U dogovoru s Marijem- Nepom Kuzmanićem donosimo zanimljivo izlaganje s “Knjige Meditrana” o njegovoj knjizi “Stara postojbina Moliških Hrvata”.
Premda je o Knjizi Mediterana, pa i o samom Mediteranu kao i o njihovim ishodištima i zasadama bilo itekako puno riječi, vjerujem da mi nitko neće zamjeriti da neke konstatacije i ponovim. Polazeći od općeg k pojedinačnom ponoviti ću da se na mediteranskoj kulturi temelji čitava zapadna civilizacija. Kao klasičar moram ponoviti da značajan udjel u spomenutom temelju čini Grčka i Rim, grčki i latinski jezik, te njihova povijest i mitologija s naglaskom na Homeru i Vergiliju. No ono što posebno želim istaknuti iz mediteranske tradicije jest kritičnost prema ranijim saznanjima, da ne kažem prema istini, koju ponajbolje ilustrira Aristotelova izjava : Drag mi je Platon, ali mi je draža istina, ističući da poštivanje predaka i prethodnika, nikako ne može i ne smije stajati na putu k istini i napretku.
Povijest čovječanstva obilježena je velikim otporima prema usvajanju novog i drukčijeg sa često teškim posljedicama za one koji su zastupali nove ideje. Moglo bi se kazati da je srednji, pa i dobar dio novog vijeka, u odnosu na stari vijek s naglaskom na Mediteran pretstavljao značajan korak natrag. Smatram da nije sporno da je u starom vijeku na Mediteranu postojao značajno veći prostor za polemike, utemeljene na argumentima, uz dakako različiti odnos prema pojedinim područjima ljudske djelatnosti.
Sada bi se želio ukratko osvrnuti na dosadašnje istraživanje prezimena i Moližana u Hrvatskoj. Uključivanje fenomena prezimena u direktnoj je vezi sa dosadašnjim istraživanjem Moližana. Istraživanje prezimena i predaka do prije nekoliko desetaka godina nije uključivalo metodu kontinuiteta, koja podrazumjeva utvrđivanje nepobitnog srodstva između dvije susjedne generacije, kroz analizu matičnih knjiga i dokumenata. Gospođu Irmgard Manken koja je 1960. godine objavila knjigu o dubrovačkom patricijatu, promovirajući metodu kontinuiteta, decenijama nije nitko sljedio. Kako sam ja za spomenutu gospođu i njezinu knjigu saznao prije nešto više od dvadesetpet godina, moj rad i djelovanje (u početku s rođakom Brunom Kuzmanićem ) od 1983. godine do danas može se smtarati pionirskim. Riječ je o novinskim feljtonima, predavanjima, istupima na radiju i televiziji (isključivo lokalnoj, uključujući „Mosorijadu“), prilozima u „Mogućnostima“i dakako u pet publiciranih knjiga, od kojih spominjem nedavnu „Spliski govor moje babe Franine, postojbina Moliških Hrvata i drugi članci“. Za istraživanje prezimena i predaka prije nego sam se počeo baviti ovom problematikom karakteristična je knjiga Josipa Smodlake „O splitskim prezimenima i još nekim“ iz 1945. godine, u kojoj se on, zanemarujući matične knjige i dokumente i ne utvrdivši kad je i gdje je prezime nastalo, domišlja o etimologiji prezimena, što je za posljedicu imalo mnoštvo neutemeljenih zaključaka, o čemu sam u svom dosadašnjem djelovanju detaljno govorio i pisao. No unatoč iznesenom na Smodaku su se do nedavno pozivali brojni kako neobrazovani tako i obrazovani (makar formalno), a na njegovom pisanju temelji se i knjiga „Korijeni“ ( iskana u prosincu 2014. godine) koja pokušava utvrditi staru postojbinu Moliških Hrvata.
Prezimena nisu nastala u Xi. i XII. stoljeću
Istraživanje prezimena i predaka koje je prethodilo mojem nije davalo odgovor na pitanja, kada je prezime nastalo, na što (koga) čuva spomen, da li se i kako (i kada) se granalo i kako se mjenjao socijalni status, što se posebno odnosi na razdoblje kada prezime još nije nastalo. Poseban problem kada je o prezimenu riječ pretstavlja njegovo definiranje kao i vrijeme nastanka. Tako se ne pravi distinkcija između prezimenskih oznaka, te raznih dodataka imenu (očevog imena, očevog i djedovog imena, te nadimaka), koji se zajedno mogu svrstati u proces dodatne identifikacije pojedinca. Posljedica iznesenog jest da su pojedinci govorili o nastanku prezmena u XI. i XII. stoljeću što je u potpunosti neutemeljeno.
Krajnje skromno poznavanje dinamike nastanka prezimena na pojedinim lokalitetima, jedna je od karakteristika pristupa autora „Korijena“ kojim oni nastoje potvrditi Smodlakinu tezu o Baćini kao staroj postojbini Moliških Hrvata. Prije nego što nastavim konstatirati ću da postoji manje-više opća suglasnost u dolazak današnjih Moližana početkom XVI stoljeća. Prema mojim istraživanjima (objavljenim u mojim knjigama ) Moližani su u današnju postojbinu došli pretežito bez prezimena, praveći oštru distinkciju između njih ( prezimena ) i procesa dodatne identifikacije pojedinca. Isto tako nije sporno da moliške matice datiraju istom od početka XVIII stoljeća, pri čemu su velika većina prezimena nastala u Italiji, uz napomenu da je i predložak za prezime vezan za Molise. No najspornije jest da autori „Korijena“ ne postavljaju pitanje, kada su nastala prezimena u Baćini, ne znajući kao i značajan dio hrvatske javnosti (uključujući i struku) kada su ona uopće nastajala. Konstatirajući da su prezimena u mjestu Doli (u okviru Dubrovačke republike) počela nastajati krajem XVII stoljeća (od 1660-1680. godine ljudi su zapisivani samo imenom i očevim imenom ), može se sa sigurnošću kazati da proces nastanka prezimena ni u Baćini nije bio stariji. Povezivanje međusobnog srodstva (nipošto sličnosti prezimena) između moliških prezimena nastalih dominantno u Italiji u XVI, XVII i XVIII stoljeću, te onih u Baćini nastalih u XVII i XVIII stoljeću, lišeno je elementarne logike, pri čemu im ni znanje o prezimenu ne stoji nasuprot. Povezivanje moliških prezimena s „turskim spisima“ također je neutemeljeno, jer proces nastanka prezimena u Bosni započinje krajem XVI i početkom XVII stoljeća. Premda sam temeljem iznesenog odbacio ponajveću argumentaciju prema kojoj su Moližani došli iz Baćine, to ni u kom slučaju nisu sve njihove slabosti i propusti. Daleko ponajveći propust jest što autori „Korijena“ i ne pokušavaju utvrditi životni put Ivana Karlovića (izuzetno zastupljenog u moliškoj usmenoj predaji) , vrlo značajne ličnosti iz hrvatske povijesti, čime bi s lakoćom utvrdili da su njihovi kontakti i iskustva vezani za područje Klisa. Bitna referenca iz moliške predaje je fešta sv.Lucije, čiji su kip donjeli iz stare postojbine, koja se slavi svakog prvog svibanjskog petka (fešta o maja), uz napomenu da crkva u Mundimitru nosi njezino ime. Logično je bilo pokušati naći crkvu sv. Lucije „s druge bane mora“, što je meni i uspjelo.
I na kraju autori „Korijena“ kao ni raniji Smodlaka, koji je bez ikakve argmentacije tvrdio da moliško narječje najviše sliči baćinskom, i ne pokušavaju povući paralelu između moliškog govora i dijalekata „ s druge bane mora“. Njihov pokušaj kompenziranja svega iznesenog s navodnim vojvodom Mirkom, koga autori „Korijena“ nazivaju i Kačićem, o čemu detaljno govorim u svojoj knjizi, doista ne može preživjeti iole ozbiljniju kritiku. Evidentno je, kao što sam u uvodu konstatirao, da prihvaćanje novog pretstavlja veliki problem makoliko snažna argumentacija bila.
Moje tridestpetogodišnje istraživanje prezimena i predaka kroz sva područja mojeg djelovanja, a posebno kroz objavljene knjige, dovelo me do zaključka da je proces nastanka prezimena na našoj strani Jadrana vezan za početak XIV stoljeća u Dubrovniku i Zadru, te sredinu istog stoljeća u Splitu. Dakako da je riječ o počecima i procesima koji su ponekad trajali i više od jednog stoljeća. Za razliku od plemića s kojima nastanak prezimena počinje, kod plebejaca će se odigrati koje stoljeće kasnije. Želim podcrtati da se kontinuitet pojedine obitelji putem dokumenata može pratiti i koje stoljeće prije nastanka prezimena, što sam u svojim „plemićima i građanima“ detaljno obradio. Prema mojim saznanjima na sličan način radili su moji kolege ( pokojni inženjeri kemije), Mladen Andreis (uz ostalo i trogirski patricijat ), te Joško Jerkunica ( obitelji Kaštel Sućurca ). Dodati ću da se pokojni akademik Nenad Vekarić u svojim “Dubrovačkim plemićima“ obilato koristio istraživanjima gospođe Irmgard Manken. Nastanak prezimena kod težaka i ribara kao i mjesta udaljenijih od gradova i crkvenih središta, kasnio je i po nekoliko stoljeća. Tako primjerice u obližnjoj Poljičkoj republici prezimena nastaju početkom XVI., a u Bosni i Hercegovini) početkom XVII. stoljeća. Kao što sam već iznio u Dolima kod Dubrovnika prezime nastaje krajem XVII. stoljeća, a sličnu situaciju imamo i u Baćini. Stoga rodbinsko povezivanje prezimena u Baćini nastalih u XVII. stoljeću s prezimenima u Moliseu nastalih u istom vremenu ili pak nešto ranije (ne više od stotinjak godina) ne može preživjeti iole ozbiljniju kritiku, o čemu detaljno govorim u svojoj knjizi. Završiti ću ovaj dio izlaganja konstatacijom da sam već davno (2013. godine) definirao prezime kao zadnju fazu dodatne identifikacije pojedinca, što se vrlo lijepo može pratiti u mojim objavljenim knjigama.
Od romatične figure do sotonskog tipa
Istraživanju postojbine moliških Hrvata krenuo sam od članka na internetu autorice Ane Perinić pod naslovom „Rekonstrukcija kreiranja i reprezentacije jednog etničkog identiteta“ u kojem se konstatira da je među moliškim Hrvatima sačuvana, doduše okrnjeno, i usmena poezija. Tako je lik Ivana Karlovića, ratnika i kondotjera ( u skladu s vremenom u kojem je živio ), velikog borca potiv Turaka, krbavskog kneza, hrvatskog-slavonskog-dalmatinskog bana, umrlog 1531. godine, u usmenim pjesmama skupljenim među moliškim Hrvatima, potaknuo različite interpretacije. Moliški Hrvati nisu ništa znali (u XX. stoljeću) o ličkom knezu, te su jedni držali da je bio bogataš, strogi vladar,drugi hajduk, treći vrag. No u svakom slučaju samo ime je izazvalo strah. Taj strah je zapravo plod nejasne predodžbe o krvavim borbama kod Klisa, gdje su pod zapovjedništvom bana Karlovića pali mnogobrojni junaci, zbog čega su majke udovice i kćeri s preživljelim muškarcima bježale iz Hrvatske preko mora, donijevši sa sobom tužne uspomene užasa i smrti. Govoreći dalje o Ivanu Karloviću, navodi da ga je borba pretvorila u junaka narodne epopeje, ali mu je slabije pamćenje mlađih pokoljenja dalo dva sasvim različita lika s jedne i druge strane Jadrana. Dok je na našoj obali postao romantična figura, u Molisama je pretvoren u gotovo sotonski tip. Ratne uspomene koje su izbjeglice donijele sa sobom iz stare postojbine, bile su tako strašne da mlađa pokoljenja nisu dijelila „kršćane od Turaka“ u sveukupnom kontekstu „balkanskog srednjeg vijeka“. Povijesna istina reflektrala se u „djelomičnom pamćenju“. Završen citat.
Autoričino tumačenje viđenja bana Ivana Karlovića od strane moliškh Hrvata (ali i drugih, kao prmjerice Petra Kružića), kao i tumačenje viđenja mlađih pokoljenja koji nisu pravili distinkciju između Turaka i kršćana, okrnjenom usmenom poezijom, nejasnim predodžbama o krvavim borbama kod Klisa, te djelomičnim pamćenjem u potpunoj je suprotnosti s povijesnim činjenicama. No krenimo redom.
Pad Bosne 1463. godine bio je najava novih turskih osvajanja i bilo bi logično da dođe do savezništva svih neposredno ugroženih ( Ugarska, Venecija, te humski i zetski kneževi ), ali to nažalost nije bio slučaj. Oni se potajno, a ponekad i javno konfrontiraju, što ponajbolje ilustrira situacija oko Klisa, koji je do 1467. godine bio u vlasti ugarskog kralja , kada ga je osvojio humski vojvoda Žarko Vlatković, koji je iz Klisa smetao dalatinskim gradovima, a posebno okolnim selima. No već 1472. poljički knez Žarko Dražojević uz pomoć splitskog kneza osvaja Klis ( G.Novak : Povijest Splita, II, str.925-929). Godine 1474. bilježimo prvi upad Turaka u okolicu Splita kada s Vlasima pljačkaju i robe stanovništvo. Na udaru su bila sela u Dilatu ( splitski dio kaštelanskog polja ), a najviše je stradao posjed splitskih benediktinki u potkozjačkom selu Kozici iz kojeg će nastati Kaštel Gomilica ( Castel Abadessa ). No kako je kliška posada zbog izoliranosti bila prinuđena na pljačku, život u okolnim selima ( Kruševik, Kozica, Sućurac, Smoljevac, Katić, Kuk, Križ, Gorica, Bilaj i Vranjic nad kojim je dominirao Klis ) postao je nepodnošljiv, te se nezaštićeno pučanstvo iseljava na otoke Čiovo, Drvenik, Šoltu, Vis, pa čak i u Apuliju kao koloni po selima zemljoposjednika ( Vjeko Omašić : Povijest Kaštela, str.119 ). Godine 1485. slavonski ban Matijaš Gereb, zadojen mržnjom prema Venciji sa četama Hrvata i Vlaha napada teritorij dalmatinskih mletačkih gradova. Tako su Hrvati iz Klisa, koji sad opet drže podanici ugarskog kralja, napali teritorij Splita i Trogira, a napadaji su se nastavili i 1486.godine ( G.Novak n.d. str. 932 ). Iz dosadašnjeg izlaganja je evidentno da je stanovništvo navedenih sela napadano od Turaka, ali i brojnih drugih, te ne bi trebala čuditi činjenica da moliški Hrvati nisu pravili distinkciju između Turaka i kršćana. Za vrijeme rata između Venecije i Turaka ( 1499-1502.) bilježimo turske upade u zaleđe Splita i drugih dalmatinskih gradova. Turske upade u splitsku okolicu bilježimo i 1507., 1508. i 1510. godine, nakon čega je mnoštvo Splićana i okolnih stanovnika nagrnulo u kneževu palaču tražeći da se poduzme potrebno za njihovu zaštitu, jer će se u protivnom iseliti iz takvog nesigurnog kraja. Potrebno je zabilježiti da je 1512. godine za banovca i kapetana Hrvatske i Dalmacije imenovan krbavski knez Ivan Karlović koji je pozvao u pomoć slavonske županije, ali se one nisu odazvale. U takvoj situaciji ne začuđuje da se kliška posada snalazila između ostalog i pljačkom okolnog stanovništva, o čemu svjedoči i usmena predaja moliških Hrvata. Napadi Turaka na Split i splitsku okolicu nastavljali su se i 1520.,1522. i 1524., ali iako nisu osvojili Klis kontinuirano su pljačkali polja, otimajući blago , pa čak i čeljad. Položaj stanovnika navedenih sela dodatno su otežavali različiti interesi Venecije i Ugarske, odnosno Petra Kružića. Tako 1535. kliški vojnici napadaju i pljačkaju ne samo turski nego i mletački teritorij. Uzrok takvom ponašanju kliške posade bila je neredovita isplata plaće od kralja, te su bili prisiljeni živeti od krađe i pljačke ( G.Novak, n.d.,str.935-963) Iz svega iznesenog je evidentno da su seljaci potkozjačkih sela, te sela u prostoru između Sućurca, Klisa, Žrnovnice i mora kao i splitskih predgrađa bili izloženi kontinuiranom pljačkanju kako Turaka tako i velikaša koji su držali Klis od 1467., pa do njegovog pada 1537. godine. Isto tako je evidentno da se usmena predaja moliških Hrvata ne može tumačiti njihovim krivim predodžbama niti pak slabim ili djelomičnim pamćenjem. Očito je da oni nisu bili zaokupljeni visokom politikom ( kao oni koji su u XIX stoljeću na udaljenosti od nekoliko stotina godina tumače povijest, pretpostavljajući romantizam istini, ma kakva ona bila ), već pljačkom koju su kontinuirano podnosili, bez obzira od koga dolazila, što je u konačnici rezultiralo njihovim iseljavanjem. Stoga ne začuđuje različito viđenje Ivana Karlovića koji je pod Klis došao 1512. godine, a koji je zbog nedostatka opskrbe bio prisiljen pljačkati okolna sela, što je korektno zabilježeno u usmenoj predaji moliških Hrvata. Ne treba posebno isticati da su plaćenici ( ali i oni koji to nisu bili ) kako u Klisu tako i diljem Europe, u razdoblju o kojem je riječ, bili skloni pljački i silovanju. Premda to iz dosadašnjeg izlaganja slijedi, kazati ću da je postojbina nositelja usmene predaje kod moliških Hrvata smještena između Splita, Klisa, Kaštel Sućurca i Žrnovnice. Moram kazati da sam u izvjesnoj mjeri iznenađen što nitko tko se dosad bavio problematikom postojbine moliških Hrvata ( a nije da ih je bilo mnogo u proteklih stotinu pedeset godina ) nije uspio detektirati ovu vrlo evidentnu povijesnu činjenicu. Što se tiče vremena doseljavanja u Molise, mišljenja sam da je terminus ante quem non nekoliko godina poslije 1512. godine ( dolazak bana Ivana Karlovića u Klis ), dok je terminus post quem non iskrcavanje kod Termolija ( luci pokrajine Molise ) od 1524.-1531. Ne treba isključiti mogućnost da doseljavanje u Molise djelomično koincidira s dovođenjem slavenskih doseljenika od strane feudalaca Caraffa između 1508.-1518.godine. Ovim međutim nipošto ne želim dovesti u pitanje ranija i kasnija doseljavanja s druge strane Jadrana. No kad je riječ o doseljavanju nosilaca tradicije o Ivanu Karloviću iz okolice Splita i Klisa, smatram da je korektno smjestiti ga u 10-15 godina početka XVI stoljeća ( 1515.-1530. ). Iznijeti ću da je velika kuga u Splitu i okolici 1527. godine mogla biti dodatni poticaj za iseljavanje.
Govor babe Franine
Daljni poticaj za potvrdu utvrđene pradomovine moliških Hrvata, dala mi je gospođa Ingrid Poljanić iz biblioteke Marka Marulića, poklonivši mi riječnik moliško-hrvatskog jezika, koji se nalazi u gramatici istoimenog jezika autora Antonija Sammartina, objavljenog u nakladi „Profila“ 2004. godine. Koristim i ovu priliku da autoru riječnika izrazim zahvalnost, jer mi je upravo on omogućio zaokružiti istraživanje postojbine moliških Hrvata.
Analizi moliško-hrvatskog riječnika pristupio sam na način da sam riječi podijelio u pet skupina. U prvu skupinu svrstao sam riječi koje su identične sa splitskim govorom moje babe Franine, dok sam u drugu skupinu svrstao riječi koje se od njega neznatno razlikuju ( jedno do dva slova ). Trećoj skupini pripadaju riječi hrvatskog govornog područja, a četvrtoj riječi koje bez obzira na nastavak imaju talijanski korijen. U petu skupinu svrstao sam riječi kojima nisam mogao odrediti podrijetlo bilo da pripadaju okolnim talijanskim dijalektima ili pak dijalektima ostalih doseljenika uključujući Albance, a možda i Grke.
Od 3770 riječi iz moliškog riječnika 1080 ( 29%) je identično sa splitskim govorom moje babe Franine, dok je 610 ( 16%) od njega neznatno razlikuje. Potrebno je naglasiti da je učestalost ovih riječi znatno veća od prosječne. Hrvatskog korijena je 586 (15%) riječi, 820 (22%) riječi su talijanskog korijena, dok za 674 (18%) nisam mogao sa sigurnošću odrediti korijen. Odmah želim kazati da sam u svojem tekstu „Spliski govor moje babe Franine“ konstatirao da je riječ o govoru XIX. i prve polovice XX. stoljeća, ali iz riječnika moliških Hrvata saznajemo da on od početka XVI. stoljeća nije pretrpio velike promjene. Kada su u pitanju riječi hrvatskih korijena, reći ću da su brojne prisutne u Poljicima (posebno u srednjim Poljicima moje supruge ) kao što su: blago, bljezgat, bljuvat, brdo, bubuljica, buka, cikat, dažd, dub, gužva, hiža, krov, korito, kut, mačak, naherit se, ponit, razlog, staza, sviralo, stolica, ustavit, varit, vele, vrnit se, zamolit, zašuškat, željud, da nabrojim samo neke. Dio stanovništva koje je prenijelo hrvatske riječi u Molise mogao je potjecati iz Poljica, ali i krajeva iza Klisa (kako je na ovom području proces eliminacije narodnih imena kasnio za onim iz splitske okolice moglo bi se nagađati da ona moliška prezimena koja u sebi imaju narodni predložak, kao na primjer Mirko, potječu iz ovih krajeva ), a ne treba isključiti i druge mogućnosti pri čemu je njihov dolazak u Molise mogao koincidirati s dolaskom stanovnštva koje je obitavalo između Klisa, Kaštel Sućurca, Splita i Žrnovnice, a mogao je usljediti i kasnije. Vraćajući se na udjele pojedinih skupina riječi, konstatirati ću da su Moližani one talijanskog korijena usvojili u Italiji nakon dolaska iz Dalmacije. Ovo se ne odnosi na talijanizme iz vokabulara moje babe Franine, kojih kod identičnih ima 9%, a kod sličnih 25%, ili u prosjeku manje od 15%. Premda to ne mogu sa sigurnošću reći ( precizniju kvantifikaciju ostavljam budućim istraživačima ) najmanje dvije trećine riječi kojima nisam mogao odrediti podrijetlo korijene imaju na području Molisea. Iz iznesenog slijedi da je cca 66% riječi (100-22-12) moliškog riječnika doneseno iz Dalmacije, ili što bi Moližani rekli s druge bane mora. Udjel splitskog govora moje babe Franine ( istog i sličnog ) u riječima prenesenim iz Dalmacije iznosio bi 68% (45 od 66) potvrđujući prostor između Splita, Klisa, Kaštel Sućurca i Žrnovnice kao većinsku destinaciju moliških Hrvata. Dodati ću iznesenom da su od riječi koje pripadaju splitskom govoru moje babe Franine (29% +16%) gotovo 65% (29 od 45) sačuvale svoj izvorni oblik. S druge strane, od riječi talijanskog korijena ( 22% ) izvorni oblik ima tek nešto više od 2%. U petstogodišnoj povijesti moliških Hrvata u njihovom vokabularu izloženom brojnim utjecajima događale su se velike promjene pri čemu su one daleko najmanje u govoru doseljenika iz splitske i kliške okolice koji korespondira splitskom govoru moje babe Franine, iznoseći kao što sam već konstatirao 65% izvornih riječi, što je svojevrsna potvrda njihove provenijence. Završavajući ovo izlaganje kazati ću da sam paralelnom analizom povijesti i predaje Moližana, kao i kvantitativnom analizom moliškog riječnika, u kojoj splitski govor moje babe Franine igra značajnu ulogu, nedvojbeno dokazao da se većinska postojbina moliških Hrvata nalazi u prostoru između Klisa, Kaštel Sućurca, Splita i Žrnovnice, gdje su se do pada Klisa nalazili sela Smoljevac, Katić, Križ, Kuk, Bilaj, Gorica, Vranjic, te splitska predgrađa. Kao dodatni argument za iznesne tvrdnje reći ću da je mjesto Kruč (Croce) u Moliseu moglo dobiti ime po negdašnjem selu Križ iz splitske okolice. U turskom nadiranju njihovo stanovništvo je napustilo svoja stoljetna staništa seleći se u Split, Kaštela, na otoke, te u Molise. Današnje stanovništvo tog područja doselilo se u XVII stoljeću iz Bosne onog vremena, ponajviše iz Petrovog Polja, za vrijeme i nakon pobjedničkih ratova s Turcima. Uz molišku predaju o Ivanu Karloviću ključno mjesto u njihovoj memoriji zauzima sveta Lucija. Oni naime i danas pričaju da su u Molise došli jednog svibanjskog petka, noseći sa sobom samo kip sv. Lucije. Čuvajući tu uspomenu oni i danas svakog prvog svibanjskog petka održavaju procesije u čast sv.Lucije, a crkva u Mundimitru nosi njezino ime. U knjizi Splitsko-poljički odnosi u XIV. i XV. stoljeću autora Ante Nazora na strani 152., nalazi se podatak prema kojem se u negdašnjem selu Kuk u splitskoj okolici potkraj XV stoljeća nalazila crkva sv. Lucije, koja je najvjerojatnije bila i crkva negdašnjih sela Gorice, Križa i Katića. Uz sve dosad iznesene argumente crkva sv. Lucije u selu Kuk dodatni je ključni dokaz koji većinsku prapostojbinu moliških Hrvata smješta u područje između Splita i Klisa s naglaskom na sela Kuk, Križ (Croce, Kruč), Goricu i Katić. I ovom prilikom sjećam se mog dragog prijatelja Tonka Maroevića (klasičara i akademika) koji je sudjelovao u promociji svih mojih knjiga, uvijek izuzetno afirmativan, ali ipak uglavnom izbjegavajući povlačiti paralele s onim što mi je prethodilo, izbjegavajući da mi odredi mjesto u vremenu i prostoru, ili kako je u jednom pisanom osvrtu kazao: ne možemo se osvrtati na cjelinu Kuzmanićevog opusa, niti svoditi račune o znanstvenom mu učinku. No u svom jednom privatnom osvrtu na postojbinu moliških Hrvata on je kazao mnogo više nego na bilo kojoj prezentaciji mojih knjiga :
Dragi Nepo,
Nisi me zagnjavio posljednjom verzijom govora- drage mi uspomene-babe Franine, a upravo si me zadivio svojevrsnim nastavkom toga razmatranja-studijom o podrijetlu i ishodištu moliških Hrvata. Nitko dosad nije ušao tako svestrano (to jest dvostrano komplementarno, sintezno) u problem, a tvoje goleme povjesničarske kompetencije pokazale su su bitnim. Osim specifičnih znanja o fazama prelaska kliškog područja u razne (međusobno suprostavljene) vlasti i uprave , logično si i- psihološki opravdano-ukazao kako su sve vojske (okupacije i oslobađanja na istom terenu) mogle biti jednako teške i opasne za stanovnike, što onda čini razumljivim da lik, primjerice Ivana Karlovića bude dvoznačan i paradoksalno rascijepljen u svijesti podanika (potonjih izbjeglica s onu banu mora ). Čak nezavisno od primjene na konkretan slučaj, tu tvoju spoznaju smatram bitnom za tumačenje povijesti uopće (a pogotovu naše nacionalne), jer u srži uklanja crno-bijelu podjelu i čini shvatljivima mnoge pojave i ponašaja u našoj prošlosti. A s obzirom na filološki aspekt, tvoja metoda „pješačkog“ prolaska čitavim vokabularom s preciznim računanjem postotaka endogenih i egzogenih sastojaka također nas je uvjerljivo približila rješenju. Čestitam ti i ponosan sam na tebe. Studeni 2014.
Na kraju želim izraziti svoju zahvalnost Književnom krugu, a posebno akademiku Nenadu Cambiju, koji su objavljivanjem mojih knjiga, ali i današnjim predavanjem omogućili da moje djelovanje izađe iz anonimnosti, potvrđujući da je Knjiga Mediterana, kao i Mediteran uostalom, orijentirana na komunikaciju i dijalog uz uvažavanje argumenata, svekolikom ignoriranju, etiketiranju i prešućivanju usprkos. Završavajući kao klasičar s poznatom nulla inteligentia sine lingua latina, izražavam nadu da na sapienti sat, neću morati dodati babinu: je, a ko će ji dat.
S ONE STRANE JADRANA ŽIVE MOLIŠKI HRVATI Posjetili smo Mundimitar, Kruč i Štifilić: Prije više od 500 godina bježali su iz Dalmacije. Danas im je Hrvatska u srcu, ali im prijeti nestanak
Moja reakcija na članak je…
