CNN
—
Brojna su odredišta diljem svijeta poznata po dugovječnosti svojih stanovnika.
U Japanu su živahni stogodišnjaci s Okinawe zaslužili nadimak “Zemlja besmrtnika”. Campodimele, talijansko “Selo vječnosti”, dokaz je mediteranske prehrane. U sunčanom kalifornijskom gradu Loma Linda, zajednica adventista sedmog dana žanje plodove čistog života.
Postoji jedan dugovječni kutak na kugli zemaljskoj o kojem niste čuli da se toliko priča, a u njemu se nalazi jedini Muzej dugovječnosti na svijetu. To je Lerik u južnom Azerbajdžanu.
Zemlja južnog Kavkaza dom je nekoliko regija poznatih po tome što broj stanovnika živi trocifrenu dob, uključujući Lankaran i Nagorno-Karabah. Ali drugi, Lerik, slovi za najveću koncentraciju stogodišnjaka.
U ovoj smaragdnoj zemlji visoko iznad oblaka u planinama Talysh, do koje se dolazi petlju za petljom serpentinaste ceste, ljudi su, čini se, otkrili tajnu dugog i zdravog života.
Dvoprostorni Muzej dugovječnosti, izgrađen 1991. godine i renoviran 2010. godine, sadrži više od 2000 eksponata koji dokumentiraju živote i sjećanja najstarijih stanovnika ovog kraja.
Prikazuje životni vijek pojedinaca s kućanskim predmetima koje su nadživjeli, poput triju generacija glačala za odjeću. Tu su škrinje pune marama i košulja, srebrni vrčevi i zdjele, lijepo pletene čarape i ručno obojeni sagovi koji su još uvijek živih boja unatoč svojoj starosti.
A tu su i pisma, napisana i na azerbajdžanskom i na ruskom – osobni artefakti toliko stari da tinta počinje blijedjeti.
Možda su najzanimljiviji portreti stogodišnjaka koji prekrivaju zidove muzeja. Ove slike, koje datiraju iz 1930-ih, donirao je francuski fotograf Frederic Lachop.
Muzej i službena statistika Azerbajdžana definiraju “stogodišnjaka” slobodnije nego što biste očekivali: ovdje to znači bilo tko stariji od 90 godina.
No, još 1991. godine u Leriku je od 63.000 stanovnika registrirano više od 200 ljudi starijih od 100 godina.
Brojke su od tada manje impresivne, za što lokalno stanovništvo različite krivnje pripisuje zračenju iz komunikacijskih tornjeva i propadanju okoliša, ali bi jednako lako moglo biti uzrokovano rigoroznijim vođenjem evidencije.
Danas ima 11 ljudi starijih od 100 godina, od 83.800 lokalnog stanovništva.
Trenutno najstariji stanovnik Lerika je Raji Ibrahimova, sa 105 godina. To je dobra berba, ali blijeda u usporedbi s godinama koje je navodno dosegao najslavniji stogodišnjak ovog područja, Shirali Muslumov, pastir koji je navodno doživio 168 godina.
Žute stranice njegove putovnice tvrde da je rođen 1805., a na njegovoj nadgrobnoj ploči stoji da je umro 1973. Ako je to istina, to bi ga učinilo najstarijom osobom koja je ikada živjela.
Nažalost, još početkom 19. stoljeća, upisi u matične knjige rođenih rijetko su se događali u tako zabačenim selima kao što je njegovo rodno mjesto Barzavu, tako da ne postoji vjerodostojan zapis o tome kada je rođen.
Bezbrojna pisma poslana sa svih strana svijeta na njegove razne rođendane ne ostavljaju nikakvu sumnju da je doista bio u vrlo respektabilnoj dobi, ali možda je najbolje uzeti u obzir minimalnu granicu pogreške od 20 godina.
Među onima koji su se dopisivali s Muslumovim bio je vijetnamski komunistički vođa Ho Chi Minh, koji mu je poslao razglednicu u kojoj ga je pozdravio s nježnošću, “Dragi djede”.
Čini se da je ovaj gen dugovječnosti dio obitelji. Njegova 95-godišnja kći, Halima Qambarova, kaže za CNN Travel da se – iako možda neće doživjeti 168, kao njezin otac – barem nada da će doživjeti 150 godina, kao njezin djed, ili 130, kao njezina teta .
Kad zahladi, većina stogodišnjaka preseli se u ugodnije priobalne krajeve Lankarana, ali Qambarova je još bila u selu Barzavu u Leriku kada je CNN Travel svratio u skromnu dvokatnicu njezina oca, okruženu masivnim stablima jabuka i krušaka (vjerojatno suvremenici njenog slavnog oca).
Sjedeći pokraj prozora, umotana u šal, govori s blagim naglaskom, često se prebacujući na svoj materinji jezik Talysh, dijalekt kojim govori samo 200.000 ljudi i koji je UNESCO klasificirao kao “ranjiv”.
Pokazuje svoju putovnicu u kojoj nema mjeseca ili datuma rođenja, samo godina: 1924. Možda ima 95 godina, ali je potpuno prisutna, komunicira sa svojim praunucima i pokazuje svoj živahan smisao za humor. Kad su je pitali koliko ima godina, veselo je odgovorila: “15”.
“Mirost uma dio je njihove tajne”, kaže muzejski vodič. “Klone se stresa, razmišljaju o životu prilično filozofski, žive dan po dan, bez puno planiranja ili brige za budućnost.”
Dobra prehrana i prirodni lijekovi
Qambarov dan počinje u zoru; ne dopušta si spavati. “Ustajem čim otvorim oči”, kaže ona.
Cijeli dan provodi radeći u vrtu ili oko kuće. Njezina je soba mala, s debelim mekanim tepihom i jastucima na podu. Mnogi ljudi ovdje više vole spavati na zemlji, samo s tankom dekicom umjesto madraca, jer se vjeruje da je to najzdraviji način odmora leđa.
Suprotno uvriježenom mišljenju, stogodišnjaci Lerika jedu meso, ali su naslijedili sklonost svježim mliječnim proizvodima kao što su šor (svježi sir), maslac, mlijeko i ajran od jogurta od ranijih stogodišnjaka, za koje je apstinencija od mesa bila veća zbog ekonomskih okolnosti.
Snaha Qambarova donosi veliki tanjur s kruškama i jabukama iz njihovog vrta i malo aromatičnog čaja.
Biljni je, cvjetni i osvježavajući. Vrativši se u muzej, vodič pokazuje stol s raznim biljem koje je porijeklom iz Lerika.
“Tajna dugog života je dobra prehrana, minerali u izvorskoj vodi i biljke koje dodajemo u čajeve kako bismo spriječili bolesti, tako da ljudi ne moraju uzimati nikakve lijekove, već samo prirodne lijekove”, kaže vodič. Doista, Qambarova inzistira da nikada nije uzimala nikakve lijekove.
Iza njezinih prozora može se činiti da je selo tiho i mirno. Ali fizički rad koji seljaci svakodnevno ulažu je golem. Od izlaska do zalaska sunca rade u vrtovima i poljima, kao i oko kuće. Šivaju i pletu te brinu o velikim obiteljima.
Takav je životni stil vodio Mammadkhan Abbasov, 103-godišnjak iz sela Jangamiran. Sjedeći na tepihu, preko puta prozora, stogodišnjak je gotovo potpuno izgubio vid i jedva čuje sina kako mu govori da su mu gosti stigli, ali kada ga konačno uhvati, počinje pjevati, moliti se i čestitati.
Uz Abbasova je njegov praunuk – stoljeće razlike između njih.
Baš kao i Qambarova, Abbasov je cijeli život bio zaposlen seljak, radeći u polju sve do prije otprilike sedam godina, kada mu se vid pogoršao.
“Uvijek je bio dobar čovjek i živio je kako treba”, kaže njegov sin.
Što se hrane tiče, jede “što god Bog da” uz samo jedno ograničenje – nikada ne pije alkohol.
Abasov svoj dug život pripisuje svakodnevnoj tjelesnoj aktivnosti, ne do točke iscrpljenosti, ali dovoljnoj da izazove tijelo.
Uz dobru prehranu iz poljoprivrednih proizvoda, pio je i litre ledeno hladne izvorske vode, koja je bogata mineralima za koje se kaže da doprinose dugovječnosti.
Planinske visine koje izazivaju glavobolju također mogu biti faktor.
Studija Sveučilišta Navarra u Španjolskoj iz 2017. pokazala je da život na visokoj nadmorskoj visini smanjuje rizik od srčanih bolesti, moždanog udara i dijabetesa. Studija Sveučilišta Colorado Denver iz 2011. otkrila je da ovi vrtoglavi stanovnici također žive dulje.
Još uvijek se može raspravljati o dobi nekih od ovih slavnih stogodišnjaka, ali ovdje u Leriku njihova ostavština živi kroz ljude koji se još uvijek pridržavaju jednostavne tajne Lerikove dugovječnosti: tjelesna aktivnost, dobra prehrana, puno vode i stav prema životu koji kaže: Živimo samo jednom, ali ako to činimo kako treba, jednom je dovoljno.
Muzej dugovječnosti, ulica A. Asadullayev 22, Lerik, Azerbajdžan; (025) 274-47-11
