Nakon 14 utakmica bez poraza u Ligi prvaka, odnosno nakon 36 pozitivnih ishoda u svim natjecanjima, Real Madrid doživio je prvi poraz. Osjećaj gorčine nakon 259 dana, kada je Atletico Madrid posljednji slavio protiv Blancosa, preplavio je madridsko okruženje sklono Realu.
Već i prije Lillea počele su negativne analitike stanja momčadi i propitivanja trenerovih odluka. Nakon što je ipak niže rangirani suparnik ne samo pobijedio, nego i u igri ravnopravno parirao Realu, upaljeni su alarmi. Netko bi kazao, dovoljan je jedan poraz za paniku na Realovoj planeti. No, nije stvar u porazu i protivniku, nego u prepoznatljivom kriznom stanju u igri, uz jačanje dubioze kako će se u nastavku to razriješiti.
Real je u startu sezone upisao već tri remija, od čega dva sa slabijim suparnicima u La Ligi (Mallorca, Las Palmas), te s (jačim) Atleticom. U Ligi prvaka bili su neuvjerljivi sa Stuttgartom, a sada su izgubili u Lilleu. Ono što je dodatno problematično prvenstveno za (statusnu) mirnoću trenera Ancelottija, to je uvjerenje da su se problemi prepoznavali i u dobivenim utakmicama. Činjenica da je Barcelona u ligi ima tri boda prednosti, postaje već opterećenje za realovce. Naime, Katalonci su stalno u nekim financijskim i klupskim problemima, ali su unatoč “blagostanju” Reala i dalje vrlo konkurentni. Lani u ovo doba Real je imao omjer 7-0-1 kao Barca i bio je prvi, ali s tek bodom prednosti, ali i naznakama da će biti uspješniji.
Što je povod podignutim tenzijama u Realu? Očito je da Ancelottijeva momčad ne igra dobro. Dolaskom Kyliana Mbappea, uz nadolazeću zvijezdu Endricka, činilo se da će Real uz već postojeće vedete (Vinicius, Rodrygo, Bellingham…) imati takvu ofenzivnu moć da će “atomski napad” biti dovoljan da kompenzira limite i demolira sve suparnike. Pritom se početne probleme u kompoziciji igre tumačilo kao vrijeme prilagodbe Mbappea na Real i obrnuto. Stvari, kako pokazuje teren već sada, su bitno kompliciranije. I što se tiče prilagodbe Francuza, ali i što se tiče neravnoteže u igri Reala…
Na utakmici protiv Valladolida kući, u 2. kolu, Luka Modrić je žestoko zamjerio, za vrijeme igre, Viniciusu i Mbappeu što se nezainteresirano postavljaju u defenzivnoj igri. Potom je o tome govorio i Ancelotti, ističući da se stvari moraju mijenjati i stvoriti balans u igri. Kolektiv je ključan da svaki pojedinac, ma kako kvalitetan bio, pruži najbolje od sebe. I onda doživi pohvale. No, mjesec dana kasnije ne da se nije promijenilo to mutno taktičko stanje Reala, nego djeluje još gore. Što odmah potpiruje raspravu u strogim madridskim medijima je li Ancelotti sposoban usmjeriti Real u željene pravce dominacije.
Analitičari koji su sada podsjetili na Modrićevu ljutnju ukazuju da je to bila vidovita reakcija igrača koji je bio jedan od oslonaca protekle dekade i najvećih uspjeha Reala u povijesti. I podsjećaju da je Modrić, unatoč dobi, još uvijek i rastrčan i nadasve tehničko-taktički najuvjerljiviji vezni igrač Blancosa. To uzimaju kao otegotnu okolnost Ancelottiju, jer za razliku od primjerice Modrića i raznih analitičara nije prepoznao uzroke neravnoteže u igri. Sada se uvukla neka letargija u momčad i ona je izgubila na samopouzdanju. Igrači vide da im ne ide dobro, nisu navikli na takvu nemoć, a ne znaju kako bi to promijenili. Sve nervozniji Ancelotti, podvlače analitičari, potvrđuje sve što mu se na presicama kroz pitanja sugerira kao problem, ali kao da nema rješenja kako to promijeniti.
No, morat će brzo djelovati, jer Florentino Perez neće dugo trpjeti da mu se spektakularna selekcija spotakne u sezoni napada na čak 7 trofeja. Ancelotti jest doveo momčad do prvog trofeja, pobijedivši Atalantu u Europskom superkupu, no upravo se tada počelo provlačiti pitanje igre i fazama podređenosti kudikamo “jeftinijoj” momčadi iz Bergama.
Zašto momčad s toliko kvalitete djeluje tako neuvjerljivo i obrambeno ranjivo? Mnogi se slažu da je baš sada, kada ga nema, najvidljivije koliko je Kroos značio za konstrukciju igre Reala. Kad je Modrić na klupi onda ta jalovost kombinatorike maksimalno dolazi do izražaja. Time se vraćamo na najznačajniji limit ovog Reala, a to je vezni red. Klub je okupio tzv. zaštitare, odnosno igrače koji su fizički moćni, ali na planu kreativnosti i ideje u igri, vrlo oskudni.
Tchouameni je najviše na udaru, jer kao šestica ne uspijeva povezati redove ni približno kao što je to činio Kroos. Iako su mediji puni hvale za Valverdea, kojeg je Ancelotti, po “preporuci” Kroosa označio kao njegova nasljednika, vidljivo je da Urugvajac nema te osobine koje trebaju Realu da gradi akcije iz pozadine. Zato suparnici visoko napadaju Realove veznjake i uspijeva im stvoriti probleme u gradnji akcija. Posljedično idu duge lopte na Viniciusa, Mbappea i Rodryga, preskakanje igre i jednostavnije suparničko branjenje. Kad brzanci Reala nemaju prostora u zgusnutim formacijama protivnika, teško stvaraju šanse. Statistika to potvrđuje, kao što ukazuje na slabost presinga, oskudicu šuteva, manjak trčanja i uspješnih driblinga.
Kako će to Ancelotti riješiti ostaje za vidjeti, ali njegovo sve češće i žešće prigovaranje sucima ukazuje da je izgubio mirnoću kojom je upravljao svlačionicu punu taštih igrača. Dolazak Mbappea (razumljivo) i Endricka (nerazumljivo za 18-godišnjaka) tu je razinu taština i individualnosti (sebičnosti) samo pojačalo.
