Erdogan je svom velikom prijatelju u kritičnom trenutku „zabio nož u leđa“
Mudri narod ne bez razloga kaže „tko se tuče taj se voli“. Vole se naravno interesi – prije svega biznis
Geopolitika je, naizgled, vrlo čudna stvar. Nerijetko se događa da u njeno ime izvrsni prijatelji preko noći postaju zakleti neprijatelji, i obratno – da zakleti neprijatelji postaju prijatelji.
Međutim, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sada je na dobrom putu da navedenu „formulu“ dodatno obogati i u praksi dokaže da, kada su nacionalni geopolitički interesi u pitanju baš ništa nije nemoguće. Naime, mogao bi postati onaj koji je od vjerojatno najvećeg osobnog prijatelja sa sirijskim predsjednikom Basharom Assadom postao njegov zakleti neprijatelj, a onda ponovo prijatelj. To je, složit ćete se – pravo umijeće, ali itekako ukazuje na nekoliko važnih elemenata.
Prije nego što kažem o čemu je konkretno riječ, napomenuo bih kako Erdogan u takvim potezima već ima sličnih iskustava (s Egiptom i Rusijom, o čemu više kasnije u tekstu), što, uzevši zajedno u obzir predstavlja nedvojbeni znak kako je spreman svoje osobne interese podrediti interesima Turske i njene nacije.
To pak nije odlika velike većine današnjih političara modernoga kova koji pred javnošću često vole glumiti svoju konzistentnost, čvrstoću, nepomirljivost i beskompromisni stav prema onima s kojima se od ranije razilaze po bilo kojoj osnovi. Radije glumeći veličinu i jačajući svoj ego, ne žele prihvatiti općepoznatu spoznaju i istinu (između ostalog i onu kršćansku) o tome da svi ljudi – bez iznimke – griješe tijekom svog života i da politika u tome nije nikakav izuzetak. Štoviše! Razlika je jedino u tome kakve pouke čovjek nauči iz svojih grešaka tj. kako ih prihvati.
Zbog svojih sebičnih osobnih interesa mnogi ne žele prihvatiti da su potrebni i međusobno praštanje i međunacionalne pomirbe da bi svijet u konačnici jednom postao puno ljepše mjesto za život nego je to sada. Oni će radije inzistirati na mržnji kako bi dokazali da su baš oni bili u pravu kada su se odnosi s drugima (pojedincima, državama) sunovratili. Naizgled, u nepovrat. Ali postojana je samo mijena, što potvrđuje i ova vijest.
Evo o čemu se konkretno radi.
Z. Meter: (Video) Trijumfalni ulazak Bashara Assada u Rijad! Slijedi pomirba Egipta i Irana
Erdogan želi pomirbu sa Sirijom
Turska želi ponovo uspostaviti diplomatske odnose sa Sirijom pod vodstvom predsjednika Bashara Assada, koji su bili prekinuti nedugo nakon početka sirijskog građanskog rata 2011. godine. Naime, Ankara je tada čvrsto stala iza sirijske oporbe, koja se u međuvremenu najvećim dijelom potpuno radikalizirala kroz simbiozu s različitim ekstremističkim islamističkim pokretima pa i terorističkim organizacijama poput čuvene Al-Qaide. Iza nekih od tih pokreta otvoreno je stala i Ankara, zbog čega je turski državni vrh Assada često optuživao za kršenja ljudskih prava u zemlji (toga je dakako bilo, ali gdje toga zapravo nema?) ali i za ratne zločine kada je počeo građanski rat između službenih snaga sirijske vojske odane Assadu i paravojnih postrojbi različitog tipa i različitih interesa, redovito povezanih s interesima različitih inozemnih sponzora (od Turske, preko Saudijske Arabije i Katra, do SAD-a odnosno zapada).
No, kako se čini, nekadašnji Assadov veliki osobni prijatelj koji mu je u ključnom trenutku po njega i Siriju „okrenuo leđa“ (neki drugi bi rekli i „zabio nož u leđa“ i vjerojatno bi bili bliži istini) Recep Tayyip Erdogan, sada smatra kako je došlo vrijeme za zaborav svih „nesporazuma“ i za obnovu odnosa dviju susjednih zemalja, u mnogomu upućenih jedna na drugu zbog geografskih i geopolitičkih razloga i interesa.
Obje zemlje imaju izuzetan geografski položaj a time i geostratešku važnost koja uvelike nadilazi njih same pa se, sukladno tome, kroz obje sijeku interesi velikih globalnih sila, a naravno, i onih regionalnih. Turska je i sama jedna od ovih potonjih, ali je o njima u dovoljnoj mjeri (među)ovisna da mora uvažavati i njihove nacionalne interese, poput bogatih arapskih zaljevskih monarhija, Irana ili pak Egipta – velikog prijatelja Sirije i Assada.
S druge strane Sirija je, uz Libanon, jedina arapska zemlja Jugozapadne Azije koja ima izlaz na Sredozemno more (u Libanon se preko kopna može doći jedino preko Sirije).
Sirija ponovno članica Arapske lige
Pomirio se i s Egiptom
Upravo zbog te činjenice – nacionalnih interesa, Erdogan je, nakon više od deset godina potpuno poremećenih odnosa s Egiptom, prije cca dvije godine počeo s procesom normalizacije odnosa Ankare i Kaira, pa je tako lani čak i osobno posjetio egipatsku prijestolnicu i tamošnjeg predsjednika Abdel Fataha al-Sisija.
Naime, Erdogan je nakon vojnog svrgavanja 2013. g. zakonito izabranog egipatskog predsjednika i svog velikog prijatelja Mohameda Morsija (vođe egipatske radikalne islamističke organizacije Muslimansko bratstvo) nakon samo jedne godine vlasti, sveo odnose dviju država na povijesno najnižu razinu. Pritom je maršala egipatske vojske, spomenutog al-Sisija, koji je nedugo potom izabran za egipatskog predsjednika, nazivao teroristom i zločincem kojemu će „suditi i narod i Alah“.
Bagdad kao moguće mjesto pomirbe
Mjesto pregovora između Sirije i Turske u cilju normalizacije bilateralnih odnosa bit će Bagdad, piše katarski medij Al Watan. On navodi kako će predstojeći sirijsko-turski sastanak “biti početak dugog pregovaračkog procesa, za koji se očekuje da će dovesti do političkog razumijevanja i dogovora o situaciji u pograničnim područjima”.
U publikaciji se navodi da je turska strana tražila od Moskve i Bagdada “da budu prisutni za stolom gdje će se voditi bilateralni dijalog daleko od medija”. Strane će morati “raspraviti sve detalje kako bi se odnosi između dva susjeda vratili u normalu, na prethodnu razinu”.
Isti medij navodi kako je početak približavanja Ankare i Damaska dobilo potporu Arapa, poglavito Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Osim toga, “Rusija, Kina i Iran također potiču strane da se uključe u dijalog za uspostavu bilateralnih veza”, – navodi katarski medij ne spominjući vrijeme početka pregovora.
Katar je, inače, najveći turski saveznik među arapskim zemljama Perzijskog zaljeva i u njemu se nalazi jedini vojni kontingent odnosno baza turske vojske u Zaljevu, otvorena nakon velikog pogoršanja saudijsko-katarskih odnosa kojima je kumovala Trumpova administracija 2017. godine. Donald Trump je, naime, želio odmak od Dohe koju je za operacije tzv. „Arapskog proljeća“ obilno koristila Obamina administracija. Katar je, tako, bio sponzor mnogih radikalnih organizacija, između ostalih i one najpoznatije terorističke organizacije Islamska država koja je sredinom prošlog desetljeća haračila Irakom i Sirijom, a zločinačke krakove proširila i daleko izvan regije. Katar se u međuvremenu „skulirao“ i shvatio opasnost svoje politike čak i po svoju egzistenciju nakon velike prometne blokade i sankcija koje su protiv njega pokrenule Saudijska Arabija i UAE (uz blagoslov Trumpa). Katar je tada zapravo spasila Turska, uz, naravno, katarski ukapljeni plin kojeg je najveći svjetski izvoznik.
Dakle, spomenuti katarski medij je sigurno dobro upoznat s informacijama vezanim uz tursko-sirijske odnose i moguću pomirbu.
Zoran Meter: KATARSKA KRIZA IZ ZALJEVSKE PRERASTA U MEĐUNARODNU
Pomirio se i s Putinom
I za kraj, podsjetio bih na još jedan slučaj Erdoganovog nevjerojatnog „plivanja u mutnim vodama“ geopolitike.
On je s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom od sredine prvog desetljeća 21. stoljeća uspostavio izvrsne ( neki su ih zvali i prijateljskima) odnose još puno prije turbulentnih događaja u regiji vezanih uz „Arapsko proljeće“. Rusko-turski odnosi su procvali u svim sferama usprkos suprotstavljenim interesima po pojedinim važnim geopolitičkim temama. Međutim, formula te suradnje je bila rad na obostranu gospodarsku korist, a geopolitiku i rješavanja problema s njom povezanih ostaviti za neka kasnija vremena.
Naravno, i tu je sve puklo s ratom u Siriji, preciznije, kada je Moskva odlučila na poziv Bashara Assada početkom listopada 2015.g. poslati svoje vojne snage u tu zemlju, de facto spasivši Assada od vojnog poraza koji je bio gotovo neizbježan. Pred zidinama Damaska već su orgijale različite radikalne i džihadističke militantne organizacije.
Turska je krajem studenog iste godine svojim zrakoplovom F-16 oborila ruski bombarder Su-24 na nebu iznad Sirije, tvrdeći kako je povrijedio turski zračni prostor. Događaj je dvije zemlje doveo gotovo na rub rata, a NATO je vrlo brzo otvoreno rekao Erdoganu kako neće zbog njegovih jednostranih poteza krenuti u Treći svjetski rat protiv Rusije. To je bio signal za tursko otrežnjenje. Uslijedile su snažne ruske sankcije protiv Turske, a kulminacija nevolja po Erdogana dogodila se 15. srpnja 2016. kroz pokušaj vojnog puča u zemlji.
Iako to nikada nije službeno potvrđeno, često se medijski navodilo da mu je upravo Putin u posljednji čas dao obavještajnu informaciju o vremenu samoga puča i time mu spasio život.
Bila to istina ili ne, vrlo brzo je došlo do velike rusko-turske pomirbe i do skorog putovanja Erdogana s velikom delegacijom turskih gospodarstvenika u Moskvu već u kolovozu iste godine. Kao da se ništa nije dogodilo, odnosi između dviju država nastavili su se razvijati prijašnjom uzlaznom dinamikom. Nacionalni interesi i jednih i drugih jednostavno su nadvladali sva proturječja, a tako je ostalo i sve do danas.
Turski bijeg k Rusiji: JE LI NA POMOLU GOLEMI AMERIČKI GEOPOLITIČKI I GEOSTRATEŠKI PORAZ?
Zaključak
Kada je riječ o ponovnim pomirbama između država jasno je kao u tome nema nikakve osobne ljubavi među političarima i čelnicima država, već samo golog pragmatizma. Pažljivo se važu svi pozitivni i negativni elementi i prema onima koji u određenom trenutku prevagnu izrađuju se operativni planovi i donose konačne odluke.
Naravno, ni one nikada u svojoj biti nisu konačne što se tiče vijeka trajanja, ma kako se u određenom vremenskom trenutku takvima nedvojbeno činile.
Tjedna analiza Zorana Metera: Formula ‘Ukrajina dobiva, Rusija gubi’ postaje kobna po čitav svijet
Zato me uopće me ne bi iznenadilo da proces pomirbe u nekom trenutku dođe i na relaciji Zapad-Rusija, bez obzira što se njihovi odnosi sada nalaze na samom rubu kraha i međusobnog rata.
Uostalom, mudri narod ne bez razloga kaže „tko se tuče taj se voli“. U svim ovim, gore navedenim slučajevima, vole se naravno interesi – prije svega biznis.
