de Payens, francuski plemić, i osmorica vitezova odlučili su odgovoriti na tu potrebu i osnovali su templare. Oni su dali zavjet da će braniti kršćanske hodočasnike. U početku su djelovali kao mali, skromni red sa sjedištem u Jeruzalemu, točnije u blizini ruševina Salomonovog (židovskog) hrama, po kojem su dobili ime. S vremenom je vojna i politička uloga templara značajno narasla.
U početku je red bio siromašan, s vrlo ograničenim resursima, a vitezovi su bili ovisni o donacijama plemića i crkve. Unatoč tome, templari su stekli podršku kralja Balduina II. iz Jeruzalema, koji im je dodijelio dio kraljevske palače unutar samog hrama, pruživši im tako simboličku važnost. Ključan trenutak dogodio se na crkvenom saboru u Troyesu 1129. godine, gdje su templari dobili službeno priznanje i blagoslov od strane Katoličke crkve.
Nakon toga europski monarsi i plemići počeli su templare financijski podupirati, osiguravajući im resurse potrebne za obranu kršćanskih teritorija na Bliskom istoku. Tada je krenula rasti njihova moć i utjecaj strelovitom brzinom. Podrška koju su dobili od pape, monarha i plemića omogućila im je da postanu jedan od najmoćnijih vojnih redova u Europi. Zahvaljujući svojoj disciplini, vojnoj vještini i vjerskoj posvećenosti, templari su se postavili kao ključni branitelji kršćanstva na Bliskom Istoku i diljem Europe.
Vojna uloga
Vitezovi templari su postali poznati po svojoj obuci, vojnoj organizaciji i izvanrednim borbenim sposobnostima. Bili su ispred svoga vremena. Vitezovi su bili podvrgnuti rigoroznoj obuci koja je uključivala ne samo vojne vještine, već i teološku i etičku pripremu. Sveobuhvatna obuka osigurala je da templari budu ne samo vrsni ratnici, već i posvećeni čuvari kršćanske tradicije. Njihove borbene tehnike uključivale su jahanje, borbu mačevima i upotrebu oružja poput koplja i lukova.
U bitkama su koristili strategiju i koristili okolnosti poput terena i vremenskih prilika. U otvorenoj borbi, formirali su u pješke jedinice koje su se borile u čvrstim redovima, koristeći teške oklope i štitove. U bitkama su koristili konje, što im je omogućilo brze napade i manevriranje na bojištu. Kao elitni vojnici „mračnog“ Srednjeg vijeka, borili su se u prvim redovima, gdje su branili kršćanske teritorije i predvodili protunapade.
Njihova hrabrost i predanost često su bili predmet divljenja, ali i straha među neprijateljima. Bili su poznati po tome što su se borili do smrti, odbijajući povlačenje, čak i u gotovo beznadnim situacijama – viteški kodeks. Templari su igrali ključnu ulogu u mnogim bitkama tijekom križarskih ratova, kao što su bitka kod Montgisarda (1177.) i bitka kod La Forbie (1244.), gdje su pokazali iznimnu hrabrost, ali i pretrpjeli velike gubitke.
Civilna uloga
Templari nisu bili samo vojnici. Njihova uloga u upravi križarskih područja bila je jednako važna. To su uspjeli zahvaljujući Crkvi. Papa Inocent II. izdao je 1139. godine bulu „Omne datum optimum“, kojom je templarima dodijelio izvanredne povlastice. Bula je omogućila templarima da budu potpuno neovisni od svake svjetovne ili crkvene vlasti osim papinske. Bili su oslobođeni plaćanja poreza, što je bila velika prednost, a također su dobili pravo izgradnje vlastitih crkava, što im je omogućilo da postanu administrativno neovisni.
Ta neovisnost značila je da su mogli samostalno upravljati svojim zemljišnim posjedima, imovinom i vojnim operacijama, bez intervencije lokalnih biskupa ili svjetovnih vlasti. Templari su postali veliki zemljoposjednici, kontrolirajući ogromne površine poljoprivrednog zemljišta, što im je omogućilo stalan priljev prihoda. Tako su postali nadnacionalna sila, s moćnim strukturama koje su prelazile granice država. Templari su preuzeli upravljanje brojnim tvrđavama i trgovinskim postajama diljem Bliskog Istoka i Europe.
Izgradili su impresivnu mrežu utvrda i dvoraca koja je služila kao obrana od muslimanskih napada, ali i za logistiku. Templarske utvrde, poput znamenite tvrđave Krak des Chevaliers u Siriji, tvrđava Belvoire i Akre u Izraelu, postale su simbol moći i nepobjedivosti. One su bile su izuzetno važne u održavanju kršćanske prisutnosti u Svetoj Zemlji i služile su kao vojni i civilni centri. Mreža utvrda bila je ključna za održavanje križarskih kraljevstava, a templarske utvrde bile su toliko dobro izgrađene da su neke ostale neosvojene čak i pod okrutnim muslimanskim opsadama.
Najuspješniji srednjovjekovni bankari
Na polju gospodarstva templari su najveći uspjeh postigli u bankarstvu. Zahvaljujući svojoj mreži utvrda, koje su bile strateški smještene na glavnim trgovačkim putevima, templari su stvorili prvi međunarodni bankarski sustav. Njihova sposobnost da osiguraju prijenos sredstava diljem kontinenta omogućila je hodočasnicima i trgovcima sigurno putovanje bez potrebe za nošenjem gotovine.
Putnici su mogli deponirati svoja sredstva u jednoj templarskoj kući, a zatim podići isti iznos u nekoj drugoj kući na drugom kraju Europe ili Bliskog Istoka. To je bio iznimno sofisticiran sustav za svoje doba, koji je revolucionizirao način na koji su se obavljale transakcije i putovanja u Srednjem vijeku.
Templari su također počeli davati zajmove europskim kraljevima i plemićima, postajući jedni od glavnih vjerovnika mnogim važnim osobama. Njihova ekonomska moć dosegla je vrhunac kada su postali financijski savjetnici i glavni bankari europskih monarha. Zbog svoje reputacije kao časnih i nepodmitljivih čuvara sredstava, templari su postali ključni financijski partneri mnogih europskih država, uključujući Francusku i Englesku.
Politički utjecaj
S obzirom na svoju vojnu i ekonomsku moć, templari su stekli značajan politički utjecaj u Europi. Kraljevi, plemići i crkveni dužnosnici tražili su njihove usluge u savjetničkim i diplomatskim poslovima.
Templari su imali jedinstven pristup najvišim razinama vlasti, a njihova lojalnost papi činila ih je idealnim posrednicima u pitanjima koja su se odnosila na odnose između svjetovnih vlasti i Crkve.
Njihova međunarodna mreža i vojni resursi omogućili su im sklapanje saveza s različitim kraljevstvima, što im je dodatno osiguralo status moćnih igrača na geopolitičkoj sceni. Bili su uključeni u ključne političke događaje svog vremena, uključujući križarske ratove, europske ratove i političke sukobe unutar kršćanskog svijeta.
Vjerski utjecaj
Osim vojne i civilne uloge, templari su postali simbol viteštva, duhovne predanosti i kršćanskog morala. Templari su postali nositelji kršćanske vjere i misionarske aktivnosti.
Njihova predanost vjerskim idealima i viteškom kodeksu postala je model za druge viteške redove koji su kasnije nastali.
Templari su, uz vojnu ulogu, također podržavali crkvenu misiju, šireći kršćanstvo i braneći crkvu od neprijatelja.
Pad
Iako je uspon templara tijekom križarskih ratova u 12. i 13. st. bio je munjevit, s vremenom su križarski ratovi počeli gubiti zamah, a templari su se morali prilagoditi novim okolnostima. Stekli su mnogo neprijatelja. Templari su doživjeli iznenadan, tragičan i krvav kraj početkom 14. stoljeća. Jedan od ključnih razloga pada templara bio je njihov ogroman ekonomski utjecaj.
Tijekom godina, zahvaljujući velikim donacijama, vođenju bankarskih poslova i upravljanju ogromnim posjedima, templari su postali jedan od najbogatijih nedržavnih entiteta u Europi. To je smetalo nekim europskim vladarima poput kralja Francuske Filipa IV. Lijepog.
Francuski kralj bio je suočen s ozbiljnim financijskim poteškoćama zbog ratova i rasipne politike te se zadužio kod templara, što je dodatno povećalo njegovo neprijateljstvo. Filip IV. je vidio templare ne samo kao prijetnju svojoj političkoj moći, nego i kao bogatu instituciju čije bi bogatstvo moglo pomoći u rješavanju njegovih financijskih problema.
Kobni petak 13.
Ključan događaj u padu templara dogodio se u petak 13. listopada 1307. godine, kada je Filip IV. naredio uhićenje svih templara u Francuskoj. Taj iznenadni napad na red izveden je pod optužbama za herezu, idolopoklonstvo, sodomiju i druge moralne zločine.
Iako su optužbe bile zastrašujuće, danas se zna da su bile politički motivirane i da je Filip iskoristio tadašnje osjetljivo stanje crkvene i svjetovne politike kako bi eliminirao templare kao konkurenciju i prisvojio njihovu imovinu. Optužbe su tvrdile da su se templari odrekli Isusa Krista, štovali poganske idole (poput misteriozne glave poznate kao Bafomet), sudjelovali u tajnim ritualima, te kršili kršćanska moralna pravila.
Iako su optužbe bile kontradiktorne i bez dokaza, uhićenje je dovelo do mučenja mnogih templara kako bi priznali zločine. Pod okrutnim mučenjem, mnogi vitezovi su priznali zločine koje u velikoj većini slučajeva nisu počinili, što je omogućilo kralju da opravda svoje postupke pred javnošću i Crkvom.
Ukidanje reda
Papa Klementa V. našao se u nezavidnoj situaciji. S jedne strane, bio je nevoljko uvučen u sukob s templarima, jer su oni bili pod izravnom zaštitom Crkve, ali s druge strane, Filip IV. imao je snažan utjecaj na papu, osobito zato što je Klement bio podložan francuskoj političkoj moći.
Nakon uhićenja templara, kralj je izvršio pritisak na papu da poduzme formalne crkvene korake protiv njih. Klement V. je na kraju pristao i započeo vlastitu istragu.
Iako je u početku oklijevao, pritisnut okolnostima, 1312. godine na saboru u Beču, papa je odlučio formalno raspustiti Red templara. Iako su rezultati papinskih istraga nisu pružili dokaze za herezu, pritisak Filipa IV. i strah od daljnjih političkih nemira doveli su do službenog ukidanja reda.
Kraj
Posljednji veliki majstor templara, Jacques de Molay, postao je simbol njihove propasti. Nakon višegodišnjeg suđenja i zatočeništva, de Molay je 1314. godine osuđen na smrt spaljivanjem zbog heretičkih optužbi. Njegova smrt bila je simboličan kraj templarskog reda. Nakon formalnog raspuštanja templara, njihova imovina bila je podijeljena među raznim europskim kraljevstvima i crkvenim institucijama.
Iako je formalno rečeno da će većina njihove imovine pripasti hospitalcima (ivanovcima), veliki dio bogatstva u Francuskoj završio je u rukama Filipa IV. i njegovih pristaša. Filipov cilj – financijsko iscrpljivanje templara i stjecanje njihove imovine – bio je uspješno postignut. Prema legendi, prije nego što je umro, de Molay je prokleo Filipa IV. i Klementa V., proričući njihovu brzu smrt.
Zanimljivo je da su obojica umrli nekoliko mjeseci nakon njegova smaknuća, što je samo dodatno podgrijalo legende o templarima. De Molayeva smrt na lomači bila je kraj templara kao formalnog reda, no njihovo nasljeđe nastavilo je živjeti stoljećima.
U drugim dijelovima Europe, templari su doživjeli različite sudbine. U Španjolskoj i Portugalu, gdje je red imao značajan utjecaj u borbi protiv Maura, mnogi templari su integrirani u druge viteške redove kao i imovina. U tim su regijama templari, umjesto da budu uništeni, jednostavno preimenovani, čime je njihov utjecaj u tim dijelovima Europe donekle očuvan.
Mistične legende
Iako je templarski red formalno nestao, naslijeđe je preživjelo do danas. Templari su postali sinonim za tajne organizacije, što je potaknulo brojne teorije zavjere i romantične legende. Najpoznatiji mitovi o templarima uključuju potragu za Svetim gralom, skrivenim blagom, a neki su ih povezivali s raznim tajnim društvima poput slobodnih zidara (masona). Sveti gral, prema kršćanskoj tradiciji, bila je čaša koju je Isus koristio na Posljednjoj večeri, a za koju se vjeruje da ima čudotvorne moći. Legenda o Sv. gralu postala je popularna u Srednjem vijeku, osobito kroz priče o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Okruglog stola, a ubrzo je povezana s templarima. Prema nekim teorijama, templari su tijekom svojih borbi u Svetoj Zemlji došli u posjed grala i sakrili ga kako bi ga zaštitili od neprijatelja. Navodno su ga donijeli natrag u Europu, gdje su ga čuvali u nekoj od svojih utvrda. Potrage za tim predmetom i danas postoje.
Zbog njihove ogromne moći i bogatstva, mnogi su vjerovali da su templari sakrili veliko blago prije svog ukinuća. Prema ovoj teoriji, prije nego što je Filip IV. izvršio napad na templare oni su uspjeli sakriti svoje bogatstvo, koje nikada nije pronađeno. Postoje i teorije da su templari sakrili relikvije iz jeruzalemskog hrama, uključujući dijelove križa na kojem je razapet Isus. Jedan od najzagonetnijih elemenata optužbi protiv templara bilo je njihovo navodno štovanje Bafometa. Prema optužbama koje su iznesene tijekom suđenja, templari su navodno sudjelovali u tajnim ritualima u kojima su obožavali Bafometa, misterioznu glavu ili kip.
Optužbe su bile ključne u osudi za herezu, ali povijesni izvori ne pružaju jasne dokaze o stvarnoj prirodi tih rituala. Tijekom stoljeća ime Bafomet postalo je povezano s mnogim okultnim simbolima. Tajnovitost oko rituala također je pridonijela mističnom imidžu templara. Kao redovnici-ratnici, templari su živjeli prema strogoj disciplini i imali su vlastite vjerske obrede, no priroda tih rituala ostala je nepoznata. Nakon ukinuća reda, pojavile su se brojne teorije da je dio templarskog reda preživio i nastavio djelovati u tajnosti, što je na kraju dovelo do stvaranja slobodnih zidara. Iako povijesni dokazi ne podržavaju izravnu vezu između templara i slobodnih zidara, ova je ideja postala vrlo popularna zbog mističnosti dvaju redova.
Zaključak
Iako su templari kao povijesni čimbenik prestali postojati početkom 14. stoljeća, njihova ostavština nastavlja živjeti kroz povijest, legende i mistične priče. Njihova povezanost s blagom, Svetim Gralom, tajnim ritualima i okultnim simbolima učinila ih je nepresušnim izvorom inspiracije za ljubitelje povijesti.
Petak 13. je postao simbol nesretnog dana upravo zbog templara. Templari doživljavaju „uskrsnuće“ u suvremeno doba kroz knjige i filmove poput Da Vincijeva koda ili videoigre kao što je serijal Assassin’s Creed.
Mističnost je osigurala templarima mjesto u povijesti kao jedne od najzagonetnijih i najfascinantnijih skupina srednjovjekovne Europe.
Uvertira u stoljeća krvi: Ovako su započeli srednjovjekovni ratovi koji su zauvijek promijenili Europu
