Kad razmišljamo o Adventu, često zamišljamo svijeće na vijencu, blagdanske pjesme i odbrojavanje do Božića. No, to je tako daleko od onoga što je prva Crkva činila. Crkva je ovo godišnje doba uvijek shvaćala kao puo više od ‘zagrijavanja za blagdane.’
Došašće je vrijeme priprave – ne samo za Kristovo rođenje nego i za Njegov ponovni dolazak. I poput korizme, ona nas poziva da usporimo, napravimo pogled u stanje svog srca i okrenemo svoje srce Bogu. Dok još ima vremena.
Zbog toga je advent od davnina poznat kao “mala korizma” – tiše, kraće vrijeme razmatranja i pokore. U doba kada prosinac više izgleda na sprint do cilja – bakanalije – vraćanje adventskih pokorničkih korijena može nam pomoći da ponovno otkrijemo njegovo pravo značenje. Da otkrijemo Isusa.
Adventski pokornički korijeni
Jeste li znali da adventske pokorničke tradicije potječu iz rane Crkve? Do šestog stoljeća katolici u Galiji držali su ” korizmu svetog Martina”, 40-dnevnu sezonu posta i molitve koja počinje 11. studenog, na blagdan svetog Martina iz Toursa do Božića.
Iako se Advent skratio na četiri tjedna, njegov duhovni fokus ostaje iako prečesto mlako iskomuniciran: pokajanje, iščekivanje i priprema naših srca za susret s Kristom. Taj se duh odražava u liturgiji došašća.
Ljubičasto ruho, izostavljanje “Slave” i glas Ivana Krstitelja koji nas poziva “Pripravite put Gospodinu” (Mt 3,3) podsjećaju nas da došašće nije samo uvod u slavlje nego poziv na obraćenje. Kao i korizma, traži od nas da razmislimo o stanju svoje duše i napravimo mjesta Božjoj milosti.
Kako nas advent remeti
Došašće i korizma slični su u svom pozivu na pripravu, ali fokus došašća je jedinstveno dvostruk: osvrt na Kristov prvi dolazak u jaslama i naprijed na njegov povratak u slavi. Ovaj dvostruki fokus daje adventu napetost koja je i radosna i otrežnjujuća.
Poput utjelovljenja, došašće nas remeti, podsjećajući nas da Božansko prodire u ljudsku povijest i milosrđem i osudom.
Jaslice su možda skromne, ali bacaju sjenu koja se proteže do Križa.
U tom smislu, Kristovo rođenje nije kraj priče; to je početak plana koji vodi do otkupljenja i preobrazbe – ako smo voljni odgovoriti.
Došašće nas također izaziva da drugačije gledamo na vrijeme. Prosinački dani nisu samo odbrojavanje do darivanja i druženja; to su sveti dani koji nas pozivaju da izađemo iz žurbe svijeta i razmislimo o vječnosti. Dobro živjeti došašće znači povratiti osjećaj da ovi tjedni ne žele činiti više, nego postati više – vjerniji, s više nade i usklađeniji s Božjom prisutnošću.
Neke jednostavne ideje kako Isusa postaviti u središte ovog Božića
Kako živjeti došašće kao “malu korizmu”
Vraćanje adventskog duha ne zahtijeva drastične promjene. Mali, smisleni koraci su sve što je potrebno da pripremite svoje srce za Krista:
Molite namjerno – Razmišljajte o dnevnim misnim čitanjima ili molite krunicu. Meditirajte o rođenju Isusovu i o Isusovu drugom dolasku. Što ako dođe danas? Kakvog će me naći?
Napravite žrtvu – Žrtve poput odricanja od hrane, post ili ograničavanja vremena ispred ekrana, ili ustajanje ranije na misu zornicu pomoći će osloboditi prostor za Boga i podsjetiti nas na suživot s Isusom, jedino što je važno.
Budite velikodušni – djela milosrđa, bilo da se radi o doniranju u ostavu hrane ili pružanju pomoći nekome u potrebi, utjelovljuju adventski poziv na ljubav i pripremaju nas da prihvatimo Krista u drugima.
Zašto je advent važan
Došašće nas, kao i korizma, podsjeća da je radost najdublja kada je ukorijenjena u pripravi.
Prihvaćajući njegov duh molitve, žrtve i velikodušnosti, pripremamo se ne samo za slavlje Kristova rođenja nego i za Njegovu prisutnost u našim životima ovdje i sada i u životu koji dolazi.
Omiljeni franjevac upozorio: ‘Ova je znak da si duhovno mrtav’
