Kada je instruktor vožnje Vladimir Pintar 1979. kupio novu Zastavu 750 LC, posve sigurno nije mogao ni pretpostaviti da će automobil ostati u obitelji i 45 godina kasnije, te prijeći prvo na sina, a potom i na unuka. Uobičajeno smatramo da vozila korištena u autoškolama imaju kraći vijek trajanja zbog grubog rukovanja od strane početnika, no ovaj Fićo pokazuje da to ne mora biti tako.
Današnji nam vlasnik, Dražen Pintar, pojašnjava kako je djed zapravo bio odlikovani profesionalni vatrogasac, dio ekipe koja bi izvlačila putnike iz gondola kada bi se tadašnja sljemenska žičara zaglavila. Od 1962. je počeo honorarno raditi i kao instruktor praktične obuke vozača motornih vozila, u školi Auto-moto društva Rade Končar.
U obitelji su imali i druge automobile, ali je Fićo nekako svima prirastao srcu, pa je i 1979. odabrao ovaj primjerak kao svoje sljedeće radno vozilo.
Odmah je izvršio neophodne preinake, poput ugrađivanja tzv. “sanjki” za povećanje krutosti auta i promjene sajle gasa, kako bi se početnicima olakšalo korištenje.
Tijekom sljedećih pet godina Pintar je ovim autom obučavao praktičnu nastavu vožnje na području Trešnjevke, a kada je 1984. otišao u mirovinu nastavio se njime koristiti. Živio je u okolici Samobora, te je uglavnom vozio auto okolnim krajevima.
Nakon njegove smrti auto je gotovo desetljeće stajao u garaži, a onda ga je sin Zlatko odlučio obnoviti i uključiti se u rastuću oldtimersku scenu. Lakiranje i restauracija, tijekom koje su zamijenjeni pragovi, rubnjaci i blatobrani, odrađeno je kod Oldtimer Doctora, u jednoj od prvih specijaliziranih radionica kod nas, a kvaliteta odrađenog očigledna je i danas.
Unutrašnjost i mehanika su pak u izvornom stanju, jer su bili tako dobri da ih nije trebalo dirati – baš poput djeda, i sljedeće su dvije generacije obitelji Pintar sklone tehnici, i profesionalno povezane s vozilima, tako da je kvalitetno održavanje pratilo ovog Fiću kroz čitav vijek. Dodatno, moramo spomenuti da su i Zlatko i Dražen kao prvi auto imali Fiću, no naravno ne ovog, taj je bio nedodirljiv – dok ga nije naslijedio, Dražen ga je samo nekoliko puta imao priliku voziti, na kraćim relacijama.
Upravo iz tog razloga na autu oduševljava originalnost detalja, kao i, danas već vrlo rijetko poklapanje brojeva, koje potvrđuje da je i dalje ugrađen originalni motor, s kojim nikada nije bilo nikakvih problema.
Pa čak kada se pred Draženom spomene ona mistična, zlokobna riječ koju su se plašili čuti svi vlasnici Fiće – gumigelenk – on samo slegne ramenima i kaže kako nikada nisu imali problema s time. Od modifikacija tu je samo nekoliko detalja, retrovizor, radio i maglenke.
U novom životu automobila, koji traje već petnaest godina, Fićo je bio redovan gost skupova u Hrvatskoj, ali i Sloveniji, Austriji, pa čak i Njemačkoj, gdje je bio na jednom od skupova aktivnog minhenskog kluba ljubitelja ovog modela. Zlatko Pintar dobio je nagradu kao najaktivniji član svog oldtimer kluba, sudjelovao je na uistinu impresivnom broju susreta, a važno je spomenuti da tijekom svih tih putovanja auto nikada nije stao niti zakuhao.
Dodatno, na sve je skupove dolazio i s njih odlazio vlastitim pogonom, mada Dražen, koji je automobil naslijedio prije dvije godine, nakon očeve smrti, priznaje da razmišlja o nabavci prikolice, koja bi mu ipak omogućila nešto veću komociju pri odlascima na udaljenije skupove.
I dalje dijeleći vrijeme između klasičnih oldtimerskih susreta i skupova ljubitelja Fiće, Dražen je nastavio očevu tradiciju, tijekom sezone je gotovo svaki vikend na nekom susretu, a želja mu je početi pohađati i skupove u Italiji, državi u kojoj je Fiat 600 izvorno konstruiran.
Kako bi to bilo moguće, vjerojatno će uskoro registarske pločice koje se nalaze na automobilu posljednje 33 godine, dakle od samostalnosti Hrvatske, zamijeniti onima s oznakom PV.
Uletjevši punim plućima u oldtimerske vode, Dražen priznaje da razmišlja i o dodatnom automobilu, možda nekom sportskijem, abartiranom Fići ili Fiatu X1/9, no jasno je da će ovaj djedov i očev automobil uvijek biti na prvom mjestu, noseći sa sobom emocije koje niti jedan drugi ne bi mogao doseći.
Uostalom, budućnost je, čini se, osigurana, garaža puna rezervnih dijelova za produljenje Fićinog života, a desetogodišnja kćerka Magdalena već sada obožava auto i veseli se što će jednog dana preuzeti brigu o njemu.
UKRATKO:
– Za potrebe ovog snimanja Dražen Pintar dovezao je Fiću na poligon autoškole Končar u Golikovoj, nekadašnjoj Kroflinovoj, gdje je autu prvih pet godina bilo radno mjesto
– Jedna od tajni očuvanosti su i ove “sanjke” ugrađene na automobil odmah po izlasku iz prodajnog salona zbog povećanja krutosti konstrukcije
– Prava je rijetkost pronaći Fiću u kojem je i danas originalni motor, no pločica to potvrđuje, a tri generacije obitelji Pintar vozile su ga bez ikakvih problema
– Dražen posjeduje i djedove dvostruke komande iz instruktorskih dana, no naposlijetku smo ipak odlučili da ih nećemo montirati samo za potrebe snimanja
– Ove po mjeri skrojene i sašivene presvlake sjedala ne skrivaju oštećenja, napravljene su da bi se očuvalo odlično stanje izvornog materijala
– Za razliku od istodobnog modela SC, koji je nudio spuštanje sjedala, bazičniji LC to nije imao, a motor od 767 ccm razvijao je slabijih 24 KS
– Zvuči nevjerojatno da je prošlo već petnaest godina od lakiranja i restauracije, mada nema očigledne potrebe, opet se sprema malo osvježenje
– Od 1991. ima ove registarske pločice i vlasnik bi ih volio zadržati, no vjerojatno će prijeći na PV kako bi mogao sudjelovati na međunarodnim natjecanjima
Sadržaj nastao u suradnji s CVH.
