Umjesto s radošću zbog Rođenja, Hrvatska ovogodišnji Božić dočekuje s ogromnom tugom zbog strašne smrti jednog djeteta. Rastrojeni je mladić, jedva punoljetan, očito u ozbiljnim zdravstvenim problemima, prošloga petka ušao u jednu školu u Zagrebu i nožem napao djecu. Prvašić, s tek nekoliko mjeseci u školskim klupama, nije preživio. U bolnici je s teškim ozljedama još troje djece i jedna učiteljica, koja ih je svojim tijelom pokušala zaštiti. Tragedija je Hrvatsku zavila u crno. Ljudi se oko škole u Prečkom okupljaju sa svijećama. Ostavljaju poruke i plišane medvjediće. Sindikati organiziraju mimohod za sigurnu školu. Dan žalosti su u znak solidarnosti proglasile i neke Hrvatskoj susjedne države. U protuvladinim se prosvjedima po Srbiji minutom šutnje žaluje i za ubijenim zagrebačkim mališanom.
Sigurna zemlja?
Kada se lani u proljeće dogodila slična tragedija u Beogradu, gdje je jedan osnovnoškolac naoružan do zuba pobio gotovo polovicu svoga razreda, na ovom smo mjestu postavili pitanje treba li se i Hrvatska bojati krvavih škola. Odgovor nije jednoznačan, premda se činilo kako takva opasnost realno ipak ne postoji. Hrvatska slovi kao sigurna zemlja. Tako je vlasti vole predstavljati. Tako je i građani uglavnom doživljavaju. Premijer je nakon pucanja po zgradi Vlade potkraj 2020. zaključao Markov trg. Povijesni je trg, ukras starog dijela grada i javno dobro, oduzeo građanima, ogradio ružnim željeznim barikadama i pretvorio u parking zonu političke vlastele. Ali hrvatske su škole i nakon pokolja u Beogradu ostale otključane. Ministar je Fuchs u to vrijeme bajao kako će krvave scenarije prevenirati preporukom da se iz škola uklone tehnički skalpeli. Ili da se djeci zabrani konzumiranje energetskih pića. Ili, jednako uvjerljivim, da se ne gase svjetla po zabačenim prostorima. Ni nakon masakra u Prečkom, što naziva incidentom, od tvrdnje da su hrvatske škole sigurne ne odustaje.
Dok premijer Plenković, zgrožen, kako tvrdi, sa zagrebačkim gradonačelnikom Tomaševićem najavljuje da će se školske zgrade po Hrvatskoj ubuduće zaključavati. Vjerojatno slijedi i ugradnja specijalnih sigurnosnih brava. Razmišlja se i o angažiranju zaštitara. Sve je to dobro i korisno, ali ne rješava problem. Na nasilje se, upozorava ovih dana sociolog Mario Bajkuša, ne odgovara detektorima metala, odredima zaštitara po školskim hodnicima, rešetkama na školskim prozorima, kamerama na svakom katu škole, ni prozirnim školskim torbama. Na nasilje se, skraćeno, ne odgovara pretvaranjem škola u utvrde. Na taj se način mogu otežati, možda i onemogućiti oružani pohodi na školsku djecu. Najavljene mjere mogu, eventualno, ublažiti posljedice. Ali premijer ni ovoga puta nije rekao ništa o tome kako će eliminirati uzroke. Kako će rješavati situaciju koja pogoduje rastu nasilja u hrvatskom društvu.
Potpuno je perverzno kad persone protiv kojih su se vodili procesi zbog ubojstava, kamatarenja i drugih sličnih kriminalnih djela, sada odjednom javno postavljaju ultimatume nekim predsjedničkim kandidatima, prijete i sa svojim skupim odvjetnicima sazivaju konferencije za medije
Struke koje se bave mentalnim stanjem nacije već neko vrijeme upozoravaju da stanje s mladima nije dobro. Da je zapravo alarmantno. Prema podacima UNICEF-a, u pretpandemijskoj 2019. u Hrvatskoj je oko 50 tisuća djece u dobi od 10 do 19 godina imalo poremećaje mentalnog zdravlja, raznih vrsta. Situacija se u međuvremenu pogoršala. Prema jednom hrvatskom recentnom, ove godine objavljenom istraživanju u kojem je sudjelovalo više od 3300 srednjoškolaca, 27 posto mladih iskazuje ozbiljne simptome anksioznosti, 14 posto depresije, 20 posto priznaje namjerno samoranjavanje, suicidalne misli more čak 15 posto mladića i djevojaka, 11 posto opisuje da su izradili plan za počinjenje suicida, a 5 posto kaže da su se već pokušali ubiti. Prema podacima zdravstvenog sustava, svaki peti maloljetnik pati od nekog mentalnog poremećaja. Njihov broj u posljednje vrijeme eksplodira, s rastom u godinu dana od 300 posto, dok su pokušaji suicida djece mlađe od 14 godina povećani za 280 posto. Liječnicima se obraća sve veći broj mladih, ali zdravstvena pomoć često ostaje nedostupna. U Hrvatskoj postoji samo jedna dječja psihijatrijska bolnica, u cijeloj zemlji radi ni šezdesetak dječjih psihijatara. Da je mladić sa psihijatrijskom dijagnozom pravodobno dobio adekvatnu zdravstvenu skrb, krvoproliće se u školi u Prečkom možda ne bi ni dogodilo.
Izazovi bez presedana
Psihijatrica Ivana Kekin, trenutno predsjednička kandidatkinja, upozorila je početkom ove godine da je mentalno zdravlje djece i mladih postalo najakutniji zdravstveni problem koji vlasti sustavno zanemaruju. S njenim se alarmima slažu i inozemni autoriteti. Problem nije ograničen samo na Hrvatsku. Mladi su danas generalno izloženi izazovima bez presedana, devastirajućim i možda težim nego ikad prije. Sigurnosti je i nade u budućnost mnogo manje nego u prethodnim generacijama. Mentalno je zdravlje djece i adolescenata najozbiljniji problem javnog zdravlja današnjice, tvrdi i voditelj međunarodnog, nedavno objavljenog istraživanja Patrick McGorry, izvršni direktor Orygen centra za mentalno zdravlje mladih iz Australije. Kada bi se, objašnjava, takvo rapidno opadanje zdravlja događalo u nekom drugom području, poput dijabetesa ili raka, vlade bi poduzele dramatične akcije. Problem je, dakle, globalnog karaktera. Ali je hrvatska vlada odgovorna za njegovo rješavanje u Hrvatskoj. Što Plenkovićeva vlast – evidentno je – još nije uspjela ni akceptirati. Kad jedna nastavnica od 62 godine postane jedina linija obrane između naše djece i psihičkih bolesnika s noževima, onda znate da se sustav slomio, piše na društvenim mrežama sveučilišna profesorica Ana Horvat Vuković.
Navikavanje na nasilje
Premijer ne govori ni o zabrinjavajućem povećavanju agresivnosti u hrvatskom društvu. Ljudi se navikavaju na nasilje. Jednim okom gledajući zbivanja na međunarodnom planu, prije svega gledajući nesmiljeni rat u Ukrajini, gdje na obje strane ginu deseci tisuća nesretnika, te armagedon u Gazi, gdje pod egidom rata protiv terorizma Izrael provodi genocid nad Palestincima, u kojem je pobio tisuće nevine dječice. Drugim okom zagledani u brutalizaciju na domaćem planu, gdje velike frustracije uzimaju danak, proizvodeći bijes i destrukciju. U Hrvatskoj raste nasilje nad ženama. Drastično se umnožava nasilje prema stranim radnicima. Navijačke se skupine mlate do krvi. Uz masovnu potporu i komplimentiranje kao „našoj djeci“. Ponovo se povećava netrpeljivost prema manjinama. U Plenkovićevu je vlast ušla stranka koja jaše na antisrpskoj retorici, što joj je jedina čvrsta programatska točka. Dok ostale svoje populističke radikalizme DP spremno ublažava. Ali svojim govorom mržnje prema Srbima truju Hrvatsku. Potraju li, na koncu bi mogli poništiti rezultate međuetničke normalizacije na kojoj je Andrej Plenković u prethodna dva mandata – dok mu je trebalo za održavanje većine – radio. Na koncu, i ekstremna verbalna antagoniziranost između dva brda vlasti, između predsjednika Republike i predsjednika Vlade, ne pomaže civiliziranosti i prijeko potrebnoj toleranciji, nego polarizira i histerizira cijelu Hrvatsku.
Nasilju pogoduje i opasna militarizacija hrvatskog društva. Hrvatska mnogo više brine o diviniziranju Domovinskog rata, nego o mirnodopskom funkcioniranju države. Opet se na sva usta veliča borbena spremnost. Ministar obrane javno tvrdi da je oružje važnije od djece. Da su dječji vrtići ništa ako se Hrvatska ne može braniti. Zato se naoružavanje intenzivira. Pare kao da nisu u pitanju. Kupljeni su Rafali, nabavljaju se najmoderniji tenkovi, bespilotne letjelice, protuzračni lanseri… Dok stanovanje i zdravstvene usluge postaju sve nedostupnije. Mladima se kao uzor nudi žudnja za ubojitim sredstvima. Na kultu je oružja dječak iz Beograda postao masovni kiler.
U Plenkovićevu vlast ušla je stranka koja jaše na antisrpskoj retorici, što joj je jedina čvrsta programatska točka. Dok ostale svoje populističke radikalizme DP spremno ublažava. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL
Nakon njegova se smrtopisa jako debatiralo o tome kako bi javno relativiziranje elementarnog morala moglo utjecati na izopačenje ljudi, posebno onih u dječjoj dobi. U tom se kontekstu onda spominjao i način na koji se haški osuđenici po Srbiji ugošćavaju po političkim skupovima i javnim medijima, kao da su najveći autoriteti. Dok mafijaši, osuđeni ubojice i dileri oružja i narkotika paradiraju po tamošnjim razvikanim reality programima. Od zločinaca se prave heroji. Šljam društva pretvara u nacionalne odličnike i monumente. Vrijednosni košmar, gubitak moralnog sidrišta sluđuje narod. Posebno se opasnim može pokazati za mlade ljude. Za generacije koje se tek formiraju.
Ni u Hrvatskoj se obezvređivanje ispravnosti i čestitosti ne bi smjelo ignorirati. Zloćudno je kad predsjednik Milanović negira haške presude ili daje i vraća odličja ljudima kojima se sudi za ratne zločine. Ili kad premijer Plenković takozvanom dvostrukom konotacijom faktički legalizira ustaški ZDS. Pozdrav pod kojim je zločinačka NDH provodila genocid nad Židovima, Srbima i Romima. Ili nešto novije, kad financira nedavno prikazani film u kojem Jakov Sedlar pokušava retuširati povijesnu istinu o Lori, tvrdeći da u splitskoj mornaričkoj bazi zločina nije bilo, eventualno neko „prekoračenje ovlasti“ kakvo se događa „u svim vojnim pritvorima svijeta“. Premda su za tamošnji ratni zločin pred hrvatskim sudovima osuđena osmorica pripadnika vojne policije. Ali dvojica Plenkovićevih ministara, ministar Anušić i ministar Medved, to osporavaju. U filmu govore kako o Lori kolaju teze koje nisu istinite.
Moralno posrtanje
Moralno posrtanje hrvatskog društva implicira i šokantno uplitanje ljudi poznatih iz crnih kronika u predsjedničku kampanju. Mediji ih eufemistički nazivaju kontroverznim osobama, kako ne bi imali okapanja sa sudovima. Tvrdi momci koji su imali ozbiljnih problema sa zakonom običavaju, naime, prijetiti tužbama. Kao da se društveni ugled može steći ili sačuvati u sudnici. Tu ni Ante Nobilo ne može pomoći. Zahvaljujući hrvatskom pravosuđu iz dugotrajnih su pritvora izašli bez osude, ali advokati im željenu reputaciju u javnosti ne mogu osigurati. Potpuno je perverzno kad persone protiv kojih su se vodili procesi zbog ubojstava, kamatarenja i drugih sličnih kriminalnih djela sada odjednom javno postavljaju ultimatume nekim predsjedničkim kandidatima, prijete i sa svojim skupim odvjetnicima sazivaju konferencije za medije, što – kako su najavili – planiraju okončati ugodnim domjenkom, biranim cateringom i podjelom poklončića novinarima. Kako da se u takvom moralno dezorijentiranom društvu, društvu poremećenih vrijednosti mladi razvijaju kao normalni, pošteni i stabilni ljudi?!
