Nerijetko je Cristiano Ronaldo isticao da su njegova velebna postignuća zasluga mentaliteta, psihičke snage o kojoj se mogu pisati knjige u dijelovima, nepokolebljivosti koja ga i u 40. godini života gura u nogometni vrh. Ronaldo je to što jest, jedan od najvećih ikada, jer ga krasi neviđena ustrajnost. CR7 radije će umrijeti nego odustati, CR7 poznaje samo pobjedu i tražit će ju do zadnje sekunde, CR7 urliče i udara onda kada ostali ostaju bez riječi i na koljenima.
Zato su suze nakon promašenog kaznenog udarca krajem prvog produžetka osmine finala sa Slovenijom najšokantniji prizor Europskog prvenstva, ujedno i pokazatelj nevjerojatne nogometne prirode. Samo jedan trenutak može vas s nebeskih vrhova gurnuti u provaliju. Jesam li upravo uništio portugalske snove? Na svom vjerojatno oproštajnom reprezentativnom natjecanju? Hoću li ostati zapisan kao nacionalni tragičar? Zar će se odjavni trenuci moje slavne karijere ukaljati ovakvim neuspjehom? I to zbog situacije za koju sam specijalist, koju sam realizirao 163 puta u karijeri, a propustio 30? Možemo samo zamisliti kakva su se pitanja vrzmala po neuračunljivoj glavi portugalske ‘sedmice‘, možemo i razumjeti da čovjek na zalasku karijere, potpuno svjestan da su mu najbolja izdanja ostala daleko u prošlosti, puca pod pritiskom i teretom još uvijek nezasićenih potreba, možemo i reći da je Ronaldov plač istinska ljepota nogometa jer nevjerojatno je da netko dominira 22 godine i još mu nije dosta.
Međutim, istina je da bi onog starog Ronalda zlokobne misli mimoišle i u najtežim trenucima. Stari Ronaldo neometano bi gledao prema naprijed, probudio bi onaj žustri inat koji ga čini još opasnijom prijetnjom, krenuo u rat i uzviknuo: “E, sad ćete me tek vidjeti!”. Ovaj Ronaldo skriva pogled i gleda u pod, drhti poput tratinčice na vjetru, prikriva lice i bježi od utješnog zagrljaja svojih suigrača svjestan da slika tako izgleda još gore. I sve to unatoč činjenici da je 0:0, da Navigatori imaju niz razloga za vjerovati u uspjeh, dok su snovi još uvijek na životu, a izbornik Roberto Martinez daje upute za najvažnijih 15 minuta ove generacije.
Portugalci igraju za Ronalda, to je potpuno jasno, novi dokaz dobili smo krajem utakmice, kad je njegov odlazak u svlačionicu izgledao kao prolazak kroz špalir – suigrači su se spontano poredali oko Ronalda i dolazili mu u zagrljaj. A što su mogli misliti kad je njihov junak doživio onakav raspad? Slovenski tabor u tom je trenutku izgledao kao skupina besmrtnih ratnika na bojištu, portugalski poput povorke na sprovodu. Da Diogo Costa nije izveo čuda pri raspucavanju i obranio tri penala, upravo bi suze Cristiana Ronalda bile najveći krivac uranjenog ispadanja s Eura, pisalo bi se da nakon tako demotivirajućih scena nijedan Portugalac nije mogao ostati svoj, da je kapetan prvi napustio brod iako oluja još nije ni počela.
Ronaldo je, ustvari, doživio sudbinu Luke Modrića. I našem kapetanu danski vratar Kasper Schmeichel obranio je kazneni udarac u produžetku osmine finala u Rusiji, i to u 116. minuti. Sigurno si je i Modrić želio “iščupati kožu”, ali na njegovom licu niste mogli vidjeti toliko obeshrabrenja. Agoniju je ostavio na čekanju, jer u kakvom bismo raspoloženju tada ušli u raspucavanje da je Modrić pustio suzu? Naposljetku, zamislite samo kakvu je psihološku prednost imao slovenski vratar Jan Oblak prilikom serije penala, znajući da je svojom intervencijom jednog od najboljih bacio u depresiju. Dolaziš mi šutirati, a maloprije si plakao kao kišna godina… Sve to razlozi su zašto se Ronaldu ova scena nikada nije smjela dogoditi i njegova je sreća, a Costina slava što posljedice nisu bile kobne.
– Vidio sam svoju majku i postao emotivan. Da, ovo mi je posljednji Euro, ali nisam plakao zbog toga, nego entuzijazma oko utakmice, navijača i suigrača. Ovo su jedinstveni trenuci, ne može ih se opisati riječima – rekao je Ronaldo.
No, Ronaldo je i potpuno shrvan ipak pokazao veličinu. Preuzeo je prvi penal, kažu mnogi i najteži. Možda mu je to bio jedan od najvažnijih trenutaka u nogometnom životu, zato je onaj poznati udah bio još dublji, a Oblak nije imao šanse. Ronaldo je jednostavno morao pucati. Da nije, ispao bi kukavica koja bježi od zahtjeva i očekivanja, a to bi bilo sto puta šokantnije od promašenog penala i suza.
I upravo to treba Ronaldu – jedan duboki udah, povratak u staru glavu i stare kopačke. Njegove su kretnje uglavnom nelogične i bezopasne, njegovih 20 udaraca nije pronašlo put do mreže i u toj domeni najneučinkovitiji je igrač prvenstva i zapuca li još pet puta, a lopta ostane neposlušna, oborit će neslavni Decov rekord iz 2004. godine. Njegovi slobodni udarci su veliko ništa (zabio jednog od 60 na velikim natjecanjima), njegova glad ponekad je nekontrolirana i tjera ga na sebične poteze koji idu na štetu suigrača i momčadi.
Ronaldo nije robotska mašina, ipak je samo čovjek, u ponedjeljak smo to mogli vidjeti zornije no ikada. Ali slijedi Francuska, a onda eventualno Španjolska ili Njemačka. Portugal treba onog robota, a ne “običnog smrtnika”. Ronalda koji gleda unaprijed, a ne u pod. Ronalda koji bolne i krajnje neugodne frustracije neće pretvoriti u suze, nego ih ispoljiti tamo gdje se najbolje snalazi – pred protivničkim vratima.
