Dalmatinska Zagora je vječna tema u političkim natjecanjima, svi je spominju, ali malo tko pomaže i ispunjava svoja predizborna obećanja. Ta hrvatska Provansa, kako joj tepaju upravo blagoglagoljivi političari sa svih razina vlasti, ne zaslužuje lažan odnos, pa ljudi s ovog terena s pravom traže odgovore, a više od svega i tretman kakav zaslužuju.
Zaputili smo se u čaroban krajolik pod Svilajom da bismo posvjedočili u kakvom se stanju nalaze napuštene školske zgrade koje više u svoja njedra odavno ne primaju učenike. Jer, djece naprosto – nema.
Još prije koju godinu na stranicama “Slobodne Dalmacije” objavili smo članak o “kamenim lipoticama u drači” gdje je iz razgovora s Blaženkom Bobanom, županom splitsko-dalmatinskim, bilo obećano kako će nekadašnji obrazovni objekti biti privedeni svrsi, te da će za tadašnju jednu kunu biti predane zainteresiranim stanovnicima Zagore.
Vrijeme prolazi, ali nijedna od mnogih napuštenih škola nije dobila novi sadržaj te i dalje propadaju, skrivene u drači i žbunju. Žalosno je vidjeti tu nebrigu i svjedočiti kako vlastima, županijskim i općinskim, nije stalo te ispada kako je nekome u interesu da sve propadne.
A mora li tako biti? Normalno da ne mora. S samo malo volje i truda to županijsko vlasništvo treba promjeniti namjenu i biti u funkciji neke koristi za osiromašeni kraj po mnogim pitanjima.
Osnovne škole u Ogorju Donjem i Vrbi su dostatne za učenike koji se pod Svilajom rađaju i žive te je izvjesno kako “lipotice u drači” više neće biti na popisu obrazovnih ustanova. Iz razgovora s ljudima koje smo susretali bilo je jasna ljutnja i žalost zašto se tako postupa jer je njima neshvatljivo da se koči mogućnost korisnosti.
Oni točno znaju za što bi pojedina napuštena zgrada mogla poslužiti. Ali, njih nitko nikad od vlasti za to nije upitao. Od društvenih domova, staračkih domova do zanatskih pogona, mogu se koristiti na još niz drugih sadržaja pa čudi zašto Županija, koja je vlasnik zgrada, kao i Općina Muć nisu iskoristile tu mogućnost.
Štoviše, nisu ni pokušali što pokazuje totalnu nezainteresiranost za razvoj ovog kraja. Zavirili smo i u unutrašnjost nekadašnjih učionica i konstatirali da se uz male preinake i ulaganja prostor može oplemeniti, osim u zgradu područne škole u Raduniću koja je pred potpunim rušenjem.
Upravo pred njom smo zatekli nama poznato lice te nije bilo druge već da ga upitamo za mišljenje o ovako lošem odnosu prema javnoj imovini. Ante Tešija je čovjek koji je sav svoj spisateljski rad vezao upravo za svoj rodni kraj te se mnogi iz njegovih brojnih, uglavnom reportaža, prisjete uspomena koje s velikim žarom i ljubavlju prenose na nove generacije.
On je poznat i kao bivši čelnik Udruge podnosvilajskih sela, koji iako više nije predsjednik, sa žarom i velikom energijom radi na rješavanju problema ovoga kraja.
– Što da vam kažem, a da ne istaknem veliku žalost, ljutnju i bijes zbog maćehinskog odnosa prema mom rodnom kraju? Tu ne triba puno pričati, teren sve pokazuje, a to što se jedne godine samo jedan prvašić upisao u školu u Ogorju tjera suzu na oko i vječno pitanje jesmo li mi dio Hrvatske i zašto smo zaboravljeni.
Ova ranjena kamena lipotica je igrom povjesnog slučaja izgrađena na tlu moje didovine te i s te strane gajim silno puno povezanosti, nostalgije, i nije mi svejedno što je ovakvo stanje. Imao sam plan i program kako da ovo čarobno mjesto oplemenim, ponudio sam ga i naišao na neshvatljivo glup odnos i odbijanje.
Sve u vrijeme župana Zlatka Ževrnje te moram istaknuti da sam razočaran već tada odustao pa se novoj vlasti nisam niti obraćao. Žalosno je da se odbijaju takva rješenja jer sam siguran da sve napuštene škole mogu biti privedene nekoj drugoj korisnoj svrsi. Trebalo je barem pokušat pa i ovom prilikom pozivam župana Bobana da izrazi interes po ovom pitanju i pokrene proces kojega je i sam obećao – kaže nam Tešija.
Na naša pitanja o ovoj temi odgovorio je Tomislav Đonlić, županijski pročelnik za prosvjetu.
– Splitsko-dalmatinska županija, koja je osnivač svih osnovnih škola izvan gradova Splita i Makarske kao i svih srednjih škola, u registru imovine ima evidentirana 153 napuštena školska objekta.
Svi objekti su različitog formalno-pravnog i građevinskoga stanja, s obzirom na stanje objekta kao i riješenosti vlasničkih odnos. Županija prema propisanim procedurama, zajedno sa svojim ustanovama (školama), tamo gdje postoji interes lokalne zajednice kao i udruga s područja lokalne zajednice daje takve objekte na korištenje u svrhu zadovoljenja javnih potreba – kazao je Đonlić.
Postavlja se dakako pitanje što se sve može iskoristiti u ostalim napuštenim zgradama? Uostalom, iz ove škole je krenuo u svijet i nekadašnji splitski gradonačelnik Željko Kerum.
– Da, tako je. Nismo skupa sjedili u njoj jer sam ja stariji, a nakon četvrtog razreda smo se selili u školu u Ogorje Donje. Ovdje je on sjedio i tu je stekao osnovna znanja, a danas, vidi čuda, jednim potezom je mogao riješit ovo, i sva druga stanja okolo napuštenih škola, jer je politički aktivan i moćan, već u niz mandata kroji vlast u Županiji.
Zašto nije, morate upitati njega, što ne bi bilo zgorega, jer nije dovoljno tražiti glasove s ovog područja, a zauzvrat ne ponuditi ništa. On je dite ovog kraja kao i ja pa čudi njegova totalna nezainteresiranost za pomoć – ističe Tešija.
No, unatoč postavljenim pitanjima, odgovor od Keruma nismo dočekali.
Otišli smo dalje ostavivši ogorskog pisca i zavičajnog kroničara, da stoji u hladovini stogodišnje topole po izuzetno sparnom danu, kako bismo svjedočili stanju drugih obrazovnih zgrada. Objekt u Ogorju Gornjem nije u raspadajućem stanju već u potpunoj zapuštenosti, opasan za okolinu, a zgrada u Milešini je pogodna za svaku namjenu jer sitnim ulaganjima tu može ostati jedno zdanje od javnog interesa.
Iako relativno novija, stara škola u Pribudama je toliko opasana raslinjem i nebrigom tako da se ni pristojna fotografija ne može objaviti. Na zidu te zgrade je mramorna ploča koja nas podsjeća na “kralja svih boja, a naročito sive”, slikara Branka Šerića Pantu, a unutrašnjost je nakrcana pokošenim i baliranim sijenom, za prezimljavanjem domaćih životinja. Znači, u kakvoj-takvoj je korisnoj namjeni.
Škola u Bračeviću ne nudi ništa nova i drugačijeg, već upotpunjuje sliku nebrige na koju smo u ovaj sparan dan umarširali. Nije nam bila potreba dalje ispitivati, jer iz priča ljudi koje smo susretali smo doznali da je svuda stanje isto. Jedino zgrade u Ogorju Donjem i Vrbi su u funkciji te raduje spoznaja da se tu odvija redovita nastava za osam razreda.
Naše pitanje počinje i završava u istom tonu i s istom nakanom, a to je – zašto je tomu tako i zašto na ovom primjeru vast u Županiji ne pokazuje da joj je stalo. To pitanje postavili smo i Filipu Stupalu, načelnika Muća, velike zagorske općine.
– Prije petnaestak godina Općina je izradila Mapu razvojnih i održivih planova i programa na našem područiju između kojih je planirala mnoge sadržaje i aktivnosti unutar neiskorištenih školskih zgrada i društvenih domova kojih ima gotovo u svakom od 16 naselja.
Na područiju Općine postoji osam neiskorištenih, odnosno napuštenih školskih zgrada. U tim objektima planirali smo edukacijske i savjetodavne centre, sportsko-turističke sadržaje, sadržaje kulturne baštine, humanitarne projekte, radionice za djecu i odrasle, prostore za udruge, centre za proizvodnju i preradu mediteranskog bilja, staračke domove…
Dakle dosta širok i velik niz planova i projekata na korist i u interesu žitelja našeg kraja, kao i drugih. Općina je sa svojom površinom od 221 četvornog kilometra jedna od najvećih na području županije i s oko 4000 stanovnika (vikendom još toliko) dosta zahtijevna lokalna jedinica, tako da je u trenutku izrade Mape to bio vrlo poželjan, realan i ostvariv plan.
Nažalost, do dana današnjeg, imovinsko-pravni odnosi nisu se promijenili i oni su i danas najveći razlog i kočnica zašto se na tom planu nije postiglo puno, ali i neki projekti same Općine koja je zadnjih godina kroz EU-ove projekte i natječaje ministarstava i Županije izgradila i rekonstruirala vlastite zgrade i prostore, čime je zadovoljila mnoge potrebe i sadržaje za različite aktivnosti na svojem području – kaže Stupalo, te dodaje:
– To ne znači da Općina ne bi htjela i željela da se Županija maksimalno angažira u sređivanju imovinsko-pravnih odnosa, jer ipak je ona vlasnik tih napuštenih zgrada i čija je to obveza, naravno uz suradnju s lokalnom jedinicom na čijem se prostoru objekti nalaze.
S obzirom na trenutnu situaciju, kako u Hrvatskoj tako i diljem EU-a, kao što su globalizacija, migracijska politika i samu potkapacitiranost svih lokalnih jedinica, sve više smo mišljenja da se ti prostori mogu i moraju prilagoditi privatnim inicijativama, njihovim kvalitetnim planovima i programima, a mi svi skupa koji se bavimo ovim poslovima i djelatnostima, napraviti sve kako bi im približili i omogućili sve preduvjete u ostvarivanju njihovih želja i planova.
