Sve do prošlog tjedna, pitanje debankinga ostalo je uglavnom javna tajna, nešto što je bilo poznato prvenstveno upućenima poput mene. Dok radim na zaštiti ljudi i subjekata pogođenih debankingom u SAD-u i globalno, iz prve sam ruke svjedočio razornom gospodarskom i društvenom učinku koji je to imalo na poslovne ljude, neprofitne organizacije i “politički eksponirane osobe”.
Ova se situacija promijenila kad su se milijuni ljudi upoznali s konceptom debankinga nakon što se rizični kapitalist Marc Andreessen pojavio u podcastu Joea Rogana. Andreessen je raspravljao o isključivanju politički nenaklonjenih pojedinaca i entiteta iz financijskog sustava, posebno se fokusirajući na industriju kripto imovine.
Njegove su primjedbe izazvale val odgovora, skrećući pozornost na šire pitanje debankinga u sektoru tehnologije i kriptovaluta. Istaknute osobe poput braće Winklevoss, poznatih po svojim doprinosima razvoju razmjene kriptovaluta, izrazile su svoje frustracije. David Marcus, bivši voditelj Facebookovog projekta Libra/Diem, komentirao je kako je američka ministrica financija Janet Yellen navodno vršila pritisak na predsjednika Federalnih rezervi Jeromea Powella da odvrati banke od podrške projektu (koji je pokrenuo Facebook). Slično tome, Nick Neuman, izvršni direktor Case, prepričao je svoje iskustvo debankinga od strane Silicon Valley Bank. Njegova tvrtka, koja nudi samoskrbničke usluge, suočila se s odbijanjem gotovo 50 banaka prije nego što je konačno osigurala partnerstvo s jednom institucijom.
U svojim nedavno objavljenim memoarima, bivša prva dama Melania Trump otkrila je da je banka iznenada prekinula njezin dugogodišnji financijski odnos, a njezinom sinu Barronu je blokirano otvaranje novog računa u istoj instituciji. Iako ime banke ostaje neotkriveno, incident naglašava proizvoljnu i neprozirnu prirodu takvih odluka.
Ljudi i entiteti bivaju “debankirani” alarmantnom brzinom, što znači da im je pristup financijskim uslugama prekinut ili izravnim političkim pritiscima, stavljanjem propisa u oružje ili jednostavno kao nenamjerna posljedica drugih propisa.
Debanking ekonomski izolira ne samo poduzetnike u sektoru kripto-imovine, već i širok raspon zajednica, uključujući međunarodne tvrtke, humanitarne organizacije, javne pojedince, aktiviste za ljudska prava, tvrtke koje se smatraju neetičnim i legalne imigrante.
Počeo sam raditi na ovom pitanju politike u proljeće 2023. Dok sam istraživao politiku sankcija, otkrio sam da zlonamjerni politički akteri diljem svijeta iskorištavaju financijski sustav za represiju nad svojim protivnicima, kako u zemlji tako i na globalnoj razini. U Nikaragvi, na primjer, aktivisti poput Felixa Maradiage tvrdili su da je vlada zlorabila financijski sustav kako bi zatvorila bankovne račune i oduzela imovinu aktivistima, neprofitnim organizacijama, pa čak i Crkvi.
Ovo pitanje politike podstraživanja potaknulo je moje zanimanje, potaknuvši me da dublje proučim ovo potpuno nedovoljno proučeno pitanje politike. Razgovarao sam s brojnim disidentima u emigraciji, braniteljima ljudskih prava i gospodarstvenicima koji su se tako našli na meti. Ispričali su kako su im bankovni računi proizvoljno zatvoreni, imovina zamrznuta, a privatni financijski podaci naoružani protiv njih.
Zlonamjerni politički i poslovni akteri debankiraju ljude i subjekte zlouporabom propisa o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma (AML/CFT). Na primjer, orkestriraju ciljane kampanje dezinformiranja kako bi lažno optužili pojedince ili organizacije za pranje novca ili financiranje terorizma. Pojačane putem medija pod državnom kontrolom, te se optužbe unose u automatizirane sustave usklađenosti koje koriste financijske institucije. Nakon što su označeni, ciljani računi često se zatvaraju ili im se uskraćuje pristup uslugama kako bi se izbjegle regulatorne kazne — bez obzira na vjerodostojnost tvrdnji. To je bio slučaj aktivistica poput Lyudmyle Kozlovske, predsjednice Zaklade Otvoreni dijalog.
Štoviše, zlonamjerni politički akteri iskorištavaju globalno povjerenje u financijske obavještajne jedinice (Financial Intelligence Units, FIU), koje služe kao središta za razmjenu financijskih podataka u okviru AML/CFT okvira. Propisi o AML/CFT-u zahtijevaju od FIU-a da razmjenjuju osjetljive financijske podatke s međunarodnim partnerima radi borbe protiv kriminala. Međutim, u autoritarnim režimima, FIU često djeluju kao alati državne represije, dajući vladama pristup financijskim podacima disidenata, povijesti transakcija i osobnim podacima. Ove osjetljive informacije koriste se kao oružje za zastrašivanje, uznemiravanje i potkopavanje kritičara u zemlji i inozemstvu.
Debankarstvo i ranjive skupine
Osim namjernog stavljanja oružja u oružje, zlouporaba zakona o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma često dovodi do neželjenih posljedica koje nerazmjerno utječu na ranjive skupine, kao što su imigranti. Financijske institucije u SAD-u često klasificiraju pojedince iz određenih regija kao “visokorizične”, budući da financijske institucije njihove zemlje podrijetla označavaju kao “jurisdikcije visokog rizika”. Ova klasifikacija pokreće pojačane mjere usklađenosti, zahtijeva dodatnu dokumentaciju, provjere prošlosti i kontinuirano praćenje kako bi te osobe pristupile financijskim uslugama.
Za useljenike to stvara prepreke ulasku u financijski sustav. Mnogi se suočavaju s pretjeranim troškovima i pretjeranim nadzorom, što obeshrabruje financijske institucije da ih uključe kao klijente. Ova praksa “smanjivanja rizika”, gdje banke ukidaju ili uskraćuju usluge klijentima za koje se smatra da su visokorizični kako bi minimizirale teret usklađenosti, često ostavlja imigrante bez pristupa čak i osnovnim bankarskim uslugama kao što su štedni računi ili sustavi plaćanja. Bez ovih usluga, imigranti se bore integrirati u gospodarstva svojih zemalja domaćina, slati doznake svojim obiteljima ili uspostaviti kreditnu povijest, održavajući cikluse financijske i društvene isključenosti.
Potreba za svjesnošću i djelovanjem
Porast debankarstva kao političkog oružja poziv je na buđenje za sve nas da djelujemo. Šutnja samo produžava te nepravde. Ako sada ne djelujemo, financijski sustav riskira da postane privilegija rezervirana za nekolicinu – bojno polje stranačkih agendi – umjesto neutralne platforme osmišljene za osnaživanje pojedinaca, zaštitu njihove ušteđevine i olakšavanje gospodarske aktivnosti.
Moramo nastaviti podizati svijest o ovoj krizi i boriti se za “Pravo na bankarstvo”. Ovo pravo mora nadilaziti nacionalnost, politička uvjerenja ili ekonomski status, osiguravajući da nitko ne bude proizvoljno isključen iz sudjelovanja u globalnoj ekonomiji. Jamčenje ovog pristupa nije samo ekonomska nužnost, već i moralni imperativ, temelj modernog građanstva i ljudskog dostojanstva. Također bismo trebali zaštititi nova financijska rješenja u prostoru kripto-imovine jer su ona ključna za unapređenje financijske uključenosti na globalnoj razini — zahvaljujući svojoj prirodi bez dopuštenja i decentraliziranoj strukturi.
Da bismo to postigli, moramo zahtijevati strukturne reforme koje rješavaju nedostatke u propisima SPN/FT. Ti zakoni moraju sadržavati zaštitne mjere za sprječavanje njihove zlouporabe kao alata za političku represiju ili financijsku isključenost, kao i jasne pravne lijekove za žrtve debankinga. Strukturne reforme su ključne kako bi se osiguralo da ni autokratski političari ni zlonamjerni akteri iz privatnog sektora ne mogu koristiti financijski sustav oružjem.
Radimo zajedno, kreatori politike, čelnici industrije i civilno društvo, kako bismo izgradili zamah za reforme koje čuvaju integritet financijskog sustava, uključujući zaštitu sektora kripto imovine. Zajedno moramo osigurati da financijski sustav (tradicionalni i moderni financijski instrumenti) ostane uključiv i dobro funkcionirajući stup našeg tržišnog gospodarstva.
