Prvi dio sezone 2024./2025. Jarun će, prije svega, pamtiti po useljenju u vlastiti dom. Jesenski dio aktualne utrke tako će automatski ući u najsvjetliju povijest zagrebačkog kluba. No, govorimo li o rezultatima, posrijedi je ipak bodovni učinak ispod očekivanja. Svaki član kluba uoči sezone okladio bi se da će Jarun biti bliže vrhu nego dnu, a nalaze se na 9. mjestu s 18 bodova.
Plavima sa zapada metropole ujedno je ovo i najlošija polusezona u Prvoj NL po broju ostvarenih bodova nakon 17 utakmica. U prošloj su brojali 24, u prethodne dvije 20… K tomu, manje pobjeda od Jarunovih četiri imaju samo Dugopolje i Zrinski na dnu ljestvice, a jednako toliko Croatia Zmijavci i BSK. Pomalo apsurdni dio priče stiže ako kažemo da ovakav učinak dolazi nakon vrlo optimističnih ljetnih najava – u Jarunu su, iz više nego opravdanih razloga, vjerovali da nikada nisu imali bolji kadar u začetku sezone, zadržavši sve ključne igrače na okupu izuzev Luke Dajčera, koji je otišao u Lokomotivu.
Međutim, tanka je granica između ovakve i najbolje polusezone dosad. Toliko tanka da se doslovce broji u minutama, jer Jarun je u posljednje četiri utakmice svih pet pogodaka primio u 85. minuti ili kasnije. U prijevodu, ti pogoci u završnici oduzeli su momčadi Jerka Leke 7 bodova, s kojima bi na kontu brojao 25 i govorio o nadmašenom rekordu iz sezone 2021./2022.
Ako se netko, povodom toga, slučajno zapitao o budućnosti trenera Leke, odgovor je posve jednosmjeran. Status najdugovječnijeg trenera u Prvoj NL čvrst je kao stijena. Jarun se, dakle, neće pridružiti trenerskom “ringišpilu” i po tome se oduvijek razlikuje u odnosu na ostale konkurente. Leko je u nepune četiri godine napravio dovoljno dobroga da bi zadržao povjerenje, uostalom i izlazio iz ovomu sličnih kriza. Istina, posljednjih mjeseci pregovarao je s drugim stranama, najkonkretnije s Veležom, onda i Šibenikom prije dolaska Rajka Vidovića (u oba slučaja dogovor je propao iz nenogometnih razloga), pa bismo to mogli shvatiti kao sugestiju da Leko neće ostati “vječno”, ali nema sumnje da ćemo ga i nadolazećeg proljeća gledati u ZG-u.
Manje-više, jasno su vidljivi gotovo svi razlozi zbog kojih se, u rezultatskom smislu, na zapadu više govori o nezadovoljstvu nego zadovoljstvu. Neki od njih vanjske su prirode. Ponekad je zaista teško objasniti kako većina dvojbenih sudačkih odluka odlazi na stranu Jarunovih suparnika. Nekada, kao u 16. kolu protiv Opatije, te odluke nisu ni dvojbene, već apsolutno pogrešne. Jednom, dvaput, triput… Drugi vanjski faktor je novi teren suženih dimenzija koji zahtjeva neizbježno vrijeme prilagodbe, uz to i činjenica da je dobar dio sezone Jarun proveo u izostanku najboljeg braniča Luke Smolje, a od novih stopera zadovoljio je jedino Ivan Cvetko, 19-godišnji dinamovac na posudbi.
Možemo se složiti i s jednim dijelom struke koja kaže da im sreća češće okreće leđa nego lice i da se gotovo svaka pogreška Jaruna skupo kažnjava, no činjenica je i da svjedočimo nesigurnostima u obrani i da momčad stvara premalo šansi, te da napadači, posebice krilni, premalo zabijaju. Karlo Abramović zabio je pet ligaških golova, nijedan drugi napadač nije probio barijeru od dva!
U takvim okolnostima, majstorstvo Jakova Pranjića još osjetnije izlazi na vidjelo i vrijedi “duplo”. Uz sva dobra koja donosi, 23-godišnji veznjak dodao je pet golova, u paru s Abramovićem vrijedi “pola momčadi”, jer Jarun broji ukupno 19 golova. Zaista svaka nogometna logika govori da bi Abramoviću, a posebice Pranjiću, ovo morala biti posljednja sezona u Prvoj NL. Obojica su ju nadišli i u savršenim su nogometnim godinama (Abramović 24, Pranjić 23) za zasluženi iskorak.
