Holjevac: ‘Milanovićevo iskustvo je otprilike isto kao iskustvo Bore Leeja u snimanju filmova’

Što zajedničko imaju Mate Rimac i Zlatko Dalić? Potonjeg sam spomenuo, ukratko, u prošlom broju. Obojica su uspješni Hrvati. Zato brojni jedva čekaju – i priželjkuju – njihov pad, kako bi njihovi promašeni životi i dalje imali smisla i kako bi i dalje imali izgovor za sebe, kojim se tješe: Hrvat ne može biti uspješan, jer ako jest, onda znači da je lopov, izdajica, sigurno to nije postigao na pošten način. Jer ako ja nisam, kako je onda on mogao? Ako koji digne glavu iznad mase, ostali ga gledaju povući natrag na dno.

Jedan od razloga povijesnih neuspjeha Hrvatske je upravo gubitnički, luzerski mentalitet. Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. Uspjeti se ne mora, jamrati se mora. Dalića se proziva zbog podbačaja na EP-u – kojeg ja ne bih nazvao podbačajem jer u skupini smrti nikad nismo bili među favoritima za prolazak dalje. Bar ne prema kladioničarima (ne, ne kladim se, ali pogledam kakve nam šanse daju jer znam da smo skloni olako se zanositi). To su bile Španjolska, zasad daleko najuvjerljivija na prvenstvu, i Italija. Realno, uz ove igrače, naš je domet plasirati se. Sve ostalo je prebačaj, a Dalić nas je naviknuo na prebačaje. Zato mi je drago što su brojni ipak ustali protiv antidalićevske histerije u dijelu javnosti i medija i došli ga dočekati u zračnoj luci, neovisno o tome što svatko naravno može imati mišljenje o tome gdje je pogriješio. Ali Dalića imaju pravo kritizirati ljudi koji žele da Hrvatska uspije, ne oni koji samo žele da jedna uspješna priča što prije završi pa da se mogu vratiti društvu u ćošku. I da mogu pričati kako to što je on učinio nije ništa, oni bi bolje. Hrvati ni četnike ne mrze kao uspješne Hrvate. Zapravo, dio spomenutih ih čak i simpatizira. Jer zašto bi Hrvatska uopće trebala postojati. To je za nacionaliste.

No kao što svatko misli da bi bolje vodio reprezentaciju, tako svatko misli da bi mogao u deset godina stvoriti tvrtku vrijednu dvije milijarde eura, danas vjerojatno i više, samo da mu je netko prije tih deset godina posudio koji milijun eura. Tata, banka, ulagač iz Koreje, bilo tko. Iako svi znamo masu onih kojima su tatice dali i više od kojeg milijuna pa su postigli jedino to da su povalili nešto instagramuša i sponzoruša i našmrkani razbili dva-tri BMW-a.

To se često događalo i Musku

Rimac je ime koje je danas poznato svakom u svijetu tko imalo prati bilo biznis i financije, bilo automobile, bilo tranziciju na električna vozila. Nakon što je početkom godine potpisao spektakularan i za Hrvatsku vrlo unosan ugovor s BMW-om, prije nekoliko je dana predstavio ultrasnobovski Bugatti namijenjen isključivo milijarderima, koji je naišao na oduševljenje struke i javnosti, razvijen u cijelosti u Hrvatskoj, a sklapat će ga pedesetak šljakera u Francuskoj, otprilike po sistemu po kojem zapadne tvrtke razvijaju automobile u svojim zemljama, a proizvode ih u Turskoj, Kini, ili sweat shopovima Trećeg svijeta. Hrvatska daje znanje i kapital, Francuzi ruke. A potom je predstavio robotaksi Verne, za kojeg su se brojni nadali da ga nikad neće biti i prozivali Matu za novac iz europskih fondova – koji se inače dijeli onima koji obećavaju i znaju što rade i koji će ga oploditi i kroz poreze i ekonomski rast vratiti u proračun s kamatama, ne luzerima koji jamraju kak’ to nije niš’ i kak’ bi oni mogli to isto samo da njima netko da peneze. Naravno, i sada ga ismijavaju. Jer se prototip pokvario na prezentaciji, što se često događalo i Musku – s kojim ga zapadni tisak često uspoređuje. Na zapadu, Mate je superstar, jedini Hrvat za kojeg su u Americi ikad čuli. U Europi su uz Rimca čuli možda još i za Modrića, ali to je to.

I nikad nigdje u zapadnim medijima nisam pročitao ništa o Rimcu osim superlativa i zadivljenosti – kako je nekom sve to uspjelo u tako kratkom roku i k tome u džepnoj “shithole” državici? Jedini hrvatski auto za koji su dosad čuli bio je “Plymouth Junkerolla” Homera Simpsona, “proizveden u Hrvatskoj od odbačenih ruskih tenkova”, kako kažu u jednoj epizodi. Dakle, riječ je o nekom tko je dramatično promijenio percepciju Hrvatske u svijetu, od zemlje koja je bila komunističko odlagalište otpada (ne kažem da jest, ali tako su nas gledali!) do zemlje tehnološkog lidera u vrlo bitnim segmentima. Ali što je netko u Hrvatskoj uspješniji, mi ga više mrzimo i priželjkujemo da što prije padne. I tu treba tražiti razloge povijesnih neuspjeha Hrvatske da se nametne kao uspješna i respektabilna: nije da su Englezi ili Nijemci nešto puno pametniji od nas, baš toliko sposobniji. Donekle, ali ne toliko. Najveća je razlika u tome što oni svoje uspješne ljude njeguju kao nacionalno blago i što u skladu s meritokratskim principima zapadnog svijeta ondje kompetentni i uspješni ljudi predvode naciju i služe kao uzor, iako i ondje ima ponešto jalnuških diletanata. No drugi ih brzo ušutkaju. Mi svoje gledamo zgaziti što prije i vratiti ih “na njihovo mjesto”, a na vodeća mjesta postaviti uhljebe i mediokritete, sitne lupeže koje nećemo mrziti jer nemamo zašto. Zavidnom luzeru ništa nije mrsko kao uspjeh vlastitog sunarodnjaka, tko god to u danom trenutku bio. Uostalom, isti ti nikad nisu Tuđmana mrzili više nego nakon što je dobio rat.

Dobra lova, a posla nema previše

Kad već nije uspio postati premijer, Zoran Milanović odlučio je ipak ostati još pet godina predsjednik. Zašto i ne bi, lova je dobra, posla nema previše jer su nam diplomatski odnosi ionako svedeni na minimum otkako Kolinda ne stoluje na Pantovčaku, tako da se ne mora prečesto inkomodirati ranim ustajanjem i dočekivanjem nekakvih stranih državnika koji mu onda remete dnevni red. Nije baš da stoje u redu da ih primi. A nije baš ni da ga nekamo zovu. Plaća ide svejedno, tako da se zbog toga ne sekira.

“Ponovno se kandidiram za predsjednika Republike Hrvatske. Imam najviše znanja i iskustva od svih mogućih kandidata, a iako to nije presudno, to su moji aduti s kojima krećem na put prema drugom mandatu”, kaže Milanović. Pola ljudi, kad čita takve stvari, misli da je Milanović jedan vrlo bistar tip koji cinično i inteligentno trola i podbada HDZ, a pomalo i sve ostale. Da se šali. Druga polovica misli da je zapravo potpuno prolupao. Puknuo k’o kokica. I da on to ozbiljno misli o sebi.

Holjevac: ‘Uspjeli smo ujediniti Milanovića, Plenkovića i ostale. Dirnuli smo u povlastice’

Iskustva kao predsjednik svakako ima više od svih potencijalnih kandidata jer već gotovo pet godina sjedi na Pantovčaku, a prije toga je četiri godine isto tako beskorisno sjedio na mjestu premijera. To mu se mora priznati. No to je otprilike kao iskustvo legendarnog Bore Leeja u snimanju filmova. Snimao ih je cijeli život, i snimio ih je puno, ali svi su bili gledani samo kao predmet sprdačine s amaterizmom. Ima i Tomašević iskustva kao gradonačelnik Zagreba. Već dobre tri godine. To je tri godine previše.

Dobro, nije Zoki baš toliki antitalent za politiku, a ima i neka umijeća. I iskustvo u kreativnom vrijeđanju. Ima, doduše, i iskustva u gubljenju izbora više nego itko u Hrvatskoj. Ipak, malo je bizarno da sad kaže da treba organizacijsku pomoć SDP-a kako bi se spriječile prevare jer je upravo on taj koji je na parlamentarnim izborima pokušao varati. Dobro da nije zazvao pomoć Putina i Dodika. A vjerojatno i sad ima lukav plan – pokušati skupiti potpise za referendum kojim bi se predsjedniku Republike vratile ovlasti koje mu je SDP-ova vlada oduzela nakon smrti Franje Tuđmana kako HDZ više nikad ne bi imao tako moćnog predsjednika. Pa HDZ od 2003. uglavnom dominira parlamentom, a bezveznu predsjedničku funkciju uglavnom prepušta HNS-u i SDP-u. No svakako ima i puno sreće – sreće što HDZ ipak nema dovoljno ruku u Saboru da ga jednostavno smijeni, zbog kršenja Ustava. Ali kako političari u Hrvatskoj puno toga shvaćaju neozbiljno, tako neozbiljno shvaćaju i sam Ustav i institucije koje ga štite. Naravno, ostaje pitanje bi li se on uopće i smio ponovno kandidirati, kad je već zakon takav da je praktično nemoguće pokrenuti postupak smjene predsjednika zbog grube povrede dužnosti, no to će vjerojatno ostati hipotetsko pitanje.