Gotovo nitko nije svjestan koje je zapravo najveće bogatstvo Hrvatske: I jako je ugroženo

Politokracija je u Hrvatskoj, kao uostalom praktički i u cijeloj Europskoj uniji, poprimila formu posvemašnje vrijednosne mjerljivosti, javne prisutnosti, izvršne usmjerenosti i nevjerojatne lakoće uvjeravanja u nužnost i dobrohotnost prošlog, sadašnjeg i budućeg izvršnog političkog postupanja. Prilagodba politokratskom modelu izvršnog vladanja temeljena ponajprije na stranačko/partijskoj pripadnosti zahvatila je gotovo sve političke formacije unatoč brojnim različitostima i po tom obrascu se uspostavlja jedinstvo političkog djelovanja od kojeg se ne odstupa s dolaskom na vlast, nastavkom vladanja ili silaskom s vlasti.

Uspostavom politokratske forme vladanja zatvara se krug pripadnosti, opće mjerljivosti, pozicijske ustrojenosti, načina ostavljanja javne dojmljivosti i naročito selektivne razdvojenosti prema pojedincima, grupama, zajednicama i predmetnim pitanjima koja čine osnovu nacionalne uređenosti, razvijenosti i sigurnosti.

Uhodani model vladanja na politokratskim temeljima izdignut je iznad društvene i prostorne stvarnosti, standardnih mjerila vrednovanja, utvrđenih zakonitosti i sličnih normiranja, pa pripadnost i pojedinačna naklonost postaju prevladavajuće atribucije razdvajanja. Posljedično u sustavu ostaju dugotrajno figurirati “vjernici” politokracije koji ničim, ali apsolutno ničim, nisu u svojoj političkoj formalnoj izvršnoj ili zakonodavnoj dugotrajnosti potvrdili razumijevanje nužnosti provođenja ključnih, strateških i nezaobilaznih pitanja hrvatske budućnosti. Njihovim ostankom i nastavkom ustaljenog djelovanja po pripadničkom ključu neovisno o razini predmetne obrazovanosti i upućenosti, dodatno se produljuje formirani politokratski odnos prema hrvatskim strateškim potrebama i svim racionalnim ukazivanjima, koja svoj temelj nemaju u pripadnosti, zadivljenosti, ushićenosti i sličnoj ustrajnosti, već ga primarno formiraju na ukupnoj obrazovnoj i predmetnoj spoznaji.

Brojni prijepori

Iritacija unutar zatvorenih političkih krugova prema racionalnoj nezavisnosti, čak i unatoč općem političkom i ideološkom suglasju, postaje također dio vrednovanja u kojem se gubi osnovni smisao političkog djelovanja i u kojem lakoća promatranja i prihvaćanja hrvatskog demografskog nestanka i upitne hrvatske ukupne budućnosti postaje stvarnost na koju se ne bi trebalo ni smjelo ukazivati u postojanju političkih sveznajućih namjesnika. Problem nastaje samo pri ukazivanjima na nacionalne potrebe, ali naravno ne postoji u anacionalnim aplikacijama u kojima se čak i formalna obrazovanost podvodi pod ideološku anacionalnu analizu ili je ona planski usmjerava kako bi se ukazalo na hrvatsku vječnu krivnju.

Nema naravno u tom smjeru ljutnje jer su u pitanju “koalicionisti”, trgovinske potrebe, vječni izabranici bez kriterija i političke logike i naravno dodatne mogućnosti ukazivanja na nepodobnost racionalnih ukazivanja na hrvatske nacionalne interese. Kako uopće nazvati ono što potvrđuje hrvatska službena popisna i demografska statistika i dolazi nam sa svakim novim podatkom?

Poznati Hrvat poslao apel: ‘Hrvatska je u svjetskom vrhu, ugrožen nam je opstanak’

Događa se i drugima, nova su vremena, otvorenost granica, sloboda kretanja, otvoreno tržište rada, složeno je, nemoguća misija, moramo se pomiriti sa sudbinom, učinili smo sve što je moguće, povratak hrvatskog iseljeništva je utopija i slično, ili konačno prihvatiti već ustaljenu političku najavu o najvažnijoj problematici suvremene Hrvatske te u skladu s njom početi donositi strateške revitalizacijske odluke? Prva je varijanta postala politički standard, dok se druga zadržala samo na najavama, obećanjima i po novom je izvršnom ustroju prebačena partnerska obaveza.

Prijepori između prve i druge varijante i dalje postoje u politokratskim redovima, dok je uspostava toliko potrebnog političkog sklada i dalje upitna i zasnovana na dosadašnjim političkim mantrama i pozicijskim obranama stečevina, koje postaju važnije od najvažnijeg pitanja na koje se politički još gleda s takvom lakoćom koja umiruje pripadnike i uznemiruje svakog tko može povući elementarnu matematičku ekstrapolaciju na temelju dosadašnjih službenih podataka o demografskom nestajanju. Raskorak i prijepornost u promatranju hrvatske demografske kataklizme nisu promijenili ni novi izbori niti nova izborna slaganja pa i dalje u Hrvatskoj sve ostaje važnije od najvažnijeg pitanja.

Izvršno djelovanje

Prisjetiti se valja početaka i političkih najava u njima i uočiti razliku prema današnjim vremenima, ali istovremeno, ne znamo koji put, ukazati na negativnu neumoljivu statističku ustrajnost i njihovu posljedičnu uvjetovanost.

Godina je 2016. i početak programskih priprema za dohvat izvršnog poslijeizbornog vladanja, s najavama u koje je malo tko tada sumnjao i očekivanjima izvršnog djelovanja u kojima neće pripadnost biti pretpostavljena značenju problematike za ukupnu hrvatsku budućnost.

“Demografsku revitalizaciju postavit ćemo u temelje gospodarskog, regionalnog, ruralnog i ukupnog razvitka Hrvatske kao strateški izazov suvremene Hrvatske i njezine budućnosti. Najvredniji hrvatski potencijal oduvijek su bili ljudi i njihove vrijednosti, koji s tradicijskim i prostornim obilježjima čine civilizacijsko bogatstvo Hrvatske i Europe, a naša je zadaća i obaveza to bogatstvo sačuvati, razvijati i prenositi na buduće naraštaje. Posebno su negativna dva demografska procesa u hrvatskoj populaciji: dugotrajni prirodni pad stanovništva i intenzivno recentno iseljavanje mladih i obrazovanih, prema kojima se institucionalno i programski moraju usmjeravati modeli demografske revitalizacije, poticanje ostanka i zapošljavanja. Cjelokupnu koncepciju demografskog razvitka zasnivat ćemo na pozitivnoj populacijskoj politici, modelima revitalizacije domicilne i iseljeničke populacije, ostanku mladih u Hrvatskoj, obiteljskoj politici, poticanju povratka iseljene Hrvatske i njezinu uključivanju u gospodarski, društveni, znanstveni i politički život u domovini te kroz jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske.” (Vjerodostojno, Gospodarski rast, nova radna mjesta i društvena pravednost, HDZ Izborni program 2016. str. 106).

Ovakvim se najavama nema što dodati ni oduzeti, osim samo vjerovati u njihovu provedbu u vremenima koja slijede, ali su već sami počeci izvršnog ustrojavanja ukazali na raskorak ili nesklad između programskih sadržajnosti i operativnih izvršnih pozicioniranja, a time je dana i naznaka provedbenih važnosti koje su potrajale praktički do danas.

Stvarnost opominje

Promjena je nastala samo u podizanju najava do razine kako je upravo demografska problematika pitanje opstanka hrvatskog naroda: “Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskoga naroda” (Vlada RH, 11. prosinca 2023.). Trebalo je samo slijediti programske i vlastite političke misli i najave te ih provedbeno pozicionirati na potrebnu izvršnu razinu, ali bez uvažavanja i uvođenja pripadničkog selekcioniranja bez standardnih kriterija u trajanju praktički do poslijeizbornog usklađivanja. Upravo je primjena takvog modela u cijelom razdoblju nakon izbora u listopadu 2016. godine dovela do nevjerojatne političke lakoće promatranja i prihvaćanja velike siline demografske destrukcije kao neminovnost koju je nemoguće promijeniti. Slike nas demografske praznine hrvatskih emigracijskih prostora sustižu danas, kao uostalom i cijeli niz posljedičnih negativnosti vidljivih u praktički cijelom hrvatskom društvu i prostoru, a najava prijašnjih nekoliko godina s potvrdom 2023. godine početka zamjene stanovništva donosi hrvatskom državnom prostoru novi nesklad.

Hrvatska u slomu, nestajanju i izumiranju: Samo je jedan način da se to ispravi

Nastavak bi političke lakoće promatranja i prihvaćanja novih procesa temeljenih na stihijskim, neselektivnim i neracionalnim migracijama i dosadašnjih demografskih negativnosti vezanih uz iseljavanje mladih i obrazovanih iz Hrvatske i veliku silinu prirodnog pada domicilnog stanovništva, već do popisa stanovništva 2031. godine, podigao demografske negativnosti do razine jasno vidljive destrukcije. Ponavljanje je zato viđenog i najavljivanog u novim okolnostima izvršnog djelovanja posebno važno, kako se isti model ne bi nastavio s istih pozicija i s istim dosad korištenim izvršnim ulogama. Pozicioniranje i zbrinjavanje pripadnika ispred važnosti strateškog izvršnog upravljanja jasna su potvrda provođenja politokracije i nisu niti mogu Hrvatskoj donijeti politički pozitivizam vezan uz demografsku problematiku i ustroj temeljen na predmetnoj obrazovnoj i spoznajnoj dokazanosti.

Mirnoća prihvaćanja

Prosječno u zadnjih nekoliko godina Hrvatska samo prirodnim putem gubi dnevno (točnije od 2020. do kraja ožujka ove 2024. godine) 62 osobe, a mjesečno 1890 osoba! Ukupno je u tom razdoblju izgubljeno prirodnim putem gotovo 100.000 osoba (točnije 98.323) i apsolutno svatko racionalan i hrvatski identitetski politički usmjeren shvaća što bi mogao donijeti nastavak.
Dakle, nakon izbora održanih 17. travnja do danas 23. lipnja 2024. godine prošlo je 67 dana i u tom je razdoblju Hrvatska izgubila samo prirodnim putem već nevjerojatnih 4154 osoba, a nakon formiranja vlasti krajem 2016. godine do danas isto tako nevjerojatnih 146.664 osoba! Iseljavanje u tom razdoblju nimalo ne zaostaje po brojnosti i silini, ali iseljeni ne bi trebali biti izgubljeni za Hrvatsku kad bi se konačno pristupilo poticajnom izvršnom djelovanju prema mladima i povratku.

Politička mirnoća prihvaćanja ovakve siline nestanka i nastavak prevladavanja politizacije nad strateškim potrebama odlučivanja i izvršnog provođenja sigurno nas podiže na svjetski vrh po demografskim negativnostima i destrukcijskim posljedičnim uvjetovanostima, uz stalnu političku tvrdnju o “ključnom pitanju za opstanak hrvatskog naroda”. Nikakva opravdavanja više nisu potrebna, kao uostalom ni stranačko/partijska lamentiranja o načinu, smislu, ustrojavanju i pozicijskom postavljanju izvan standardnih mjerila vrednovanja, jer stvarnost koja opominje i traje traži izvršno odlučivanje i postupanje.