Među zvijezdama 16. summita BRICS-a koji je u četvrtak završen u ruskom Kazanju (Republika Tatarstan) svakako je bio i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Nije razlog tomu samo činjenica da je Turska jedina na ovom summitu sudjelovala kao članica Sjevernoatlantskog saveza (NATO). I to ne kao neka mala, obična, članica koja traga za svojim geopolitičkim identitetom, već kao članica s besprimjernim geostrateškim položajem i ogromnim respektom unutar najjačeg globalnog vojnopolitičkog bloka.
I prije terorističkog napada na tvornicu vojnih zrakoplova i svemirskih tehnologija u Ankari drugog dana summita, Erdogan je izazivao pozornost ostalih državnika, medija i domaćina koliko i generalni tajnik UN-a Antonio Guterres (zbog iznimne hrabrosti da se pojavi u Kazanju); koliko kineski predsjednik Xi Jinping, indijski premijer Narendra Modi, ili kao uznositi domaćin, Vladimir Putin, čijoj taštini je iznimno prijao ovoliki broj moćnih lidera koji su se odazvali njegovu pozivu.
Iako je i prije stupanja na rusko tlo kao gost summita, izjavljivao da njegova zemlja, iz pragmatičnih geoekonomskih razloga “želi iskreno poboljšanje suradnje s BRICS-om”, mnogi među medijskim izvjestiteljima iz Kazanja, vanjskopolitičkim stručnjacima i političarima najrazličitijih orijentacija, svakojakim su hipotezama i prije i tijekom summita pokušavali zasjeniti Erdoganovu vanjskopolitičku rolu na ovom događaju od nepobitnog globalnog značaja.
Tako su i u međunarodnom medijskom centru u Bruxellesu, kojem gravitira oko 3000 novinara sa svih kontinenata, od utorka do četvrtka razmatrane i pretresane sve moguće pretpostavke “tako naglog Turskog zaokreta prema BRICS-u”, pa čak i ona po kojoj je Turskoj “nametnuta” uloga ‘trojanskog konja’ unutar ove ekspandirajuće asocijacije kako bi se, navodno, opstruirala njena sve evidentnija magnetska privlačnost.
Teorija zavjere, stvarna zavjera ili blef?
Iako su teorije zavjere odavno postale stvarnost, i iako svijet niti u svojoj cjelokupnosti niti u detaljima ne egzistira na slučajnostima već na zakonomjernosti, a u osmišljenoj međunarodnoj politici i na dugoročnom planiranju – hipoteze o turskom “kukavičjem jajetu” unutar BRICS-a ne samo da nemaju utemeljenje, nego su i glupost čak i ako bismo se složili da u aktualnom turskom predsjedniku uistinu čuči nekoliko Erdogana.
Osvrnemo li se, primjerice, samo na tursko-ruske odnose odmah će se uočiti plahovita narav turskog predsjednika s jedne, i Putinov ledeni smiješak, s druge strane stola. Osobne veze između dugogodišnjeg turskog i isto takvog ruskog predsjednika nekada su kao struna napeti, nekada su naoko bratski, ali nikada do kraja otvoreni, iskreni i relaksirajući. Zajedničko im je, međutim, da obojica odbacuju jaram američke superdominacije i zapadne diktature demokracije, te što svaki na svoj način formatira svoje neprijatelje, interesne sfere i vojne sukobe – od Južnog Kavkaza do Sirije i Sjeverne Afrike.
Erdogan je ovoga tjedna u Kazanju bio neobično lascivan prema Putinu. Njegovi odnosi s ruskim predsjednikom, kako je sam rekao, temelje se na “razumijevanju, međusobnom povjerenju i poštivanju”.
lako je više puta do sada priznavao da mu nije lako nositi se s njim, i Putin je o Erdoganu uoči summita BRICS-a govorio kao o “iznimno snažnom lideru”, “nezaobilaznom sugovorniku”, pa čak i kao “pouzdanom partneru” – neovisno o tome što je Turska kao moćna članica NATO-a mogla, a nije, vlastitim vetom zaustaviti ratnohuškačko ekspandiranje ovog Saveza podalje od ruskih granica mnogo prije rusko-ukrajinskog rata i nedavne klimoglave turske suglasnosti o uklještenju Rusije i na njenim granicama s dvije nordijske zemlje – prvo ulaskom Finske, a potom i Švedske u NATO savez.
Von der Leyen pohvalila Vučića što nije išao na BRICS samit nego se našao s njom
Geopolitika važnija od učtivosti
Usprkos nekada gruboj a nekada umilnoj retorici njihovih lidera, Rusija i Turska neprestano proširuju suradnju u trgovini, turizmu i osobito u energetici. Sve se to odvija pred očima Zapada i neovisno o ruskoj invaziji na Ukrajinu koju Turska retorički osuđuje i kojoj je u znak podrške prva isporučila svoje najsmrtonosnije ratne dronove. Te neovisno i o turskom obnovljenom i sve učestalijem bombardiranju suverenog sirijskog teritorija nad kojim tradicionalno Rusija ima neformalnu superviziju.
Iako su, dakle, službeni turski stavovi o ratu u Ukrajini – mir, dijalog i uloga fer-suca, u geopolitičkom pozicioniranju svoje zemlje Erdogan se ne odriče ni ostalih nimalo filantropskih ili pacifističkih metoda, pa ni makijavelizma kadgod zatreba. Cilj opravdava sredstvo čak i u njegovom vrlo metodičnom osvetništvu prema “neprijateljima turske države i naroda” koje se ni po čemu ne razlikuje od osveta onih svjetskih lidera koje Erdogan s neskrivenim gađenjem u zadnje vrijeme oslovljava “fašistima novoga doba”. Takvu politiku turski lider demonstrira upravo i ovih dana dok se s razjarenim osvetništvom po tuđim suverenim teritorijama obračunava s “neprijateljima turske države i turskog naroda”.
Sam Erdogan javno priznaje kako njegova zemlja nije ničija moneta za potkusurivanje “bez obzira što tko mislio o sebi, ili ma koliko tko bio moćan”.
“U nekim krugovima se već duže vrijeme pokušava naše vanjskopolitičke inicijative predstaviti kao pomicanje naše geopolitičke osovine. To nam se spočitava i kad otvoreno govorimo o BRICS-u. Međutim, Turkiye (u Turskoj novoprihvaćeno ime za ovu zemlju) ne mijenja svoju osovinu, mi je samo jačamo istovremenim diplomatskim odnosima na svim stranama svijeta, a naši odnosi su utemeljeni isključivo na našim nacionalnim interesima“, naglasio je nedavno Erdogan i u Velikoj nacionalnoj skupštini u Ankari.
I uistinu, kao zemlja na raskrižju triju kontinenta Turska nema opciju zatvaranja i samoizolacije od vanjskog svijeta, ili opciju “da gleda događaje u svojoj regiji sjedeći na ogradi”, kako voli reći ovaj kontroverzni lider “Ahilove pete svijeta” koji istovremeno igra zapravo na bezbroj šahovskih ploča.
Tako je činio i ovih dana u Kazanju: borio se, uz ostalo, za obnovu “povijesnog Sporazuma” od 22. srpnja 2022. o izvozu milijuna tona ukrajinskog žita (u čemu je njegova zemlja do sada igrala ključnu ulogu), a na drugoj strani je s Putinom slavio rekordnu robnu razmjenu uključujući i od Zapada sankcionirane ruske energente. Takav je, Erdogan.
Ništa od ulaska u NATO: Od građana EU-a gore će proći još samo Ukrajinci kojima se štošta obećavalo
Odlučno odmicanje od Europske unije
Da službena Ankara vodi proaktivnu vanjsku politiku preuzimajući često vrlo rizične inicijative u pokušaju rješavanja regionalnih i globalnih problema, ne potvrđuju samo Erdoganovo sudjelovanje na upravo završenom summitu BRICS-a i njegovo taktično nagovještavanje mogućeg članstva u ovoj rastućoj asocijaciji.
Odmicanje Turske od Europske unije usred najnovije migracijske histerije u Bruxellesu moglo bi se uskoro pokazati možda i značajnijom indikacijom tog erdoganskog “jačanja turske osovine” utemeljene izričito na turskim nacionalnim interesima.
Formalnopravni odnosi između EU-a i Turske mogli bi se mjeriti još od 31. srpnja 1959. godine, kada je službena Ankara podnijela zahtjev za pridruženo članstvo u tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). Nakon nešto više od četiri godine, 12. rujna 1963., u Ankari je potpisan sporazum o savezu između Turske i EEZ-a, čime je stvoren međunarodnopravni temelj za otvaranje procesa turskog pristupanja Uniji.
U fazi mirovanja proces je ostao duže od 15 godina, da bi nakon vojnog udara 12. rujna 1980. godine, “zbog narušenog demokratskog režima u zemlji”, članice EEZ-a zamrznule sve dalje pregovore s Turskom. Tek dolaskom Turguta Ozala na čelo turske vlade, koji je i na Zapadu doživljavan ozbiljnim reformatorom i vizionarom, Turska je sredinom travnja 1987. obnovila zahtjev za punopravno članstvo u EEZ-u. Hrvatska je, primjerice, takav zahtjev podnijela tek 21. veljače 2003. godine!
Kandidatski status za članstvo u EU Turskoj je odobren sredinom prosinca 1999. godine (Hrvatska i Sjeverna Makedonija su taj status dobile skoro pet godina kasnije), ali su pregovori, nakon bezbroj prepreka, otvoreni tek 2005. kada i Hrvatskoj! Ni od tada, međutim, nije bilo većeg napretka u EU-turskim odnosima iako je u razdoblju 1999-2005. oko 80% turskih građana podržavalo pristupanje ove zemlje Uniji. Nakon osam godina harmniziranja i pregovora Hrvatska je 1. srpnja 2013. postala punopravna članica Unije, a Turska je ostala tamo gdje je bila prije skoro četiri desetljeća!
Zapadne sile nespremne prihvatiti stvarnost: na pragu smo globalne kataklizme
“Turska neće biti rob”
Nova faza zahlađenja EU-turskih odnosa nastala je nakon pokušaja vojnog puča 2016., a zatim i nakon “nedemokratskih ustavnih reformi” kojima su ovlasti turskog predsjednika proširene do razine gotovo samovoljnog upravljanja i odlučivanja o svemu.
Današnja komunikacija između Bruxellesa i Ankare se svodi uglavnom na nepristojno oštru retoriku i obostrane ucjene. Europska komisija prijeti proširenjem opsega postojećih sankcija zbog odnosa Turske prema Cipru i “neovlaštenog istraživanja rezervi plina u ciparskim morskim vodama”, dok Ankara uzvraća otvaranjem državne granice i vrata turskih zatvora kako bi se Europi isporučili “milijuni izbjeglica i pripadnika ekstremističkih skupina Islamske države Iraka i Levanta”.
Od turskog predsjednika se također zahtijeva povratak europskim modelima vladavine prava i građanskih sloboda, a Ankara uzvraća “turskim exitom” i prijetnjama o “instantnom” završetku pregovora za članstvo. “Turska neće bit rob EU-a i čekati… Mi smo danas drugačija zemlja od one kakvu ste do sada poznavali. Mi ne damo nikom da nas gleda poprijeko“, vehementno odgovara Erdogan Bruxellesu.
U Europskoj uniji trenutačno živi više, pretežito dobrostojećih turskih državljana, nego što Hrvatska ili Bosna i Hercegovina imaju stanovnika, a oko tri milijuna samo u Njemačkoj. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve je više indikacija koje navješćuju da Europska unija Erdoganu nije više opsesija kao što je bila u prvim godinama njegova mandata kada se iz sjedišta Unije u Ankaru vraćao slavljen kao što je nekada slavljen njegov uzor i veliki otac nacije, Mustafa Kemal Ataturk.
Tjedna analiza Zorana Metera: ‘Plan ukrajinskog poraza’ i tko je strateški pogriješio?
Je li se radilo tek o akrobacijama na više stolica, nekoj novoj Balkansko-azijskoj uniji, Mini Schengenu, Turskoj uniji neoosmanskih prostora, ili velikom ništa – nije lako odgovoriti. No, sve je na stolu i sve je moguće, jer je više nego izvjesno da velika i moćna euroazijska zemlja s više od 83 milijuna pretežito muslimanskog stanovništva nikada neće postati članicom današnje Europske unije. Jer politika proširenja službenog Bruxellesa oduvijek je bila interesno jednosmjerna.
Neke nove i drugačije EU – možda! Ali do tada put Turske prema BRICS-u ostaje jedino izvjestan.
