Kad god se svjetski financijski i politički čelnici sastanu, bilo na summitu G20, Općoj skupštini Ujedinjenih naroda ili godišnjim sastancima Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, na dnevnom su redu gotovo uvijek najhitniji razvojni izazovi. Rješenje koje ovi čelnici predlažu za takve probleme, od ublažavanja siromaštva i javnozdravstvenih kriza do klimatskih promjena i energetske tranzicije, jest povećanje financiranja.
Ne griješe. Za rješavanje svakog od ovih izazova potrebno je više od bilijuna dolara. Primjerice, Latinskoj Americi i Karibima potrebno je 2,2 bilijuna dolara za ulaganje u održivu infrastrukturu, dok tržišta u nastajanju diljem svijeta trebaju 1,5 bilijuna dolara godišnje za takve projekte. Velik dio tog financiranja doći će od multilateralnih razvojnih banaka (MDB), koje su se već počele agresivnije koristiti svojim bilancama.
No, jednako je važno inovativno uvođenje instrumenata multilateralnih razvojnih banaka, uključujući mehanizme tržišta kapitala, strukturirano financiranje i obveznice povezane s održivošću, kako bi se mobiliziralo više javnih i privatnih sredstava za takva ulaganja. Nadalje, multilateralne razvojne banke zemljama klijentima nude jamstva, zamjene duga, financiranje za nepredviđene situacije bez naknada za preuzimanje obveza i klauzule o otpornosti na klimatske promjene u zamjenu za obveze ublažavanja emisija stakleničkih plinova i zaštite prirode.
Olakšavanje daljnjeg napretka
Naravno, ti instrumenti nisu nužno novi. Hamurabijev zakonik, koji je star gotovo 4000 godina, dopušta prekid otplate duga nakon poplave ili suše. Uporaba instrumenata tržišta zelenog kapitala datira barem iz 1640-ih, kada su nizozemski odbori za zaštitu od poplava izdali trajne obveznice za financiranje poboljšanja lokalnih kanala. A kreditna jamstva postoje od devetnaestog stoljeća.
Inovacija je u tome što su multilateralne razvojne banke uvele te instrumente u prekogranično financiranje. Olakšavanje daljnjeg napretka nalaže da se osigura njihova integracija u ekonomske politike zemalja u razvoju i da postanu standardizirani, a time i replicirajući.
Za mnoga gospodarstva u usponu i gospodarstva u razvoju središnji je izazov uravnoteženje gospodarskog rasta sa smanjenjem siromaštva i klimatskim ciljevima. Njihove vlade moraju upotrijebiti cijeli niz dostupnih financijskih alata za borbu protiv globalnog zatopljenja, istovremeno osiguravajući da ti napori rezultiraju povećanjem produktivnosti i rastom. U suprotnom, njihov će dug postati neodrživ.
Primjerice, energetska tranzicija iziskuje ulaganje u obnovljive izvore energije, širenje prijenosnih mreža kako bi se prevladao problem prekida i ublažavanje rizika od neupotrebljive imovine fosilnih goriva. Mnoge si zemlje u razvoju, gdje su komunalna poduzeća financijski ograničena, ne mogu priuštiti preuzimanje tog tereta. Financiranje borbe protiv klimatskih promjena stoga zahtijeva donošenje ekonomskih politika u kojima se uzima u obzir sposobnost potrošača i poreznih obveznika da vrate ta ulaganja. Politike povezane s cijenama, propisima, sektorskim planiranjem i investicijskim okruženjem sve će više određivati financijsku održivost.
Dramatičan porast učestalosti i ozbiljnosti ekstremnih vremenskih uvjeta također iziskuje promjenu u ekonomskom razmišljanju. Ministri financija općenito se oslanjaju na financiranje hitnih mjera za obnovu nakon takvih događaja, na temelju uvjerenja da su katastrofe rijetke. Međutim, najintenzivniji uragani sada su više od tri puta češći nego prije jednog stoljeća, suše traju dulje, a predvidljiviji događaji, poput sezonskih oluja, sve su ozbiljniji. Što je još gore, katastrofe, uključujući pandemije, sve se više preklapaju.
Rastu troškovi neulaganja
Države se stoga moraju koristiti proaktivnim financijskim instrumentima – od zajmova koji financiraju sustave upravljanja poplavama do jamstava kojima se podupire prilagodba klimatskim promjenama – kako bi izgradile otpornost prije pojave ekstremnih vremenskih uvjeta. Svaki dolar potrošen na planiranje unaprijed može uštedjeti do 13 dolara u troškovima obnove kada dođe do krize, čime se hitno zaduživanje svodi na minimum.
Još jedna inovacija je standardizacija dostupnih mehanizama. To uključuje jasnoću o njihovoj namjeni jer tržišta moraju razumjeti koristi koje proizlaze iz instrumenata koji potiču održive prakse kako bi im ispravno odredila cijenu. U tu svrhu, Komisija za trgovanje robnim ročnicama Sjedinjenih Američkih Država nedavno je izdala smjernice za uvrštenje izvedenica za kompenzaciju ugljika, a Odbor za međunarodne standarde održivosti usredotočen je na razvoj standarda zelenih obveznica. Ako želimo da dobrovoljna tržišta ugljika rastu, a cijena zelenog financiranja odražava stvarnu vrijednost rješavanja klimatskih promjena i opskrbe globalnim javnim dobrima, tada način na koji se takvi instrumenti rabe mora biti provjerljiv i lako razumljiv.
Troškovi neulaganja u ublažavanje klimatskih promjena i otpornost na njih, kao i druge razvojne ciljeve, povećavaju se svake godine, zbog čega su jamstva i proizvodi osiguranja sve skuplji u najranjivijim i najslabije pripremljenim zemljama. Multilateralne razvojne banke trebale bi osigurati više zelenog financiranja, ali jednako su važni i standardizacija inovativnih instrumenata i poticanje njihove upotrebe u donošenju ekonomskih politika.
