Postoji savršeni recept za nove ratove na Balkanu: Vezan je uglavnom za Hrvate i Srbe

Nema sreće za Sjevernu Makedoniju, mladu državu koja se odrekla i imena u zamjenu za europsku budućnost. Kip Aleksandra Velikog u centru Skoplja trebao bi slati neke poruke o prošlosti, ali zapravo otvara bolne rane koje povijest čine eksplozivnom, a susjede posvađanima.

U susjedstvu Aleksandra Velikog je i spomen na Filipa II. Makedonskog, tu su i spomenici drugim herojima prošlosti, ali postoji jedan problem. Većina onih kojima su podignuti spomenici pripada drugim zemljama pa Sjeverna Makedonija, nastala raspadom Jugoslavije, zapravo nema veze s Aleksandrom Velikim koji je živio u današnjoj Grčkoj.

Nema godine, a možda ni mjeseca, da se ne rasplamsa rasprava “čiji je” Nikola Tesla, rođen u Smiljanu u Lici, u tadašnjoj Austro-Ugarskoj, kojemu je otac Milutin bio pravoslavni svećenik, a majka Georgina Đuka Tesla, rođena pokraj Gračaca, potječe iz obitelji pravoslavnog svećenika Nikole Mandića. Za Srbe dovoljno da Teslu smatraju “svojim”, za Hrvate je isto tako dovoljno što je mladost proveo u Lici, hrvatskoj Lici, da bude “njihov”, a mnoge svjetske enciklopedije za Teslu navode kako je američko-hrvatski genij srpskog porijekla.

Eksplozivno pitanje

Zapravo je za čovjeka koji je pripadao svijetu potpuno svejedno “čiji je”, no zbog njega s vremena na vrijeme plane iskra u osjetljivim i zapaljivim hrvatsko-srpskim odnosima. A onda, od svojatanja Tesle nije dalek put do toga da srpski nacionalizam prisvaja teritorije koji mu ne pripadaju, kroji granice i sanja veliku Srbiju svagdje gdje su Srbi živjeli i žive. Pa tako i Liku, odakle je “njihov” Tesla.

U Crnoj Gori, koja je danas poprište sukoba Crnogoraca i Srba, svako malo postavlja se pitanje “crnogorske nacije”, s bezbroj teorija koje izazivaju dodatne tenzije. Dok crnogorski povjesničari tvrde da je crnogorska nacija starija od srpske, druga strana agresivno poručuje da je Kominterna izmislila crnogorsku naciju i da su Crnogorci zapravo Srbi. Zakuhao je to već Milovan Đilas, komunistički ideolog koji je doživio čudnu sudbinu nakon što ga je Josip Broz Tito odbacio. On je u Borbi 1945. napisao tekst “O crnogorskom nacionalnom pitanju”, u kojem između ostalog kaže: “Crnogorci, nesumnjivo, pripadaju srpskoj grani južnoslavenskih plemena i naroda. Stvaranje nacije u Crnoj Gori počelo je cijelo stoljeće kasnije nego u Srbiji.” I to svojatanje, na ovu ili onu stranu, ostalo je do danas.

Tesla je prije više od 100 godina iznio svoju najnevjerojatniju tvrdnju: ‘Dolaze s Marsa’

Takvih primjera na trusnom području svijeta na kojem živimo ima bezbroj. Nikada nitko nije napravio realnu, poštenu, nenavijačku “inventuru” pa Srbi još tvrde kako su Dubrovnik i svi velikani koji su proslavili Grad – njihovi. Bošnjaci u BiH boje se da ih ne “progutaju” Srbi i Hrvati, a “druga strana” ponekad opravdano ukazuje na to da radikalni islamisti prijete zajedničkoj državi koja je sve manje zajednička. Ako se tomu pridoda i ono eksplozivno pitanje “čije je Kosovo”, eto burnog repertoara za balkanske sporove koji svako malo izazivaju prolijevanje krvi, a stalno generiraju mržnju.

Prvi plan

Vratimo se u Sjevernu Makedoniju, koja silno želi postati članica Europske unije, a njezini susjedi čine sve da u tome ne uspije. “Imamo tako bogatu vlastitu povijest i toliko toga reći. Ali ne vidim nikakvu potrebu da se forsira sav ovaj pretjerani marketing s Aleksandrom Velikim”, kaže Slavica Babamova, ravnateljica arheološkog muzeja u Skoplju. Rezultat je bijes Grka koji uporno tvrde da je drevna Makedonija dio njezina nasljeđa. Povrijeđena je i Bugarska, koja “ne da” bugarske vladare iz 10. stoljeća koji su, ovjekovječeni u kipovima, dobili počasna mjesta po cijelom Skoplju.

Povjesničari iznose detalje iz biografije Aleksandra Velikog koji ukazuju na to da je rođen u gradu u Grčkoj i da nije živio na području današnje Sjeverne Makedonije niti je govorio slavenskim jezikom. Slaveni su na to područje došli mnogo kasnije i nema sumnje da je dio teritorija Sjeverne Makedonije bio dio drevnog Kraljevstva Makedonije. A Aleksandar Veliki došao je u prvi plan kada se raspadala Jugoslavija i kada su novi lideri silno željeli stvoriti dojam dugog postojanja makedonske nacije. Čim je došlo do proglašenja države 1991. s imenom Makedonija, pobunila se vlada u Ateni i činila je sve da se blokira put u Europu. Tako je 2018. godine postignut dogovor da se država u susjedstvu Grčke zove Sjeverna Makedonija, što je zadovoljilo Atenu jer nije imalo veze s poviješću povezanom s Aleksandrom Velikim. Bugari su i dalje tvrdili da je makedonska nacija izmišljena, a danas u Sjevernoj Makedoniji tvrde da imaju isti problem s Bugarskom kao Ukrajina s Rusijom.

Povijesno sidro zapravo stvara nove probleme, koji bi mogli kulminirati ako se ponovno zapali vatra u tom nemirnom kraju Europe koji po novom zovemo jugoistokom u zamjenu za Balkan, što ne zvuči dobro mnogima koji ondje žive. Čak ni susjedima, jer Hrvati i Slovenci se ježe i na samu pomisao da ih se “stavlja” na Balkan.

Najopasnija točka

Ti brojni makedonski kipovi junaka koje svi svojataju potaknuli su i Albance koji su podigli veliki kip Skenderbega, albanskog vojnog zapovjednika iz 15. stoljeća koji je vodio pobunu protiv Osmanskog Carstva. U bliskom susjedstvu, na Kosovu, atmosfera je još užarenija. To je danas najopasnija točka na Balkanu, gdje novi oružani sukobi nisu nezamislivi. Problemi sežu daleko u povijest, a kulminirali su tijekom dvadesetog stoljeća.

Liberalna srpska političarka i povjesničarka Latinka Perović smatra da su sljedeći događaji uzrok nevjerojatne mržnje koja je dovela do niza otvorenih sukoba na Kosovu: krvavo gušenje albanskih pobuna, neuspjela kolonizacija u prvoj Jugoslaviji, svrstavanje Albanaca na stranu Italije u Drugom svjetskom ratu, vojna uprava poslije Drugog svjetskog rata, status albanske nacionalne manjine koja je bila brojnija od tri jugoslavenska naroda (Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca), status pokrajine i pokušaj integracije u jugoslavensku državu, ukidanje pokrajine i teror režima Slobodana Miloševića. A sukobi koji su kulminirali u prošlom stoljeću korijen vuku još iz srednjeg vijeka, kada su srpski vladari zaposjeli teritorije naseljene Albancima, kao car Dušan u 14. stoljeću.

Kučan tvrdi da zna tajnu Tuđmana i Miloševića, u pitanju su žrtve: ‘Nije bio svjestan što radi’

Albanci su dolazili iz planinske sjeverne Albanije u plodne krajeve, a primajući islam, stjecali su punopravnost građana Osmanskog Carstva. Slijedilo je burno razdoblje u povijesti, Prvi srpski ustanak, Balkanski ratovi, krvavo gušenje Albanaca, neuspjela kolonizacija u Kraljevini Jugoslaviji, a u Jugoslaviji Tito je smislio koncept “bratstva i jedinstva”, balansirajući između srpskih nacionalista i potlačenih Albanaca koje je kasnije Slobodan Milošević pokušao zbrisati s lica zemlje. Kosovo je proglasilo nezavisnost 2008. godine, gotovo deset godina nakon NATO-ova bombardiranja Srbije koje je dovelo do protjerivanja srpskih snaga koje su počinile brojne zločine.

Eskalacije napetosti

Od tada traju eskalacije napetosti, prije svega na sjeveru Kosova gdje žive Srbi, koje srpski političari predvođeni Aleksandrom Vučićem, po modelu koji je Milošević primijenio s hrvatskim Srbima devedesetih godina prošlog stoljeća, “pumpaju” mržnjom koja neminovno vodi sukobima. Zapad nikad nije dokraja razumio frustracije koje vladaju na Balkanu, a ne razumije ih ni danas. Američka pragmatična politika ugasila je sukobe u BiH Daytonskim sporazumom, a sada korumpirani Milorad Dodik vježba mišiće s Amerikancima, na prostački način, nadajući se da će Rusija i Putin uskočiti kada zatreba za realizaciju stare ideje o velikoj Srbiji, što je iluzija, ali i pokazatelj da klasična diplomacija na balkanskom Divljem zapadu ne daje rezultate. Tako Dodik uličnim jezikom vrijeđa najmoćniju silu na svijetu, provocira i jasno pokazuje “ne možete ništa”.

I sve to, mitovi, falsificiranje povijesti, svojatanje tuđeg, generiranje mržnje, uz ubrzano naoružavanje, dovodi do opravdanog pitanja može li iskra na Balkanu izazvati požar u Europi, gdje su se ratovi javili nakon mnogo godina mira. Može li se vratiti scenarij iz 1914., kada je upravo tu, u Sarajevu, “sve počelo”. Program destabilizacije zapadnog Balkana, koji provode Rusija i Srbija, ušao je u drugu fazu, kroz Svesrpski sabor koji je održan uz sudjelovanje Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i srpskog patrijarha Porfirija.

“Ovo je Miloševićev igrokaz. Bivši srpski diktator koristio je takve događaje kako bi formalizirao i promicao svoj stav da Srbija ima pravo intervenirati, uključujući i vojnu intervenciju, u bilo kojoj državi ili entitetu izvan Srbije u kojem žive etnički Srbi. I to uz izgovor da su ‘Srbi u opasnosti’. Velika je vjerojatnost da će Vučićev događaj imati sličnu svrhu. Nedavno je Vučić također pojačao antizapadnu retoriku, uključujući i vrlo uvredljive i ponekad vulgarne napade na zapadne novinare. Indikativan je bio i njegov izbor kandidata za novog premijera Srbije. Vučić je za to mjesto izabrao proruskog tvrdolinijaša i sadašnjeg ministra obrane Miloša Vučevića. Drugi kandidat za to mjesto, više prozapadni bivši veleposlanik Srbije u SAD-u Marko Đurić, preskočen je”, piše Miljan Vešović.

Strateški interes

“Ne može se precijeniti koliko je srpsko miješanje u poslove svojih susjeda destabilizirajuće. Upravo je to bila formula koja je dovela do balkanskih ratova 1990-ih. Danas je prijetnja još jača. Milošević nije imao moćne međunarodne potpore za svoj destabilizirajući pothvat. Tada su njegovi saveznici bili likovi poput Lukašenka, Gadafija ili Sadama Huseina. Danas je drugačije. Rusija ima strateški interes destabilizirati Balkan i aktivno surađuje sa Srbijom u tom pogledu. Druge revizionističke autoritarne sile, poput Kine i Irana, sa strane navijaju za Vučića i Putina.

Jasno je zašto – svaka nova glavobolja za SAD, NATO, UK i EU njihov je dobitak. Upravo zbog toga Vučićev režim produbljuje suradnju s Moskvom, Teheranom i Pekingom. Putin i Vučić, sa svojim ‘partnerima u destabilizaciji’, Dodikom i SPC-om, imaju niz opcija kojima mogu zapaliti zapadni Balkan. U Bosni Dodik otvoreno prijeti i aktivno priprema odcjepljenje Republike Srpske. Odcjepljenje Republike Srpske raznijelo bi Daytonski sporazum i značajno povećalo mogućnost novog rata u Bosni. Odcjepljenjem entiteta kojim dominiraju Srbi prošli je put počeo rat u Bosni. Kosovo je također na liniji vatre. Koncentraciju srpskih vojnih snaga uz granicu s Kosovom uočile su obavještajne i izvidničke agencije NATO saveznika te novinari i reporteri. Sve bi to moglo značiti da je plan invazije na sjever Kosova već razrađen.”

Amerikanac priznao što je napravio zbog Nikole Tesle: ‘Ja sam Srbin u srcu, to me promijenilo’

I tako se od mitova, povijesnih nedoumica, dolazi do mnogo opasnije igre na geopolitičkom planu. A nitko ne isključuje ni najgori scenarij na Balkanu. Veza između nacionalizma, etničke pripadnosti i nasilja je neraskidiva, a Titova represivna politika nije donijela mir. Nije pomoglo što su se “sporne” regije u bivšoj državi ekonomski uzdigle, kao što ni danas ne pomaže što podaci pokazuju, usprkos svim problemima, bolji život zemalja jugoistoka Europe. Pa EU to i bogato financira i namjerava financirati, naivno smatrajući da će se ljudi okrenuti životnim temama, a ne nacionalizmu. Greška.

Nasilni raspad

“Jasno se vidi da je nacionalizam kao pokret postajao sve važniji unutar balkanske regije od Prvog svjetskog rata nadalje, s idejom da pojedine nacionalnosti dobivaju veću potporu unatoč represivnoj srpskoj vlasti. To je stvorilo nemire na vjerskoj, etničkoj i nacionalnoj osnovi, što je rezultiralo brutalnim nasiljem između Srba i Hrvata tijekom Drugog svjetskog rata. Bilo je to razdoblje u kojem se nasilje usadilo u sjećanje Srba i Hrvata i to je ohrabrilo njihov osjećaj straha i mržnje jednih prema drugima.

Represivni sustav predsjednika Tita prilagođavao se nacionalnim razlikama te upravljao napetostima koje su postojale između različitih etničkih skupina u Jugoslaviji. Međutim, njegov režim nije imao dovoljno vremena da izbriše povijesne razlike iz sjećanja i došlo je do gotovo trenutnog ponovnog paljenja suprotstavljenih nacionalnih ideologija, ogorčenosti i etničkih napetosti nakon Miloševićeva uspona na vlast. Upravo je politizacija povijesnog sjećanja, u kombinaciji s osjećajem nacionalističkog straha i tjeskobe od nepoznatog, dovela do porasta nasilja među slavenskim narodima. To je preraslo u nasilni raspad Jugoslavije s najbrutalnijim etničkim nasiljem koje se dogodilo u Bosni i Hercegovini, gdje su i Srbi i Hrvati živjeli zajedno i gdje su obje nacije imale povijesna prava na suvereno vlasništvo”, piše analitičar Ben Barr.

Recept za mir, suživot i poštovanje razlike u tom dijelu svijeta očito ne postoji. Ponavljaju se stare priče u novom pakiranju, a sve u funkciji da “naši” napokon ostvare svoje ciljeve. A ti ciljevi, tako zamišljeni, neminovno vode novim sukobima i ratovima.