Prije početka međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba, dok je trajao unutar-ukrajinski sukob, ruski vanjskopolitički strateški dokumenti i analitički tekstovi upozoravali su na moguću vojnu operaciju ukrajinskih snaga u Donbasu. Navedeno su mnogobrojni analitičari komparirali s vojnom akcijom Azerbejdžana u Nagorno Karambahu 2020. godine, a pojedini čak i s hrvatskim scenarijem, odnosno s vojno-redarstvenom operacijom Oluja. Kako je došlo do tih predviđanja i zašto je vojno-redarstvena operacija Oluja Republike Hrvatske jedinstvena u povijesti i kao takva nikad nije mogla biti (re)implementirana u Ukrajini?
Ruske crvene crte
Pred kraj 2021. godine, za Rusku Federaciju su diplomatski odnosi s Ukrajinom većinom bili zamrznuti te ju se potpuno otpisalo za bilateralnu suradnju. Slično je bilo i s europskim saveznicima koji su u potpunosti stali na stranu Kijeva po pitanju (ne)implementacije Sporazuma iz Minska.„Putinova Rusija je naučila da Europljani, koji su svoju sigurnost prepustili Washingtonu, nisu ozbiljan pandan u bilo kakvim pregovorima o važnim pitanjima na kontinentu stoga je svaki budući razgovor o stabilizaciji podrazumijevao bilateralne razgovore samo sa SAD-om“ (Paikin i Moeini, 2023: 7). Zato je Rusija (na kraju 2021. godine i početkom 2022. godine) odlučila oko Ukrajine pregovarati direktno sa SAD-om i NATO-om, paralelno koristeći diplomaciju topovnjače kako bi Ukrajinu odvratila od pokušaja vojnog oslobađanja Donbasa. Ključna dva problema ili crvene crte za Rusiju su:
1) Članstvo Ukrajine u NATO-u i „vidjeti kako se Ukrajina pretvara u nepotopivi nosač zrakoplova pod kontrolom SAD-a, parkiran na ruskoj granici samo nekoliko stotina milja od Moskve, neprihvatljivo je za Kremlj kao što je drugi nepotopivi nosač zrakoplova, Kuba, bio neprihvatljiv za Bijelu kuću prije gotovo šezdeset godina. Svaki ruski vođa nastojao bi spriječiti takvo usidrenje, koristeći sva raspoloživa sredstva“ (Trenin, 2021), i vanjskopolitička i sigurnosna (vojna).Navedeno pokazuje da neovisno o osobi predsjednika Vladimira Putina, svaki ruski predsjednik, koji bi radio u nacionalnim interesima Rusije, provodio bi vrlo sličnu vanjsku i sigurnosnu politiku koju provodi Putin, jer su u pitanju nepromjenjivi dugotrajni državni nacionalni interesi, definirani još u 1990-ima za vrijeme Jeljcinovih Zapadnjaka. Čak da se Vladimira Putina i danas zamjeni na mjestu predsjednika Rusije, vrlo vjerojatno bi i njegov nasljednik imao slične poglede (i politike) prema Ukrajini (Kuzio, 2022: 50). Ruski politički i vojni vrh tada je i danas još uvijek vjeruje da je pridruživanje Ukrajine Zapadu egzistencijalna prijetnja Rusiji koja se mora eliminirati (Mearsheimer, 2022: 25). Zanimljivo je da Zapad nije težio i gurao širenje NATO saveza na Ukrajinu, malo je vjerojatno da bi danas bilo rata, a Krim bi još uvijek bio dio Ukrajine (Mearsheimer, 2022: 27) (iako se po liberalnom gledištu Ukrajina sama odlučila za članstvo u NATO savezu kao suverena slobodna država).
2) Ukrajinsko vojno rješenje sukoba u istočnoj Ukrajini ili „nepredviđena situacija u vidu masovne vojne akcije ukrajinskih snaga u Donbasu, koliko god se to Zapadu činilo malo vjerojatnim. Ono što je Mihail Saakashvili učinio u pokušaju da silom povrati Južnu Osetiju 2008. nikada nije izgledalo previše pametno“ (Trenin, 2021), a isto tako nije ni Ukrajincima bilo pametno da krenu u vojno oslobađanje Donbasa, a da ne očekuju sličan odgovor Rusije, kao i u Gruziji 2008. godine.
Ruski istraživači i analitičari upozoravali su na mogućnost rata krajem 2021. godine, ali su isto tako u tom scenariju predviđali mnogo rizika „za gospodarstvo, političku stabilnost i rusku vanjsku politiku te zato što se ratom uspijevaju riješiti ključni sigurnosni problemi, ali stvara se i mnogo novih“ (Timofeev, 2021). Ruski mediji su iz vladinih agencija dobivali informacije kako se diskutira i razgovara o različitim idejama, uključujući, na primjer, priznavanje neovisnosti LNR-a i DNR-a uz službeno raspoređivanje ruskih oružanih snaga tamo. „No, iza zatvorenih vrata raspravljalo se i o radikalnijim idejama“ (Соловьев i Черненко, 2021). U svojim predviđanjima za 2022. godinu, Ministarstvo vanjskih poslova Rusije nije moglo „potpuno isključiti niti scenarij odmrzavanja sukoba u Donbasu, niti zaoštravanje općeg sukoba. Rat živaca postaje, prije svega, faktor snažnog političkog pritiska, ali je također prepun prijelaza u nekontroliranu eskalaciju, što je dodatno pogoršano vojno-političkom potporom Kijeva od strane zapadnih država“ (Дынкин i Барановский, 2021: 27).
Veliki izazov za situaciju u Donbasu predstavljala je opskrba ukrajinskih oružanih snaga zapadnim modernim oružjem te je u takvom kontekstu vrlo mala vjerojatnost održivog prekida vatre i zamrzavanja dugotrajnog sukoba sukladno Sporazumu iz Minska. Nadalje, „nepomirljivost stajališta sukobljenih strana i ozbiljna proturječja između država posrednica u rješavanju sukoba (Francuska i Njemačka, s jedne strane, i Rusija, s druge) smanjuju vjerojatnost kompromisa temeljenog na provedbi glavnih odredbi Sporazuma iz Minska“ (Дынкин i Барановский, 2021: 121). Nastavak daljnjeg naoružanja Ukrajine i njezina suradnja sa „SAD-om, Velikom Britanijom i Turskom kroz isporuku suvremenog ubojitog oružja (uključujući raketne sustave, ratne brodove, jurišne bespilotne letjelice) već bi 2022. godine mogli ojačati opasne iluzije dijela ukrajinske elite o mogućnosti hrvatskog ili azerbajdžanskog scenarija oko Donbasa“ (Дынкин i Барановский, 2021: 124).
Ukrajina između Rusije i Zapada (2): Borbe za Krim, Donjeck, Odesu i Harkov
Hrvatski scenarij
Hrvatski scenarij odnosi se na vojno-redarstvenu operaciju Oluja koja je provedena u kolovozu 1995. godine. Općenita usporedba sukoba Ukrajine i Rusije sa sukobom ostatka Jugoslavije (Srbije i Crne Gore, te dijela BiH) protiv Hrvatske je u mnogočemu pogrešna, prije svega zbog različitog povijesnog i geopolitičkog konteksta, a onda i s pravnog i politološkog aspekta. Riječ je o dva vrlo različita slučaja, što je tema budućeg istraživanja. Kad se sama vojno-redarstvena operacija Oluja komparira s mogućom ukrajinskom operacijom u Donbasu, važno je naglasiti tri stvari.
1) Oluja je počela, ne samo zato što je to bila većinska volja Hrvata da oslobode svoje teritorije, nego i zato što je međunarodni kontekst bio povoljan da do Oluje dođe. Naime, manje od mjesec dana prije Oluje dogodio se genocid nad muslimanskim stanovništvom u Srebrenici, a slična situacija je prijetila i Bihaću, koji se nalazio u okruženju i blokadi, zbog čega je iz stranih centara moći predsjedniku Franji Tuđmanu predloženo da pomogne osloboditi Bihać od blokade. Zbog toga je operacija Oluja ujedno i spasilačka operacija muslimanskih snaga u Bihaću, a vrata Oluji otvorila je Srebrenica (Jutarnji.hr, 2012) (Tportal, 2015). „Oluja je najčišća operacija u povijesti ratovanja sa stajališta ratnog umijeća, jer je primijenjena najviša etika ratovanja, a to je ostaviti slobodu protivniku, i jedina koja je spriječila genocid pet puta veći nego u Srebrenici“ (Nevešćanin, 2020). Nikakvog ukrajinskog grada (ili s pretežitim ukrajinskim ili bilo kojim drugim stanovništvom) nije bilo u Rusiji koji je bio u blokadi zbog kojeg bi se Ukrajina morala odlučiti na vojno-oslobodilačku akciju u Donbasu u razdoblju od 2014. do 2022. godine.
2) Geostrateško razlikovanje, jer Donbas graniči direktno s Rusijom, slično kao istočna Slavonija sa Srbijom gdje nije provedena hrvatska vojno-redarstvena operacija zbog konstantnih rezervi koje bi Srbija slala u obranu okupirane istočne Slavonije (iako se planirala slična vojna operacija izbijanja na granicu sa Srbijom za jesen 1995. godine kodnog naziva Vatrene kočije). Nadalje, SAO krajina je graničila s ratnom BiH, odakle nije mogla dolaziti sigurno nikakva vojna i druga pomoć, što je u potpunoj suprotnosti s kontekstom Donbasa.
3) Hrvatska je vanjskopolitički i diplomatski obrnuto-recipročni slučaj od Ukrajine. Naime, Hrvatska je pitanje SAO Krajine prije svega pokušala riješiti diplomatskim metodama, konstantnim i neprestanim diplomatskim pregovorima s Beogradom te konkretno nudeći SAO Krajini Plan Z-4, koji je sastavljen uz pomoć UN-a, američkih, ruskih i europskih posrednika za mirno rješenje rata za Hrvatsku nezavisnost od Jugoslavije. Riječ je o svojevrsnom tadašnjem Sporazumu iz Minska, samo se Planom Z-4 davao mnogo veći stupanj autonomije Srbima u SAO Krajini, primjerice uz kulturnu i identitetsku autonomiju, govorilo se o srpskoj miliciji i ekonomskoj autonomiji, što za Ruse u Donbasu nije bilo predviđeno Sporazumom iz Minska. SAO Krajina postala bi samostalan entitet u Hrvatskoj, „odnosno država u državi. Imala bi zakonodavno tijelo, predsjednika vlade i sudove, grb i zastavu, novac, policiju, ali ne i vojsku“ (Horvatić, 2020) (Holjevac Tuković, 2009: 225-226).
Najvažnija razlika je u djelovanju aktera. Ukrajina je odbijala dati Rusima autonomiju i provesti Sporazum iz Minska koje je potpisala, dok je Hrvatska, iako nevoljko, bila spremna provesti Plan Z-4 i dati Srbima vrlo visoki stupanj autonomije za mir, ali Srbi su odbili i zaprimiti prijedlog Plana Z-4 koji su im diplomati donijeli na razmatranje. Američki i ruski veleposlanici, Peter Galbraith i Leonid Vladimirovič Kerestedžijanc, bili su šokirani postupkom Milana Martića i srpskih čelnika. Američki veleposlanik je rekao da pobunjenim Srbima zbog navedenog slijede teški dani, da SAD neće pomagati onima koji im zatvaraju vrata i da je Srbima ovo „kardinala greška te da i ne znaju kakve će sve posljedice imati“ (Radoš, 2015). Predsjednik Slobodan Milošević također je odbio primiti veleposlanike u svrhu razmatranja Plana Z-4. Ruski veleposlanik je naglasio da se sa Srbima uopće nije dalo razgovarati jer njih autonomija u Hrvatskoj nije zanimala te kako je „otvoreno rekao Milanu Martiću da je odbijanjem Plana Z-4 potpisana smrtna presuda Krajini i srpskoj nazočnosti na tom području“ (Holjevac Tuković, 2009: 226). Ruska Federacija 1995. godine, nakon odbijanja Plana Z-4, nije pokušavala zaustaviti vojno-oslobodilačku operaciju Oluju jer je i sama u to vrijeme provodila slične vojne operacije u Čečeniji, boreći se protiv svojih separatista kao što se Hrvatska borila protiv svojih separatista u SAO Krajini. Nacionalni interesi Ruske Federacije bili su izjednačeni s nacionalnim interesima Republike Hrvatske: očuvati teritorijalnu cjelovitost. Ukratko, „Rusija je u tom kontekstu bila na strani Hrvatske“ (Jutarnji.hr, 2007), a ne raspadajuće Jugoslavije. Međutim, Ukrajina je odbijala implementirati Sporazum iz Minska, što je suprotno od Hrvatske, koja je Srbima dala mogućnost diplomatskog rješenja kroz Plan Z-4, a oni su ga odbili, dok su Rusi htjeli implementaciju Sporazuma iz Minska, a Ukrajinci nisu tu opciju imali u planu.
Z. Meter: Usporedba Ukrajine s Hrvatskom 1991. potpuno je pogrešna
Putin je obrnuto-proporcionalni Milošević
Nakon početka ruskih ofenzivnih operacija u Ukrajini može se zaključiti da je Vladimir Putin obrnuto-recipročni Slobodan Milošević. Dok je Milošević odbio i razmotriti Plan Z-4 (zbog toga što bi ga vrlo brzo dočekalo slično rješenje za Kosovo, koje je povijesno-identitetski i gospodarski bilo mnogo važnije Beogradu, nego što je to bila siromašna i povijesno-identitetski gotovo irelevantna SAO Krajina) i nije pomogao Srbima u SAO Krajini da se obrane od vojno-oslobodilačke operacije Oluja (Horvatić, 2020), Vladimir Putin je cijelo vrijeme naglašavao važnost implementacije Sporazuma iz Minska i započeo je ofenzivnu operaciju protiv Ukrajine kako bi Ruse, po svom viđenju, u Donbasu spasio od ofenzivnih vojnih operacija Ukrajine, koja je geopolitički i geostrateški izuzetno važna Rusiji.
Trenutačan međudržavni sukob između Rusije i Ukrajine jasno pokazuje kako se u odsustvu hladne, pragmatične i racionalne diplomacije tisuće ljudi može izgubiti svoje živote. Do veljače 2022. godine postojala je prilika za izgradnju neutralne, stabilne i prosperitetne Ukrajine (implementacijom Minsk sporazuma) kroz neutralizaciju i interesnu suradnju Zapada i Istoka. Prevladao je (besmisleni) rat unutar kojeg Ukrajinci, duboko vjerujući da ginu za svoju slobodu, istovremeno ginu i za mnogobrojne strane interese, postajući poligon za naoružanje (i vojske) gotovo cijelog svijeta, vršeći pritisak na jednu od najvećih nuklearnih sila i uništavajući svoju, rusku i europsku ekonomiju.
Ontološki bitak svakog čovjeka mnogo lakše bi obitavao u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao ovog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati i u ovom trenutku besmislenim rješenjem. Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti diplomate (naročito europske) kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama.
Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati te barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena.
Militarizacija Ukrajine: Nužnost obrane ili ohrabrenje ukrajinskoj Oluji u Donbasu
Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako ovaj rat ne završimo, postoji sve realniji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo. Stoga „težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).
Izvori:
Rukavina, Bruno (2023)Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. Mi portal. Dostupno na poveznici: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na poveznici: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg%3A2538
