Čuvena pjesma Alles Gut splitske grupe TBF, sjetit ćete se, na zabavan je način opisala ležeran odmor na Jadranu, no ovo što nam je ljeto serviralo ove godine uglavnom nije bilo nimalo zabavno. Jedan toplotni udar, drugi, treći… Sve skupa pretvorilo se u beskrajnu kipuću svakodnevicu, paklenu i danju i noću, da ti se “mozak stvarno pretvori u žvaku”, što bi rekao Mladen.
Umjesto o lješkarenju na morskoj obali, mnogi su stoga maštali o odlasku u planine, kako bi ondje guštali u svježem zraku, disali punim plućima i noću spavali bez da se bude u lokvi znoja ili bdiju zbog drndavog klima uređaja kojega susjed uopće ne gasi iako trese i buči poput dotrajalog Wartburga.
Niti meni nije trebalo dugo da shvatim kako je od toćanja nogu na plus četrdeset stupnjeva ipak zgodnije otići u planine, daleko od gužve, nepodnošljive vrućine i plaža krcatih kupačima. Tim više jer mi je u ruke dospjela nova Dacia Duster, s elektronski nadziranim pogonom 4×4 i ozbiljnim terenskim ambicijama. Dakle, idealan suputnik za vrludanje po planina, kojemu kraj asfalta nikako ne znači i kraj puta.
No, gdje otići? Poželio sam se uputiti što više pod oblake i priuštiti si osvježenje usred ljeta kakvo u našoj blizini nude jedino Alpe, koje se na nekih 1200 kilometara poput pereca protežu od Monte Carla do Kranja.
Već na prvu najpoželjnijima su mi se učinile jugoistočne Alpe, odnosno talijanske regije Veneto, Južni Tirol i Trentino, kroz koje se protežu veličanstveni Dolomiti, od Zagreba udaljeni kao i Makarska – četiri i pol sata vožnje. U ovom fantastičnom planinskom području nalazi se čak 21 vrh iznad 3000 metara nadmorske visine, a prizori su toliko nestvarno lijepi da ne čudi što je cijelo područje UNESCO smjestio na popis svjetske baštine. Sve to, srećom, nalazi nam se zbilja na dohvat ruke.
Iz Zagreba sam vozio do Belluna u regiji Veneto, mirnog gradića s arhitekturom u venecijanskom stilu, gdje obitava 35.000 stanovnika. Novi Duster, pogonjen turbobenzincem 1.2 TCe od 130 KS, potpomognut blagohibridnom tehnologijom i uparen sa 6-stupanjskim ručnim mjenjačem, već se u startu pokazao dostojnim zadatka. Mnogi, naime, nariču što u novoj generaciji u ponudi nema dizelaša, no rastrošnost nije problem – do Belluna sam stigao s prosjekom od 6,5 litara, iako sam dosta kilometara putem odradio uz solidan brzinski prosjek po autocesti.
Smješten u samom podnožju obronaka Alpa, Belluno se i službeno naziva “Ulazom u Dolomite”. Smještaj tu nije skup kao u planinama, gdje ga oni koji ne žele bankrotirati trebaju rezervirati mjesecima unaprijed. Skupa, pokazalo se, nije niti hrana. Pizzu sam platio pristojnih 9 eura, a sladoledom sam se počastio za 2 eura. Punog želuca potom sam bezbrižno utonuo u san u obližnjem pitoresknom planinskom mjestu Garna, gdje sam se smjestio u šarmantnom pansionu Alla Posta, u zgradi koja je od 1908. do 1965. služila kao lokalni poštanski ured.
Dobro naspavan, idućeg jutra neko sam vrijeme samo zurio kroz prozor sobe u pitome zelene proplanke i planinske vrhunce u daljini. Taj nestvarno lijep prizor mi je odmah dao elana za nastavak putovanja po Dolomitima. Prvi cilj mi je bila 80 kilometara udaljena Cortine d’Ampezzo, mondeno zimovalište kojemu tepaju da je “Kraljica Dolomita”. Smještene na 1210 metara nadmorske visine, Cortina sasvim opravdava ovaj naziv.
Dekadentnost i luksuz prohujalih desetljeća i danas živi u ovom gradiću šarmantnih malenih ulica, stiješnjenog između masiva Tofane, Faloria i Cristallo. Stoga sam se itekako veselio svom prvom posjetu Cortini tijekom ljeta. Međutim, ono što je trebala biti lagodna vožnja od nekih sat vremena, pretvorilo se u višesatno puzanje u Daciji Duster, pri čemu se pokazalo da sredinom kolovoza toplinski val ne zaobilazi ni planine. Temperatura je iznosila 30 stupnjeva u podne, pa je sreća da klima u Dusteru radi bez greške.
Ništa bolje nije bilo niti kad sam konačno stigao na odredište. Dočekala me horda biciklista, manjih i većih kampera čiji vozači baš i nisu vični vožnji te hrpe motociklista koji jurcaju okolo više gledajući u planine nego na cestu. Učinilo mi se da se valjda pola Europe toga dana sjatilo u Cortinu… Uglavnom, od Belluna do pronalaska slobodnog parkirnog mjesta u Cortini prošlo je 3,5 sati, a pritom mi je jedina utjeha bila što sam putem i ja napajao oči promatrajući čarobne proplanke načičkane planinskim kućicama, iznad kojih se nadvijaju strme sjenovite litice.
U samoj Cortini nisam noćio, prestrašen onim što sam vidio na tražilici Booking.com. Pokazalo se, naime, da noćenje tu cijene od 400 pa sve do pomalo nestvarnih 17.000 eura, barem ako ga niste rezervirali godinu dana ranije. No, putniku namjerniku boravak u gradu ne mora biti skup.
U trattoriji smještenoj u pješačkoj zoni glavne ulice Corso Italia ručao sam za 15 eura, dok me karta za žičaru koja me odvela preko okomitih litica na 2352 metara visoko skijalište Faloria, stajala 17,5 eura. Pogled koji puca na Cortinu i okolicu s te visine je fantastičan, a boravak na proplancima i brojnim šetačkim rutama pokazao se odličnim načinom za provesti dan u prirodi. Okolne stijene nude i brojne penjačke smjerove, a posebna atrakcija je obližnji Cliffhanger lodge, mjesto gdje je 1993. sniman film Cliffhanger sa Silvesterom Stalloneom u glavnoj ulozi.
Na zapadnoj strani Cortine postoji i druga žičara koja vozi sve do 3000 metara visokog vrha Tofana, izazovnijeg za penjače, odakle puca pogled na veći dio Dolomita i masiva Marmolada, čiji se najviše vrh Penia uzdiže na 3342 metara. Čista fantazija. Kad ste u Cortini obavezno treba posjetiti i obližnja jezera, poput Sorapisa do kojega vodi pješačka staza ili Lago di Misurine, smještenog podno vrhova Tre Cime, oko kojeg također vodi pješačka staza i idealno je mjesto za dnevni odmor.
Ovaj dio Dolomita je zaista raj na zemlji, posebno za šetače, alpiniste i bicikliste koji ovdje imaju bezbroj mogućnosti za rekreaciju. Priroda je naprosto fantastična, svaki vrh je umjetničko djelo prirode za sebe, a taj planinski pejzaž naprosto oduzima dah. Put me dalje vodio dalje pored “Pet tornjeva ili “Cinque Torri”, čudesne formacije stijena s pet vrhova smještene zapadno od Cortine, ispod koje prolazi planinski prijevoj Giau na 2236 metara visine.
Nije toliko zahtjevan za vožnju, već pruža fantastičan doživljaj panoramske vožnje i vodi preko mjestašca Colle Santa Lucia do još jednog planinskog bisera, jezera Alleghe. Uz Colle Santa Lucia vezana je jedna zanimljivost i prometni kuriozitet, a o čemu je riječ otkrit ću u idućem nastavku putovanja Dacijom Duster po Dolomitima…
Ukratko
Cortina i danas plijeni starim šarmom mondenog odmarališta, a Corso Italia gradska je žila kucavica s trgovinama markirane odjeće i sjajnim restoranima, a smještena na 1210 metara nije samo zimski raj, već i ljeti nudi pregršt mogućnosti za boravak u prirodi
Premda su dnevne temperature na jakom suncu i usred veličanstvenih Dolomita dosezale 30 stupnjeva, po noći se na 17, 18 stupnjeva odlično spavalo i usred ljeta. I to bez klime…
Žičara Faloria vodi preko okomitih litica na 2352 metara visoko skijalište. Pogled koji puca na Cortinu i okolicu s te visine je fantastičan, a boravak na proplancima fantastičan način za provesti dan u prirodi
Obavezno treba posjetiti jezerce Misurina, od kuda se vide vrhovi Tre Cime di Lavaredo. Riječ je o jednom od najvećih simbola Dolomita, okruženog iznimno popularnom planinarskom stazom
Nova Dacia Duster pogonjena turbobenzincem od 130 KS na prvom dijelu putovanja Dolomitima trošila nam je umjerenih 6,5 litara, iako se ondje rijetko gdje vozi ravno
Čudesna planinska formacija Cinque Torri ili Pet tornjeva, smještena nedaleko Cortine, još je jedna posebnost Dolomita. Isto vrijedi i za prijevoj Giau, koji nudi fantastično iskustvo panoramske vožnje
Ako je nešto u Italiji dobro, onda je to gastronomija, bilo tipična lokalna Tirolska ili uobičajena talijanska, a cijene u restoranima, trattorijama ili tavernama su kao i na našoj obali
Ispod posve ogoljenih vrhova Tre Cime (Cima Piccola 2857 m, Cima Ovest 2973 m i Cima Grande 2999 m) koji privlače penjače, nalaze se zelene livade i proplanci na kojima bezbrižno pasu krave. Prava idila…
