Crkva 27. studenog slavi spomendan na predivno ukazanje Djevice Marije 1830. godine, poznatije kao Gospa od čudotvorne medaljice. Ukazanje se dogodilo svetoj Katarini Loboure koja se rodila 1806. godine u Francuskoj u pobožnoj i uglednoj obitelji.
U svojoj devetoj godini izgubila je majku i tada se posvetila Djevici Mariji. Odlučila je stupiti u družbu Kćeri kršćanske ljubavi nadajući se da će tako lakše raditi na usavršavanju duhovnog života. Kao novakinji ukazala joj se blažena Djevica, najprije u noći od 18. na 19. srpnja 1830. godine. U tom joj je ukazanju navijestila da će Bog njoj povjeriti neku posebnu zadaću.
Drugi put joj se ukazala 27. studenog iste godine i objavila joj sliku medaljice te naložila da se pobrine oko izrade medaljice. Katarina je tada sve ispričala svom ispovjedniku te očitujući svoju poniznost umrla ne rekavši nikome, osim njemu za ukazanja.
46 godina ponizne šutnje
Dakle, 46 godina, nitko nije znao da joj se ukazala blažena Djevica Marija i preko nje poslala svijetu Čudotvornu medaljicu koju su već ljudi prihvatili kao čudotvornu iako nisu znali za ova ukazanja.
Sve što je doživjela, pa i zapovijed Gospe da se izradi medaljica, Katarina je ispričala u ispovjedaonici svome ispovjedniku ocu Aladelu. Ispovjednik Aladel je priznao da je sve to držao golom prijevarom njezine pobožne mašte. Ali Katarina mu se ponovno i uporno obraćala. On ju je znao primati s podsmijehom. Čak ju je ponižavao. Kasnije se ipak predomislio.
Katarina je dala toliko dokaza o svojoj iskrenosti da se je bojao i nadalje protiviti, u strahu da se ne protivi samoj Majci Božjoj. Čitavu stvar je povjerio pariškom nadbiskupu. Nadbiskup mu je odgovorio da u svemu tome nema ništa protiv vjere te da će biti suglasni i Crkva i vjernici ako dade napraviti medaljicu. On vidi u tome samo sredstvo za štovanje Majke Božje. Prvu medaljicu želi imati baš on, nadbiskup sam.
Osam nevjerojatnih čuda čudotvorne Gospine medaljice
Čudesa su odmah počela
Čim se medaljica počela širiti, odmah su se počela događati i čudesa, iako obićni puk još uvijek nije znao da je medaljica plod ukazanja. Prvi se medaljicom poslužio pariški nadbiskup. Njegov bivši prijatelj, ležao je na smrt bolestan. I duša mu je bila na smrt bolesna. Otpao je od Crkve. Smrt samo što nije nastupila. Nadbiskup je svim srcem pokušavao doprijeti do njegova i navesti ga na pokajanje ali bezuspješno. Odustao je od njega ali ne od Gospoine pomoći. Sjetio se Medaljice, koju je nosio sa sobom, pritisne ju na svoje srce, rekavši: “O Marijo, bez grijeha začeta…” Nije ni napustio kuću bolesnika, kad je bolesnik uzviknuo: “Pozovite nadbiskupa natrag!” Pokajao se za svoj grijeh, pomirio se s Bogom i Crkvom i nedugo zatim umro sa znacima iskrenog pokajanja.
Događala su se brojna čudesna tjelesna ozdravljenja. Obraćali su se tvrdokorni grješnici, protestanti, Židovi, odmetnici, bezvjerci, masoni, zločinci. Jedan od najdivnijih događaja iz povijesti ove medaljice je obraćenje velikog neprijatelja Crkve, Židova Alfonza Ratisbonnea, a zanimljivo je i primijetiti da je tu medaljicu nosila i mala Bernardica Soubirous, kojoj se Marija ukazala u Lurdu. Ona je izjavila da je Marija, kada joj se ukazala u špilji u Lourdesu 1858. godine, izgledala upravo onako kako je prikazana na medaljici.
Majka i liječnica svjedoči: ‘Hvala Majko! Čudotvorna medaljica izliječila je moju bebu od osam mjeseci’
Ukazanje Blažene, slika medaljice
O ukazanju je pisala sama sv. Katarina Laboure na zahtjev svog ispovjednika. Evo što piše o tom velikom događaju:
“Kao svakog dana poslije podne od pola šest do šest i 27. je studenog 1830. sestra Katarina klečala zajedno s ostalim novakinjama u onoj istoj kapelici. To je bila subota uoči prve nedjelje Došašća.
Časna sestra Marta, njihova nadređena, pročitala im je odlomak, a onda je zavladala duboka tišina. Svaka je novakinja razmišljala o onom što je časna sestra pročitala. U toj tišini sestra Katarina začuje šuštanje svilene haljine.
Pogleda gore: ugleda pred sobom blaženu Djevicu. Za jedan časak zastane joj dah. Ona koju ovdje vidi svojim tjelesnim očima, u čistoj bjelini, nije nitko drugi nego Ruža otajstvena, rascvjetala u neoskvrnutoj nevinosti, prečisti Ljiljan svih djevica. Ovaj put se blažena Djevica nije spustila do Katarine, nego je njezina pojava lebdjela u stanovitoj visini s desne strane oltara.
“Podigoh oči i vidjeh pred sobom blaženu Djevicu. Stajala je na polukugli – ja sam barem vidjela samo polovicu. Snježnobijela haljina prelijevala se u ružičastom sjaju zore. Na glavi je imala rubac od čipaka, a preko njih se prostirala bijela koprena sve do zemlje ne prekrivajući joj lice. Na grudima je držala jednu manju kuglu objema rukama. Pogled joj je bio usmjeren prema nebu, a dok je kuglu prikazivala Bogu, njezino je lice postajalo sve sjajnije. Nemoguće je opisati kako je bila rajski lijepa.
Odjednom primijetih na njezinim prstima prstenje, ukrašeno krasnim draguljima. Ti su se dragulji sjali takvim blistavim sjajem da je čitav lik blažene Djevice stajao u moru svjetla. Dragulji nisu bili jednaki. Bilo ih je manjih i većih. Sto su bili veći to su bili sjajniji. Dok sam bila sva utonula u promatranje, prečista Djevica upravi pogled u mene i reče:
Ova kugla znači svijet i posebno svakog čovjeka. Ne mogu izraziti što sam osjećala gledajući te divne zrake. Zrake svjetla znače milosti koje prosipam na one koji ih mole. Takav sam odgovor osjetila.
Razumjela sam da se Srce blažene Djevice raduje ako nam može pomoći. Ona rado dijeli svoje milosti, ako ih mi tražimo od nje. U onom času kao da sam se sva ukočila od radosti. Kao da to nisam bila ja, koja sve to gleda i čuje. Tada primijetih promjenu. Oko lika blažene Djevice stvorio se ovalni okvir na kojem je stajao natpis, ispisan zlatnim slovima:
“O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo.”
U ovom ukazanju Gospa je otkrila koja joj je molitva najdraža: Zaboravljeni zaziv koji može promijeniti naš život
Obećanje Gospe: ‘Primit će velike milosti’
Zatim se ukazanje opet promijenilo. Iz ruku blažene Djevice nestade mala kugla, a Djevica lagano raširi i pusti svoje ruke. Draguljima obloženo prstenje obasjalo je tada i podnožje njezinih nogu, tj. zemlju. Sada mi se nametnulo pitanje zašto se ne sjaji svaki dragulj na ruci blažene Djevice. Odakle to? Sto znači da pojedini dragulji ostaju tamni?
Jedan glas protumačio je i to: “Tamni dragulji znače milost koju ljudi ne prose”. Slika se zatim okrene. U sredini veliko slovo “M”. U slovo “M” usađen je križ. Ispod slova dva srca: jedno ovijeno trnovim vijencem, a drugo probodeno mačem. Razumjela sam da to ima biti druga strana medaljice. Razmišljala sam da nije možda i tu potreban natpis. Na to osjetih odgovor: “Slovo M i dva srca govore dovoljno”.
Začula sam glas: Daj napraviti medaljicu po ovom uzoru. Svi koju je blagoslovljenu budu nosili o vratu primit će mnoge i velike milosti. Neizmjerne milosti primit će i oni koji budu s pouzdanjem nosili medaljicu.” Onda je svega nestalo, kao nešto što se ugasi, a ja sam ostala sva radosna i spokojna.” To je, eto, zadaća koju je Katarina morala preuzeti na sebe. Upravo na to je blažena Djevica mislila kada joj je u prvom ukazanju rekla: “Bog ti povjerava veliku zadaću”.
Ukazanja koja su mijenjala lice svijeta: Zaustavila ratove, obratila narode, liječila bolesne uz ove poruke
