LeBron, knjiga o počecima

Danas u Italiji izlazi “Shooting Stars”, knjiga LeBrona Jamesa o njegovim počecima, djetinjstvu u Akronu i slavi koja je stigla s naslovnicom Sports Illustrateda dok je još igrao u srednjoj školi. Ovo je izvadak zahvaljujući Libreria Pienogiorno.

izvod iz knjige

—

Naslovnica Sports Illustrateda datirana je na 18. veljače 2002. Gledajući unatrag, još uvijek je teško razumjeti kakav je bijes izazvala oko dječaka koji je bio tek treći razred srednje škole. Već sam nekoliko puta bio na naslovnici, a Sports Illustrated se nije često čitao u stanovima Springhilla. U jednoj sam ruci držao košarkašku loptu kojoj su dali žućkastu nijansu kako bi izgledala kao sunce, a drugu sam ruku ispružio ispred sebe, raširenih prstiju kao da zaustavljam promet. Na čelu sam imao zelenu traku, a usne su mi bile razvučene u arogantnu grimasu. Svidjela mi se ta fotografija u to vrijeme. Bilo mi je sedamnaest godina. Naslov na naslovnici bio je The Chosen One, a rečenica ispod je glasila: “Junior LeBron James bi upravo sada bio izbor NBA drafta.” Govorilo se o meni kao o sljedećem mogućem nasljedniku Michaela Jordana. Možda sam bio previše naivan da shvatim što točno znači biti na toj naslovnici i to sam olako shvatio. Kao što je Willie kasnije rekao, “Nitko od nas nije u potpunosti shvaćao ogroman utjecaj koji bi to imalo.”

Ta me naslovnica izbacila u nacionalnu popularnost, bio spreman ili ne, bio spreman moj tim ili ne. Trener Dru je to razumio, jer smo ubrzo imali i do trideset novinara na našim utakmicama. Ono što je Fab Five učinilo tako sjajnim bio je naš timski rad. Zbog toga smo osvojili dva uzastopna naslova prvaka države. Ali naslovnica Sports Illustrateda sve nas je pretvorila u rock zvijezde, dodatno pojačavajući naš osjećaj nepobjedivosti. U razredu su neki od nas počeli kršiti pravila. Mali Dru kasnio je na nastavu i bio je sveznalica. Sian je zapravo prestala raditi domaću zadaću ili ju je samo prepisala od nekoga drugog. Bio sam arogantan, zvao sam se kralj James, stvarno sam to imao u glavi. Gledajući unatrag, trebao sam držati jezik za zubima, ali bio sam samo dijete i činilo mi se kao da su svi novinari svijeta odjednom na meni.

Što se košarkaške sezone tiče, izgubili smo nekoliko utakmica, što je značilo da je san o državnom naslovu za tu godinu završen. USA Today nas nikada ne bi stavio na prvo mjesto. Ali začudo, ništa od toga nas nije zabrinulo. I dalje bismo osvojili državni turnir, naš treći uzastopni naslov, 2002. Sve dok ga nismo izgubili. Kada je tim Rogera Bacona, veseleći se pobjedi, podigao pehar na parket Value City Arene visok poput deseterokatnice, Romeo se vratio starom stavu koji je nekako pokušao ispraviti. Želio se boriti. Poželio je nekoga udariti. Tada je shvatio da više ništa ne može učiniti. Stvari su sada bile izvan kontrole St. V-a. Roger Bacon je pobijedio zahvaljujući svojoj ravnoteži, nadmoći u skoku i većoj ekipnoj disciplini. Mali Dru odmah se pokušao ušuljati u svlačionicu, no otac je potrčao za njim i vratio ga u dvoranu da sportski dočeka poraz. Ali bio je neutješan. Sian je odbila staviti srebrnu medalju za drugo mjesto oko vrata. Iznutra je prihvatio poraz, jer je znao što je pošlo po zlu i zašto je pošlo po zlu: zaslužili smo izgubiti, ne samo zbog toga kako smo igrali, nego i zbog toga kako smo pristupili cijeloj sezoni. Protratili smo previše vremena na zabavu. Imali smo previše sukoba s trenerom Druom. Ignorirali smo ga kad nas je upozorio da će naše ponašanje na terenu i izvan njega prije ili kasnije biti kobno za nas. Bili smo samo djeca, nesposobna podnijeti našu iznenadnu zvijezdu.

Mediji, prije svega Sports Illustrated, stavili su nas na rešetku i svjedočili našem neizbježnom mučeništvu. Magazin je sigurno pažljivo razmislio o odluci da na naslovnicu stavi srednjoškolca i mislim da su bili svjesni kakav bi to eksplozivan učinak imao. Nijedan tinejdžer ne zaslužuje da ga se uspoređuje s Michaelom Jordanom i nijedno dijete ne može podnijeti pritisak takve usporedbe. Postali smo samovažni idioti, ja posebno, i za to nemamo opravdanja, ali isto tako i odrasli koji su se tako ponašali prema nama i onda samozadovoljno gledali kako se samouništavamo. Što se mene tiče, ostao sam iznenađujuće miran u porazu. Nisam plakala, nisam nikoga krivila osim nas samih. Išao sam redom stisnuti ruku igračima Rogera Bacona jer su zaslužili pobjedu. Još se jedna stvar dogodila u tom trenutku: shvatio sam da se stvari moraju promijeniti, da se sve mora promijeniti u posljednjih godinu dana, ako Fab Five želi ostvariti svoj san o osvajanju nacionalnog prvenstva. Jer postojala je samo jedna gorka istina: vrijeme je istjecalo.